Miroslav Doderović objašnjava da brak nije isto što i roditeljstvo, ali da u Crnoj Gori i dalje koristan pokazatelj predstavlja vrijeme ulaska u stabilnu partnersku i porodičnu zajednicu.

“Između 1980. i 2023. godine prosječna starost žene pri sklapanju prvog braka porasla je sa 23,1 na približno 28 godina, dok je kod muškaraca porasla sa 27,5 na oko 31 godinu”, naveo je on.

Podaci

Podaci Uprave za statistiku (MONSTAT) pokazuju da se za 10 godina broj sklopljenih brakova smanjio za gotovo 1.000.

“U 2015. godini sudbonosno ,,Da“ izgovorilo je 3.837 parova, nakon čega je taj broj počeo da opada. Već naredne godine vjenčalo se 3.178 parova, dok je 2017. broj pao na 3.272. U 2018. je zabilježen mali rast, sklopljen je 3.321 brak, koji se nastavio i u 2019. kada ih je zaključeno 3.523. U 2020. godini vjenčalo se najmanje parova u posljednjih 10 godina, njih 2.026. U 2021. godini sklopljeno je 3.196 brakova, 2022. njih 3.291, dok je 2023. na ,,ludi kamen“ stalo 183 para više (3.474). Veći pad je ponovo zabilježen 2024. godine, sklopljeno je 2.852 braka, dok je u prethodnoj godini sklopljen 2.991 brak”, navode iz Monstata.

Prosječna starost pri sklapanju prvog braka u Crnoj Gori je već 10 godina gotovo ista.

“Muškarci se uglavnom žene u tridesetim. Podaci pokazuju da je 31 godina bila prosječna starost za brak u 2015, 2019, 2021, 2023, 2024. i 2025. godini. Manje varijacije su postojale 2016. (33) i 2017, 2018, 2020. i 2022, kada se starost pomjerila na 32 godine. Žene mlađe stupaju u brak. U posljednjih 10 godina, prosječna starost mlade na vjenčanju iznosila je 28 godina (samo je 2016. i 2024. bila 29 godina)”, navodi se.

Doderović dodaje da je stopa fertiliteta od 1,8 djeteta po ženi niža od približno 2,1, koliko je potrebno za dugoročnu zamjenu generacija bez doseljavanja.

“Kasnije sklapanje braka najčešće podrazumijeva i kasnije rođenje prvog djeteta”, navodi on.

Sve manje djece

Monstatova statistika pokazala je da u Crnoj Gori s godinama opada i broj živorođene djece.

“Prije 11 godina je u Crnoj Gori rođeno 7.386 djece. U 2016. godini je taj broj rastao, živorođeno je 7.569 mališana, ali je nakon toga zabilježen trend pada. U 2017. godini rodilo se 7.432 djece, u 2018. 7.264, dok je 2019. broj opao na 7.223. Na svijet je u 2020. godini došlo 7.097 beba, 2021. njih 7.033, a u 2022. godini 7.021. Najniži broj novorođenčadi bilježi se u prethodne tri godine, 2023. ih je bilo 7.008, a 2024. 6.977, da bi u 2025. godini broj opao na 6.925”, pokazuju Monstatovi podaci.

Doderović tvrdi da najvažniji ekonomski problem, u pogledu zasnivanja porodice, predstavlja nesklad između prihoda mladih i troškova njihovog osamostaljivanja.

“Prosječna cijena jednog kvadratnog metra novogradnje veća je od dvije prosječne mjesečne neto zarade, dok je nezaposlenost mladih znatno viša od ukupne nezaposlenosti. Problem nije samo u tome što se prvo dijete rađa kasnije. Kasnije roditeljstvo ostavlja manje vremena za rođenje drugog ili trećeg djeteta, pa se odlaganje može pretvoriti u trajan pad ukupnog broja rođenih. Mladi roditeljstvo ne odlažu samo zato što su promijenili svoje želje i način života, već i zato što sve kasnije dostižu ekonomsku sigurnost”, tvrdi on.

Samostalnost, posao, plata, stan…

On objašnjava da se u tradicionalnijem društvu odraslost povezivala sa nekoliko životnih događaja koji su se odvijali u relativno kratkom periodu: završetkom školovanja, zaposlenjem, odvajanjem od roditelja, sklapanjem braka i rođenjem djeteta.

