SLOBODA MEDIJA NA ISPITU PRED ULAZAK U EU – MIHAILOVIĆ: Politička volja za rješavanje problema ravna nuli

Posljednji slučajevi, od pokušaja povezivanja kritičkih medija sa kriminalnom organizacijom i sudskih sporova oko rukovođenja Javnim servisom, preko napada na novinarske ekipe u Gornjem Zaostru, do optužbi zaposlenih RTCG-a za pritiske i degradaciju na radnom mjestu, pokazuju da između zakonskih garancija i njihove primjene i dalje postoji ozbiljan jaz. Crna Gora je, u međuvremenu, privremeno zatvorila pregovaračko Poglavlje 10 – Informatičko društvo i mediji, a evropski standardi sve preciznije uređuju zaštitu novinarskih izvora, uredničku nezavisnost i funkcionisanje javnih servisa. Ipak, iskustvo domaćih redakcija pokazuje da se sloboda medija ne može izmjeriti brojem usvojenih zakona niti zatvorenih poglavlja, već načinom na koji institucije postupaju kada su novinari i njihova prava ugroženi.

OD KRIMINALIZACIJE MEDIJA DO PRITISAKA U JAVNOM SERVISU

Jedan od najozbiljnijih primjera takvog odnosa bio je slučaj u kojem su se više crnogorskih medija i njihovi urednici našli u kontekstu istrage Specijalnog državnog tužilaštva o navodnoj kriminalnoj organizaciji. Uslijedila su saslušanja urednika, provjere komunikacija i otvaranje pitanja poslovnih odnosa redakcija. Viši sud u Podgorici 8. septembra 2026. godine donio je odluku da nema dovoljno dokaza za potvrđivanje optužnice, čime je krivični postupak obustavljen. Redakcije su mjesecima bile izložene javnom povezivanju sa kriminalnim strukturama, urednici su pozivani na saslušanja, a profesionalna komunikacija novinara i izvora našla se u kontekstu sumnje. Slučaj je ponovo otvorio pitanje granice između legitimnog rada tužilaštva i zaštite novinarske profesije, naročito kada se profesionalni kontakti, izvori i poslovni odnosi medija posmatraju kroz prizmu krivične istrage.

Drugi važan test institucionalne nezavisnosti odnosi se na Radio-televiziju Crne Gore. Sudovi su u više navrata presudili da je imenovanje Borisa Raonića za generalnog direktora RTCG-a bilo nezakonito.

Problemi u RTCG-u, međutim, nijesu ograničeni na izbor rukovodstva. Dio zaposlenih i predstavnika Sindikata zaposlenih u kontinuitetu ukazuju na pritiske, antisindikalnu diskriminaciju, ukidanje projekata i emisija i degradaciju urednika.

Ni izvještavanje sa terena nije bezbjedno. U Gornjem Zaostru, 8. avgusta 2025. godine, tokom događaja povezanih sa uklanjanjem spomenika Pavlu Đurišiću, napadnuti su fotoreporteri Stevo Vasiljević iz Pobjede i Boris Pejović iz Vijesti, dok je novinar Vijesti Balša Rudović bio izložen prijetnjama.

Institucionalni epilog ovog slučaja bio je neujednačen. Nikola Raičević i Milić Ralević prvostepeno su osuđeni na po šest mjeseci zatvora, koje izdržavaju u kućnim uslovima, zbog prinude nad fotoreporterom Borisom Pejovićem. Filip Cikić kažnjen je sa 300 eura zbog prijetnji Pejoviću i Balši Rudoviću. Ako plati polovinu kazne u propisanom roku nakon pravosnažnosti, smatraće se da je kazna izmirena. Danko Femić oslobođen je optužbe za prinudu u zasebnom postupku koji se odnosio na Pejovića i Steva Vasiljevića.

POGLAVLJE 10 ZATVORENO, ALI STANDARDI TEK TREBA DA ZAŽIVE

Ovi slučajevi pokazuju da se problemi crnogorskog novinarstva ne mogu svesti samo na nedostatke zakonskog okvira. Dio odgovora nalazi se i u načinu na koji institucije primjenjuju postojeće propise, poštuju sudske odluke i štite profesionalni integritet novinara.

Crna Gora je na evropskom putu već napravila određene normativne korake. U junu 2024. usvojen je paket novih medijskih zakona, uključujući Zakon o medijima, Zakon o audiovizuelnim medijskim uslugama i Zakon o nacionalnom javnom emiteru RTCG. Istovremeno, 16. decembra 2024. privremeno je zatvoreno pregovaračko poglavlje 10 – Informatičko društvo i mediji.

