Patrijraht u Crnoj Gori još uvijek živi, utkan je mnoge sfere društva, neki ga nijesu ni svjesni, a neki ga debelo brane. Položaj žena i dalje je loš, iako se naizgled popravlja, smatra sociološkinja Biljana Radović, sa kojom smo razgovarali u okviru istraživanja portala Standard o ulozi i položaju žene u crnogorskom društvu.

Prema njenim riječima, šira slika u našem okruženju, međutim, ne ukazuje na progres, već suprotno.

“Patrijarhat je i te kako prisutan u Crnoj Gori, iako se često doima da nije. Sada je podmukliji i lukaviji, pa se vješto skriva ispod vela demokratije”, objašnjava naša sagovornica.

Tako su patrijarhat, tradicionalni moral i stereotipi o rodnim razlikama i danas pristuni u životu crnogorske žene. Na pitanje da li još uvijek vlada mišljenje po kojem ona treba da bude podređena u odnosu na muža, brata ili oca, Radović odgovara potvrdno i objašnjava da su to svakodnevne situacije, bilo da je to da žena ustane da muškarcu doda vodu – žena mužu, sestra bratu, ćerka ocu, ili je u pitanju čuveno odricanje nasljedstva u korist muškaraca u porodici.

U prilog tome govore i rezultati istraživanja o imovinskim pravima žena, koje je nastalo u okviru projekta “I u rod i u dom” – snagom zakona protiv imovinskog običajnog prava”, Sigune ženske kuće, a koji su objavljeni prije nekoliko dana. Rezultati su pokazali da se žene i dalje se dominatno odriču nasledstva u korist muških članova porodice, iako su zakonom izjednačene sa muškarcima.

Biljana Radović

Patrijahalna ideologija je izuzetno jaka, pa žene bez obzira na ekonomski položaj i stepen obrazovanja, najčešće imaju takav stav da je odricanje od prava na imovinu porodična tradicija.
Istraživanje je pokazalo da iako većina građana/ki, njih 82 odsto, smatra da porodična imovina treba pripasti muškarcima i ženama podjednako, ipak samo njih 25 odsto smatra da se to dešava u realnosti. Skoro tri četvrtine građana/ki, njih 70 odsto vjeruje da društvo osuđuje žene koje se ne odreknu imovine u korist brata, pokazuju rezultati.

“To je dominatnan obrazac ponašanja koji su žene usvojile kroz vaspitanje i prenošenje s koljena na koljeno i čak i one, koje su ga svjesne, često refleksivno reaguju na taj način”, objašnjava ona.

Neravnopravnost žene u Crnoj Gori ogleda se na još jednom polju- a to je pitanje zarada, budući da su žene čak i za iste poslove, pa i za one za koje su više kvalifikovane, plaćene manje. Ipak, situacija nije previše bolja ni zemljama članicama Evropske unije, pokazuju brojni podaci. Ipak, jedna zemlja se uveliko razlikuje, pa je tako Island, prva država koja je prošle godine zakonskim putem primorala preduzeća da poštuju jednake zarade za žene i muškarce. Takođe, Danska je zemlja koja se nalazi na tronu kada su u pitanju zemlje koje uveliko rade na ženskim pitanjima. Tu je i Švedska – skoro dvije trećine fakultetski obrazovanih ljudi u Švedskoj su žene. Zakoni o porodiljskom odsustvu su fleksibilni, a pravo na porodiljsko imaju i očevi. U Švedskoj postoji i Sekretarijat za rodna pitanja koji radi na obezbjeđenju ravnopravnosti u svim sferama života. Norveška je zemlja koju često nazivaju utočištem za ravnopravnost polova…

“Međunarodna organizacija rada je, na osnovu upoređivanja primanja zaposlenih u 70 zemalja svijeta došla do rezultata da žene primaju čak 20% manje od muškaraca za obavljanje istih poslova! Čak i u najrazvijenijim zemljama. Sve preko je suvišno obrazlagati”, navodi Radović.

 A, kada dođe sa posla, ženu ponovo čeka rad u domaćinstvu i briga oko djece. Gotovo da u Crnoj Gori vlada pravilo po kojem su kućni poslovi rezervisani samo za ženu, jer to “nije muška stvar”. Na pitanje zašto je toliko čudno da se poslovi u kući podijele na ravne časti, Radović odgovara da bi se na taj način, na individualnom, nivou skinuli okovi patrijarhata.

“Sasvim je očekivano da u društvu, u kom muškarci nikad nijesu obavljali kućne poslove niti brinuli o djeci, da to bude čudno. Što se tiče ostalih poslova, sve zavisnosti od ličnih preferencija i sposobnosti, ne vidim nijedan razlog zašto ne bi mogle obavljati bilo koji posao. Ja sam imala sreću da odrastem u porodici u kojoj je takva podjela poslova bila maksimalno smanjena, a dva brata i ja smo se na vrijeme osamostalili. I svi smo radili kućne poslove jer nam je bilo zanimljivo. Imali smo dobar primjer u roditeljima i odrasli smo u tom duhu da je bitno kako će se uraditi, a ne ko će uraditi”, zaključuje Radović.

J. Lasica