“Danas su te faze međusobno razdvojene. Obrazovanje traje duže, prvi stabilan posao dobija se kasnije, a stambena samostalnost često se ostvaruje tek poslije više godina rada. Zbog toga biološka odraslost više ne znači automatski i ekonomsku ili društvenu samostalnost. Redosljed životnih događaja sve češće izgleda ovako: školovanje, traženje posla, privremeno zaposlenje, stabilniji posao, rješavanje stambenog pitanja, brak ili zajednički život, pa roditeljstvo. Ako svaka od ovih faza traje nekoliko godina, rođenje prvog djeteta lako se pomjera prema tridesetim godinama”, kazao je Doderović.

Dodaje da roditeljstvo zahtijeva određeni stepen predvidljivosti.

“To su: redovna primanja, mogućnost plaćanja troškova stanovanja i uvjerenje da posao neće biti izgubljen u bliskoj budućnosti. Za odluku o roditeljstvu zato nije dovoljno da mlada osoba trenutno ostvaruje neki prihod. Važno je: da li je posao trajan ili privremen, da li se radi sezonski ili tokom cijele godine, postoji li mogućnost profesionalnog napredovanja, mogu li se prihodi predvidjeti nekoliko godina unaprijed, da li bi porodica mogla da izdrži privremeni gubitak jedne zarade. Demografski posmatrano, problem nije samo u visini zarade. Jednako je važno da li mlada osoba zna gdje će raditi, živjeti i ostvarivati prihode za dvije, pet ili deset godina”, naveo je demograf.

Tvrdi da je stvarna dostupnost stambenog prostora mladima još nepovoljnija.

“Kada mladi ne mogu da kupe ili dugoročno iznajme odgovarajući stan, često ostaju u domaćinstvu svojih roditelja. Život više generacija u istom domaćinstvu može pružiti finansijsku i praktičnu podršku, ali može ograničiti privatnost i samostalnost mladog para. Prosječna cijena kvadratnog metra stana u novogradnji u Crnoj Gori tokom 2025. godine iznosila je približno 2.200 eura. U Podgorici je iznosila oko 2.127 eura, a na Primorju približno 2.412 eura. Podatak se odnosi na stanove koji su prvi put prodati u novogradnji, a ne na cjelokupno tržište nekretnina. Po prosječnoj cijeni, stan površine 60 kvadratnih metara koštao bi oko 132.000 eura. Prosječna neto zarada u 2025. godini iznosila je približno 1.012 eura, pa cijena takvog stana odgovara vrijednosti od gotovo 11 punih godišnjih prosječnih zarada. Ovaj odnos podrazumijeva da se ništa ne troši, a pored toga, prosječna zarada veća je od primanja velikog broja mladih koji se nalaze na početku karijere”, objasnio je Doderović.

Ističe da, čak i kada mladi ne pokušavaju da kupe stan, zakup stambenog prostora može uzeti veliki dio njihovih mjesečnih prihoda.

“Par može imati dvije zarade, ali poslije plaćanja kirije, komunalija, hrane, prevoza i drugih osnovnih troškova često ostaje malo novca za potrebe djeteta. Zbog toga često čekaju da kupe stan, otplate dio kredita, povećaju prihode ili dobiju ugovor na neodređeno vrijeme prije nego što odluče da dobiju prvo dijete. Problem je u tome što „idealan trenutak“ često ne dolazi. U ekonomskom demografskom smislu, roditeljstvo ima svoj oportunitetni trošak, odnosno vrijednost onoga čega se osoba odriče ili što privremeno gubi zbog preuzimanja roditeljskih obaveza. To može uključivati: sporije napredovanje na poslu, privremeno smanjenje prihoda, prekid ili usporavanje obrazovanja, smanjenu mogućnost prihvatanja zahtjevnijeg ili udaljenijeg posla, troškove vrtića, čuvanja i prevoza, manju profesionalnu mobilnost. Ovaj trošak posebno je visok za partnera koji preuzme veći dio svakodnevne brige o djetetu”, naveo je on.