Važno je, međutim, razlikovati privremeno zatvaranje pregovaračkog poglavlja od završetka svih obaveza u toj oblasti. Evropska unija i dalje prati usklađenost i primjenu evropskog zakonodavstva, a privremeno zatvorena poglavlja mogu ponovo biti otvorena ukoliko se ukaže potreba.

Dodatni evropski okvir predstavlja Evropski akt o slobodi medija (European Media Freedom Act – EMFA), koji je stupio na snagu 7. maja 2024, dok je većina njegovih odredbi počela da se primjenjuje u državama članicama 8. avgusta 2025. godine.

Ovaj akt predviđa snažniju zaštitu novinara i njihovih izvora, ograničavanje neovlašćenog nadzora i upotrebe špijunskog softvera, zaštitu uredničke nezavisnosti, transparentnost vlasništva nad medijima i državnog oglašavanja, kao i garancije za nezavisno funkcionisanje i adekvatno finansiranje javnih servisa. Crna Gora će, kao buduća članica, morati da obezbijedi primjenu ovog evropskog okvira, dok se značajan dio njegovih principa već sada mora odražavati u domaćem zakonodavstvu i institucionalnoj praksi.

To, međutim, ne znači da bi novinari morali da čekaju članstvo kako bi uživali osnovne garancije.

Upravo će način na koji Crna Gora bude rješavala ove probleme pokazati da li evropske integracije znače i stvarnu promjenu položaja medija ili će se napredak nastaviti mjeriti prvenstveno usvojenim propisima i zatvorenim pregovaračkim poglavljima.

„SLOBODA MEDIJA NE SMIJE ZAVISITI OD DOBRE VOLJE VLASTI“

Koliko evropski standardi mogu promijeniti položaj crnogorskih novinara, šta država mora da uradi prije članstva i zbog čega su institucionalna odgovornost i profesionalna solidarnost jednako važne kao zakonske garancije, razgovarali smo sa novinarom Duškom Mihailovićem.

On smatra da ulazak u Evropsku uniju neće sam po sebi ukloniti političke pritiske niti garantovati slobodu medija. Ključni problem vidi u nedosljednoj primjeni postojećih propisa, političkom uticaju na javni servis i regulatorna tijela, ali i nedovoljnoj spremnosti institucija da jednako štite sve novinare, bez obzira na uređivačku politiku redakcije za koju rade.

STANDARD: Evropski akt o slobodi medija predviđa snažnije garancije uredničke nezavisnosti, zaštite novinarskih izvora i nezavisnosti javnih servisa. Šta će od toga za crnogorske novinare biti stvarno novo nakon ulaska u EU, a šta bi država već sada morala da obezbijedi?

MIHAILOVIĆ: Mislim da bi bilo pogrešno stvarati utisak da će ulaskom Crne Gore u Evropsku uniju preko noći nastupiti nova era medijskih sloboda. Evropski akt o slobodi medija nije čarobni štapić, niti je članstvo u EU garancija da političkih pritisaka na medije više neće biti. Većina ključnih standarda koje taj akt propisuje trebalo bi da bude obezbijeđena mnogo prije ulaska u Uniju. Crna Gora je već usvojila nove medijske zakone, a zaštita novinarskih izvora je unaprijeđena izmjenama Zakona o medijima iz 2024. godine. Dakle, nije problem samo u tome šta piše u zakonu, već da li se to dosljedno primjenjuje.

Kako to funkcioniše u praksi najbolje možda govori pokušaj direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost, Ivice Janovića, da krivičnom prijavom protiv koleginica koje su se bavile kadrovskim mahinacijama u ANB-u upravo dođe do novinarskih izvora. Srećom, ta prijava je odbačena.   

Ono što Evropski akt donosi jeste dodatno snaženje tih garancija i jasniji evropski okvir za njihovu primjenu. Posebno je značajna zaštita novinara i njihovih izvora od neovlašćenog nadzora i upotrebe špijunskog softvera, zaštita uredničkih odluka od političkog i drugog nedozvoljenog uticaja, kao i obaveza obezbjeđivanja nezavisnog funkcionisanja i stabilnog finansiranja javnih servisa. Važna su i pravila o transparentnosti vlasništva i državnog oglašavanja.