Spremnost

Psihološkinja Monika Sekulović kazala je za Pobjedu da mnogi mladi danas ne posmatraju formiranje porodice i ulazak u ulogu roditeljstva kao jedine definicije životnog uspjeha.

“Oni teže ličnoj autonomiji i ostvarivanju želja i potreba koje smatraju važnima prije ulaska u roditeljsku ulogu. Vrlo često primarno razmišljaju da riješe pitanje egzistencije, da dobiju posao za stalno, kako bi se osjećali sigurnije kao budući roditelji”, navela je ona.

Ipak, dodaje da i dalje veliki broj mladih ne razmišlja u tom pravcu i odlučuje se na roditeljstvo, a da prethodno nijesu regulisali neka druga važna životna pitanja.

“Finansijsko stanje može da ima izuzetan uticaj. To je razumljivo, jer se radi o jednom od preduslova da osoba bude mirna i sigurna u roditeljstvu”, objašnjava Sekulović.

Napominje da je i emotivna spremnost jedna je od najbitnijih stavki.

“Onda kada je osoba makar 70 odsto zadovoljna tokom svog života, partnerskim odnosom i podrškom bliskih ljudi, lakše će se i odlučiti da bude roditelj. Iako za ulogu roditelja nikada nijesmo u potpunosti spremni, neophodno je da budemo emotivno zreli”, dodaje Sekulović.

Navodi da su nekada mladi parovi ranije dobijali djecu, jer su živjeli po pravilima okoline i u skladu sa običajima i zahtjevima društva.

“Nije se vodilo računa o mentalnoj spremnosti, već se roditeljstvo podrazumijevalo što prije pri ulasku u brak. Djeca su se vaspitavala u skladu sa već naučenim pravilima od svojih roditelja ili okoline. Danas roditelji imaju više svijesti o tome zbog mogućnosti stalne edukacije i informisanosti. Takođe, imaju i mnoge benefite kao što su ustanove ili organizacije koje pomažu u odgoju djece pored primarnih obrazovnih ustanova. I tada i sada mladi su osviješćeni onoliko koliko im to omogućava slika vremena u kojem žive”, pojasnila je Sekulović.

Podrška okoline

Sekulović tvrdi da mladi danas imaju mnogo veću podršku nego što je to bio slučaj ranije.

“Mladi danas imaju autonomiju i nezavisnost, a to je izuzetan benefit, u odnosu na starije generacije koje najčešće živjele u zajednicama i nijesu samostalno donosili odluke unutar bračnog odnosa, već uz polemike i pravila šire porodice, pa čak i rodbine i komšiluka. Današnjim generacijama su roditelji obezbijedili dosta toga i mnogi danas ne kreću od nule, kako je to nekada bilo. S druge strane imamo i one koji imaju manje podrške, ali čini se da se mladi sve više bore protiv toga nalazeći druge načine i koristeći druge resurse, što iziskuje finansijsku stabilnost”, navodi Sekulović.

Miroslav Doderović objašnjava da migracija mladih može povećati prihode i životne mogućnosti, ali i da istovremeno pomjera vrijeme formiranja porodice, baš zbog podrške.

“Mladi često napuštaju rodni grad zbog studiranja ili zaposlenja. Sele se iz sjevernih opština u Podgoricu, na Primorje ili u inostranstvo. Preseljenjem se slabe i tradicionalne mreže podrške. Ranije su bake, djedovi, rođaci i komšije često predstavljali neformalni sistem čuvanja djece. Kada su članovi porodice raseljeni između sjevera, Podgorice, Primorja i inostranstva, roditelji moraju više da se oslanjaju na plaćene ili javne usluge”, saglasan je Doderović.

Žene izbjegavaju ponavljanje istorije

Podaci Uprave za statistiku pokazuju da se prosječna starost majke pri rođenju djeteta pomjera iz godine u godinu.

“U 2015. godini je bila 29,1, naredne 29,3, pa je već 2017. porasla na 30,1. Nakon toga se ponovo smanjila na 29,6, ali se 2019. odlaganje majčinstva nastavilo (prosječna starost majke bila je 29,7). Trend je bio kontinuiran i u narednim godinama, pa je 2021. prosječna starost majke iznosila 29,8 godina, 2022. 30, a 2023. godine je bila 30,1. U 2024. je porasla na 30,3, dok je prošle godine dosegla najveći rast, pa je prosječna starost prvorotkinje preskočila na 31,6″, pokazuju podaci.

Monika Sekulović tvrdi da se položaj žene u društvu značajno promijenio u odnosu na ranije generacije, te da u skladu sa tim postoji više faktora koji utiču na ovu statistiku.

” Jedan od važnih jeste da sve veći broj žena izdvaja vrijeme za obrazovanje i ličnu izgradnju kroz poslovni svijet. Veće su tendencije na radu ka samostalnosti i nezavisnosti. Žene su svjesne transgeneracijskih obrazaca u kojima su one podređene i time odlažu ulazak u ozbiljnije uloge kao što su supruga, domaćica i majka. To rade kako bi izbjegle ,,ponavljanje istorije“”, objašnjava.

Dodaje i da društveni pritisak ima manje uticaja nego ranije.

“Uticala je i borba za rodnu ravnopravnost, jer žene više nijesu podređene pravilima porodice u kojoj su rođene. Takođe, postoje i nepovjerenje i strah da partnerski odnos nije dovoljno adekvatan, strah od gubitka lične autonomije, naročito ako se primarno ne stekne finansijska nezavisnost, te posmatranje roditeljstva kao odluke koja se ne donosi jednostavno. Po novijim istraživanjima, edukacija o medicinskim uslovima da se odloži trudnoća dok žena ne bude sigurna da želi dijete, omogućila je da se prosječna starost majke promijeni”, kazala je Sekulović za Pobjedu.

Demograf Miroslav Doderović istakao je da odluka o roditeljstvu posebno zavisi od toga da li žene očekuju da će moći da usklade zaposlenje sa brigom o djetetu.

“Ako se podrazumijeva da će majka preuzeti većinu kućnih poslova, svakodnevne njege i prekida u karijeri, društvena i ekonomska cijena roditeljstva za žene postaje veća. Tokom 2024. godine stopa zaposlenosti stanovništva od 20 do 64 godine iznosila je 76,1 odsto kod muškaraca i 63,3 odsto kod žena. Ova razlika sama po sebi ne dokazuje da je nastala zbog roditeljstva, ali pokazuje da položaj muškaraca i žena na tržištu rada još nije jednak”, naveo je.

Roditeljstvo se doživljava kao projekat

Psihološkinja Monika Sekulović kazala je da je na mlade stavljen dodatni pritisak time što su postavljeni nerealni standardi roditeljstva.

“Nekada se smatralo da je dobar roditelj onaj koji obezbijedi svom djetetu osnovne potrebe za život, usmjeri ga na ispravan put, disciplinuje i vaspita u skladu sa kulturom. Danas je često kriterijum za dobrog roditelja osoba koja isključuje bilo kakvu negativnost i ima samo pozitivan stav. Tu se polako gubi zlatna sredina, jer ranije roditeljstvo nije bilo savršeno, ali i današnje je daleko od toga. Sve veći broj mladih ljudi želi u potpunosti da bude spremno da sve obezbijedi svom djetetu i vrlo često upadne u zamku ,,još nije dovoljno dobro“”, objašnjava ona.

Istog je stava i demograf Miroslav Doderović.

“Savremeno roditeljstvo nosi veća očekivanja nego ranije. Od roditelja se očekuje da djetetu obezbijede kvalitetno stanovanje, obrazovanje, vannastavne aktivnosti, zdravstvenu zaštitu, emocionalnu podršku i stalnu prisutnost. Zbog toga mladi roditeljstvo sve manje doživljavaju kao događaj koji „dolazi sam po sebi“, a sve više kao dugoročan i zahtjevan životni projekat. Što su očekivani standardi roditeljstva viši, to pojedinci duže čekaju da procijene da li su dovoljno finansijski, profesionalno i emocionalno spremni. Takvo odlaganje ne mora značiti odbacivanje porodice. Naprotiv, ono može proizaći upravo iz želje da se dijete dobije tek kada postoje dovoljno dobri uslovi za njegovo odrastanje”, kazao je on.