Ali za mene je suštinsko pitanje što država može i mora da uradi već danas, odnosno što je morala utaditi još „juče“. Mora da obezbijedi da RTCG bude javni servis svih građana, a ne medij koji je šampion u nesprovođenju sudskih odluka, što otvara ogroman prostor za zavisnost od političke strukture koja u datom trenutku ima većinu u parlamentu. Što je ona i pokazala skandaloznim izborima članova Savjeta RTCG.

Država mora da obezbijedi nezavisnost regulatora, transparentnost finansiranja medija i zaštitu novinarskih izvora bez proizvoljnih izuzetaka. Evropske standarde ne bi trebalo da uvodimo zato što nam to neko traži u pregovorima, već zato što su oni preduslov demokratskog društva. Nema razloga da čekamo članstvo da bismo počeli da ih poštujemo.

STANDARD: Crna Gora je usvojila nove medijske zakone i usklađuje se sa evropskim standardima. Šta je danas najveći problem crnogorskog novinarstva koji se ne može riješiti samo promjenom zakona – politički uticaj, ekonomska zavisnost medija ili nedostatak profesionalne solidarnosti?

MIHAILOVIĆ: Problema je mnogo. Politički uticaj ne mora uvijek biti direktan, kroz pozive, prijetnje ili zahtjeve za objavljivanje ili uklanjanje određenih sadržaja. Mnogo je opasniji kada postane dio svakodnevnog funkcionisanja medija, kada novinar unaprijed zna koje teme mogu biti problematične, koji sagovornici nijesu poželjni i gdje su granice koje ne bi trebalo prelaziti.

Svjedočili smo prethodnih godina, osim toga, i prljavim kampanjama prema kritičkim medijima i novinarima kojima su oni kriminalizovani. U tim napadima prednjači stranka vlasti koja upravlja takozvanim „ministarstvima sile“.

Podsjetio bih i na skaredni izvještaj BIRN-a od prije četiri godine, makar u dijelu koji se odnosio na Crnu Goru, u kojem je devetoro građanskih aktivista i boraca za ljudska prava označeno kao ekstremisti i vjerski fanatici. Među njima su bile i dvije naše koleginice, koje pred crnogorskim pravosuđem još uvijek čekaju okončanje postupka pokrenutog zbog povrede časti i ugleda.

Po crnogorski medijski pejzaž, ipak, napogubnije je djelovanje takozvanih prekograničnih medija i njihovih ispostava u Crnoj Gori. I u političkoj i u ekonomskoj ravni.

Ne bih, međutim, zanemario ni odgovornost same profesije. Solidarnost među novinarima postoji, naročito na terenu, gdje kolege često jedni drugima pomažu i dijele informacije bez obzira na to iz kojih redakcija dolaze. I sam sam o tome govorio. Ali, solidarnost mora biti mnogo više od kolegijalnosti u konkretnim situacijama. Ona podrazumijeva spremnost da reagujemo kada je ugrožen novinar iz druge redakcije, čak i kada nijesmo saglasni sa uređivačkom politikom tog medija. Ne možemo očekivati da društvo brani profesionalni integritet novinara ako ga ni sami dovoljno ne branimo. Zakoni mogu postaviti granice političkom uticaju, ali ne mogu proizvesti profesionalnu hrabrost, integritet i solidarnost. To je nešto što profesija mora sama da izgradi.

Solidarnost, međutim, prema mom mišljenju, ne smije biti ni bezuslovna. Onaj ili ona koji svoj rad ne baziraju na poštovanju etičkog kodeksa crnogorskih novinara ne zaslužuju esnafsku solidarnost.

STANDARD: U Crnoj Gori novinari se suočavaju sa prijetnjama, pritiscima i tužbama koje mogu obeshrabriti istraživačko novinarstvo. Kako izgraditi sistem u kojem novinar neće zavisiti od političke volje da bi bio zaštićen, već će institucije imati obavezu da štite njegov rad i kažnjavaju napade?

MIHAILOVIĆ: Prije svega, moramo napustiti praksu u kojoj zaštita novinara zavisi od toga ko je napadnut, ko je napadač i koliko je određeni slučaj politički interesantan. Napad na novinara nije samo napad na pojedinca, već i na pravo javnosti da bude informisana. Zato institucije moraju imati jasne procedure i obavezu da postupaju bez selektivnosti, bez obzira na političku, društvenu ili bilo koju drugu poziciju počinioca.

Imamo zakonski okvir, imamo obavezujuće uputstvo Vrhovnog državnog tužilaštva o postupanju u slučajevima prijetnji i nasilja nad novinarima, a potpisan je i Protokol o zaštiti novinara, koji predviđa uspostavljanje posebnog mehanizma za koordinaciju institucija, dostupnost pomoći i bržu reakciju na napade.

Iskustvo nam, međutim,  pokazuje da postojanje dokumenata nije isto što i njegova primjena. Način na koji je vođen slučaj napada na kolege u Gornjem Zaostru je eklatantan primjer da je obavezujuće uputstvo VDT-a mrtvo slovo na papiru.

Potrebni su nam specijalizovani i obučeni policijski službenici i tužioci, jasni rokovi za postupanje i efikasne istrage

Posebno je važno zaštititi novinarke koje su često izložene rodno zasnovanim prijetnjama i kampanjama diskreditacije. Takođe, moramo urediti pitanje SLAPP tužbi, odnosno postupaka čiji je cilj da se novinari iscrpe finansijski i pravno i obeshrabre od daljeg istraživanja. Crna Gora još nema poseban zakonski okvir koji bi omogućio efikasnu zaštitu od takvih postupaka.

I konačno, odgovornost nije samo na policiji, tužilaštvu i sudovima. I sami mediji moraju preuzeti veći dio odgovornosti za bezbjednost svojih zaposlenih, obezbijediti pravnu pomoć, sigurnosne protokole i podršku novinarima koji su izloženi pritiscima. Novinar koji zna da iza njega stoje i njegova redakcija i institucije ima mnogo više prostora da radi profesionalno i bez autocenzure.

STANDARD: Koliko je politička volja ključna za stvarnu slobodu medija u Crnoj Gori i da li vlast pokazuje spremnost da konkretno riješi probleme političkog uticaja na RTCG i nezavisnosti medija uopšte?

MIHAILOVIĆ: Uvijek sam imao stav da je medij slobodan onoliko koliko su slobodni pojedinci koji rade u njemu. Imao sam sreću da sam tokom duže od 30 godina karijere uglavnom i radio sa takvim ljudima i u takvim medijima. Politička volja je važna, ali sloboda medija ne smije zavisiti od dobre volje bilo koje vlasti.

Smisao nezavisnih institucija i zakonskih garancija je da novinari mogu slobodno da rade bez obzira na to ko je na vlasti. Političari ne moraju da vole medije, ne moraju da budu zadovoljni načinom na koji ih kritikuju, ali moraju da prihvate da je nezavisno novinarstvo jedan od temelja demokratskog društva. Nažalost, i danas na pragu ulaska u Evropsku uniju, svjedočimo odlukama institucija poput one Savjeta AVM-a kojom se finansijski iscrpljuje najstariji crnogorski nezavisni elektronski medij – Antena M, i zabrinjavajuće sporom reakcijom Upravnog suda u tom predmetu.

Kada je riječ o RTCG-u, mislim da je to jedan od najvažnijih testova stvarne posvećenosti vlasti evropskim standardima. Ne možemo govoriti o nezavisnosti Javnog servisa dok se izbor njegovih rukovodilaca, sastav Savjeta i kadrovska politika posmatraju kroz prizmu političkih odnosa i interesa. Slučaj imenovanja generalnog direktora, sudske odluke koje su pratile taj proces, kao i kontroverze oko izbora članova Savjeta pokazuju koliko su važne procedure koje će onemogućiti političku kontrolu nad Javnim servisom. I najnoviji procesi izbora članova Savjeta pokazali su da formalno usklađivanje zakona nije dovoljno ako se ne poštuju propisane procedure i ne obezbijedi transparentnost.

Ne bih rekao da nema nikakvih pomaka. Usvojeni su novi zakoni, formirani su određeni mehanizmi, a i evropske integracije podstiču reforme. Ali to ne može biti alibi za izostanak konkretnih rezultata. Evropska komisija i sama ukazuje na probleme u sprovođenju zakonskih rješenja i potrebu da se obezbijedi puna nezavisnost RTCG-a i regulatora.

Spremnost vlasti da riješi ove probleme je danas ravna nuli. Mjeriću je po tome da li će prihvatiti nezavisne institucije čak i onda kada njihove odluke nijesu u njenom interesu, da li će prestati da koristi javni novac kao instrument uticaja na medije i da li će novinari koji kritikuju vlast imati isti institucionalni tretman kao oni koji je podržavaju. To je pravi test.

TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA “ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE.