Objekat je decenijama napuštan, obnavljan, prepravljan, dograđivan, prenamjenjivan i prilagođavan novim funkcijama, sve dok se njegova izvorna obilježja nijesu gotovo izgubila pod slojevima naknadnih intervencija.

Aktuelni nalazi Uprave za zaštitu kulturnih dobara samo potvrđuju ono što se u službenim dokumentima bilježi još od osamdesetih godina prošlog vijeka: Kuća Svetog Petra Cetinjskog je kulturno dobro koje država formalno štiti od 1950, ali ga suštinski nikada nije sačuvala. Najnovije intervencije, izvođene bez saglasnosti Uprave i bez konzervatorskih uslova, sada su otvorile pitanje odgovornosti. Međutim, dokumentacija koju je Pobjeda ranije dobila na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama pokazuje da je ovo kulturno dobro mnogo prije izgubilo znatan dio autentičnosti – najprije zbog zapuštenosti, a potom zbog „obnova“ i prenamjena koje su ga sve više udaljavale od izvornog izgleda.

POČETAK

Prema dokumentaciji Uprave za zaštitu kulturnih dobara, Kuća Svetog Petra Cetinjskog vezuje se za period početka 19. vijeka, odnosno za vrijeme kada se na Rijeci Crnojevića formiralo naselje koje će ubrzo postati jedan od najvažnijih trgovačkih centara tadašnje Crne Gore. Gradnja objekta počela je 1810, a završena 1815. godine. U elaboratu o revalorizaciji navodi se da je riječ o najstarijem „sačuvanom“ stambenom objektu na Rijeci Crnojevića.

Prvobitno je bila građena kao jednostavna spratna kuća, sa dvovodnim krovom i terasom na uličnoj fasadi, oslonjenom iznad tri volta koji su služili kao podrumski prostori. U kasnijim fazama objekat je mijenjan: terasa je nadgrađivana, jedan volt zazidan, a zatim su nastali dodatni aneksi, doksat i manji trijem. Već iz tih podataka jasno je da Kuća Svetog Petra nije dočekala savremeno doba u izvornom obliku, ali su upravo kasnije intervencije, naročito one iz druge polovine 20. vijeka i početka 21. vijeka, presudno izmijenile njen izgled.

Objekat je pod zaštitu stavljen još 1950. godine, a u Registar kulturnih dobara uveden 1961. Ipak, ta formalna zaštita nije značila i stvarnu brigu. Naprotiv, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka Kuća je bila na ivici potpunog propadanja. Kada su predstavnici tadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture obišli objekat 1983. godine, zatekli su ruševinu: bez krova, sa urušenom međuspratnom konstrukcijom, bez očuvane spoljne stolarije, obraslu rastinjem i zapuštenu do mjere da je predstavljala opasnost za prolaznike.

Tadašnji nalazi Zavoda nijesu govorili o objektu koji se pažljivo čuva, već o spomeniku koji je decenijama bio ostavljen da propada. U dokumentaciji se pominje potreba hitne preventivne intervencije, čišćenja unutrašnjosti, uklanjanja ostataka urušenih konstrukcija i obezbjeđivanja zidova. Tek nakon toga moglo se govoriti o projektu sanacije i novoj namjeni objekta.

IDEJA O MUZEJU

Godine 1984. društveno-politički aktiv Mjesne zajednice Rijeka Crnojevića predložio je da se Kuća Svetog Petra iskoristi za javne i kulturne sadržaje. Planirano je da prostori u voltovima budu zavičajni muzej, da dio iznad njih posluži kao umjetnička galerija, a da se u drugom dijelu objekta urede čitaonica i društvena sala. Bila je to, makar na papiru, ideja da se kulturno dobro vrati zajednici i da dobije funkciju primjerenu njegovom istorijskom značaju.

Obnova je završena oko 1987. godine, po projektu Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Međutim, objekat nikada nije zaživio kao zavičajni muzej, galerija ili čitaonica. Umjesto da postane javni kulturni prostor, Kuća je vrlo brzo ponovo ostala bez jasne namjene, nadzora i redovne brige. Sredinom devedesetih već je konstatovano da je objekat ponovo obijen, oštećen i zapušten.

Novo poglavlje počinje 1994. godine, kada se u priču uključuju Ministarstvo kulture, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture i Mitropolija crnogorsko-primorska. Tadašnji ministar kulture Gojko Čelebić tražio je od direktora Zavoda Čedomira Markovića informacije o sanaciji, a iz prepiske se vidi da je cilj bio da se objekat popravi i preda na korišćenje Mitropoliji. Izvođač radova bio je cetinjski „Tehno Lovćen“, a vrijednost izvedenih radova iznosila je 31.204 tadašnja nova dinara, odnosno isto toliko njemačkih maraka. Komisija za prijem radova formirana je krajem jula 1994. godine, a u njenom sastavu bili su predstavnici struke, Ministarstva kulture i Mitropolije. U ime Mitropolije u primopredaji su učestvovali tadašnji starješina Cetinjskog manastira jeromonah Joanikije, danas mitropolit crnogorsko-primorski, i sveštenik Zdravko Đurović. Radovi su tada prihvaćeni, a objekat je predat na korišćenje Mitropoliji. Time je Kuća Svetog Petra, iako u svojini Prijestonice Cetinje, faktički dobila novog korisnika i novu funkciju.

VJERSKI PROSTOR

Upravo ta promjena funkcije kasnije će biti označena kao jedan od ključnih razloga gubitka autentičnosti. Komisija za utvrđivanje stanja nepokretne kulturne baštine obišla je Kuću 2004. godine, nakon pune decenije tokom koje država, po svemu sudeći, nije ozbiljno kontrolisala šta se sa objektom dešava.

Tada su već bile evidentirane brojne intervencije koje nijesu odgovarale karakteru tradicionalne arhitekture Rijeke Crnojevića. Dvorište je bilo popločano, u njemu je postavljena trpeza, ogradni zidovi pokriveni kanalicom, a unutrašnjost prilagođena novoj, vjerskoj namjeni. Prostor trpezarije bio je obložen keramičkim pločicama i oslikan, dok je dio objekta pretvoren u paraklis. Komisija je tada praktično zaključila da je nekadašnji ljetnjikovac Svetog Petra, dakle objekat profane arhitekture, pretvoren u sakralni prostor sa jasnom tendencijom da se oko njega formira manastirski ambijent. Takav zahvat ocijenjen je kao trajna degradacija autentičnosti kulturnog dobra. U petostepenoj skali stanja, Kuća Svetog Petra dobila je ocjenu „loše“, dakle samo mali korak od totalnog gubitka autentičnosti.

Naredna ozbiljna institucionalna provjera uslijedila je tek tokom projekta revalorizacije pokretnih i nepokretnih kulturnih dobara 2013. i 2014. godine. Ni tada zaključci nijesu bili povoljni. U elaboratu je navedeno da je objekat konstruktivno stabilan, ali da je njegov raniji izgled u velikoj mjeri narušen intervencijama izvedenim tokom prethodnih decenija. Posebno je naglašeno da su pojedini radovi rađeni bez saglasnosti nadležnog organa zaštite, kao i da za dopunsku djelatnost nije obezbijeđena potrebna saglasnost.

Revalorizacija je potvrdila ono što je bilo vidljivo i laiku: Kuća Svetog Petra više nije imala stepen očuvanosti koji bi se očekivao od objekta zaštićenog još sredinom prošlog vijeka. Njena arhitektonska struktura bila je znatno izmijenjena, a elementi po kojima je prepoznata kao vrijedno kulturno dobro dobrim dijelom potisnuti naknadnim intervencijama.

NIZ INTERVENCIJA

U elaboratu iz 2014. godine pobrojani su brojni zahvati koji su promijenili izgled objekta i njegove okoline. Ogradni zidovi su nadgrađeni i pokriveni kanalicom, dvorište je popločano lomljenim kamenim pločama, formirana je terasa, a u centralnom dijelu postavljen mozaik sa prikazom Nojeve barke. Na terasi je izlivena betonska trpeza.

Na posljednjem spratu izmijenjen je krov iznad doksata i izvedena pokrivena terasa sa metalnom ogradom, oslonjena na betonske stubove. Suterenski prostor dobio je funkciju paraklisa, na fasadi su postavljene table sa natpisima, a zasvođene prostorije opremljene su ikonama i drugim molitvenim predmetima. U trpezariji su zidne površine oslikane religijskim motivima. Sve to pokazuje da Kuća Svetog Petra nije devastirana jednim potezom, niti jednim zahvatom. Naprotiv, njen današnji izgled rezultat je niza intervencija koje su se taložile decenijama: od zapuštanja i urušavanja, preko sanacija bez jasne javne funkcije, do prenamjene i dogradnji koje su mijenjale i arhitekturu i karakter objekta.

Zbog toga najnoviji radovi, koji su izazvali reakciju Uprave za zaštitu kulturnih dobara, inspekcije, tužilaštva i poslanika u Skupštini Crne Gore, nijesu izolovan incident. Oni su nastavak iste prakse: na zaštićenom kulturnom dobru radi se bez prethodne saglasnosti, bez konzervatorskih uslova i bez jasne odgovornosti.

„NEPOZNATI“ INVESTITOR

Uprava za zaštitu kulturnih dobara je, postupajući po prijavi novinara Pobjede, tokom terenskog obilaska u martu ove godine utvrdila da se u granicama kulturnog dobra i njegove zaštićene okoline izvode radovi na nadogradnji objekta koji je u direktnom kontaktu sa Kućom Svetog Petra Cetinjskog. Konstatovana je nadogradnja gornje etaže, upotreba savremenih giter blokova i armirano-betonskih elemenata, kao i postavljanje oplata neposredno uz bočnu fasadu kulturnog dobra.

U neposrednoj blizini objekta evidentirane su deponovane količine građevinskog materijala, pijeska, blokova, cementa, šuta i crijepa. Uprava je, u dopisu tužilaštvu, navela i da je sam objekat već u velikoj mjeri izmijenjen recentnim intervencijama: demit fasadom na spratovima, betonskom terasom sa naglašenim krovnim prepustom, metalnom ogradom industrijskog izgleda, spoljnim jedinicama klima uređaja, reklamnim tablama i drugim savremenim elementima koji narušavaju izgled kulturnog dobra.

Posebno je važno da Uprava za te radove nije izdala saglasnost, niti su, prema njenoj evidenciji, traženi konzervatorski uslovi. Drugim riječima, radovi se izvode mimo procedure koja je obavezna za svaku intervenciju na kulturnom dobru i u njegovoj zaštićenoj okolini. Zbog toga je slučaj završio pred nadležnim institucijama. Krivični predmet formiran je povodom sumnje na uništenje i oštećenje kulturnog dobra, a prijava je podnijeta protiv NN lica. Upravo je to jedno od ključnih pitanja: ko je investitor radova, ko ih izvodi, ko ih je dozvolio i zbog čega nadležne institucije nijesu ranije reagovale ako radovi već traju nekoliko mjeseci.

Poslanica DPS-a Aleksandra Vuković Kuč u međuvremenu je u Skupštini zatražila da tužilaštvo hitno utvrdi ko je investitor radova, da Uprava naloži obustavu i vraćanje objekta u prvobitno stanje, a da Prijestonica Cetinje, kao vlasnik, konačno aktivno zaštiti svoju imovinu. Ali, pitanje je koliko se prvobitno stanje danas uopšte može rekonstruisati. Jer, dokumentacija pokazuje da ono nije izgubljeno ove godine, niti tokom jedne građevinske sezone. Nestajalo je postepeno, kroz decenije nebrige, prepuštanja, improvizovanih obnova, prenamjena i dogradnji. Zato slučaj Kuće Svetog Petra Cetinjskog nije samo pitanje jednog aktuelnog gradilišta. To je priča o tome kako kulturno dobro može formalno biti zaštićeno, a suštinski ostavljeno bez zaštite. Može imati rješenja, elaborate, komisije, zapisnike i državne pečate, a da ipak izgubi najveći dio onoga zbog čega je proglašeno vrijednim.

ODGOVORNOST?

Danas se zbog Kuće Svetog Petra vodi borba za zaustavljanje najnovijih radova. Ali jednako važno pitanje glasi: ko će preuzeti odgovornost za sve ono što je urađeno ranije, dok su sve vlasti i institucije ćutale, povremeno zapisivale stanje i potom se iznova povlačile. Jer, ako je od originalne Kuće Svetog Petra Cetinjskog ostalo više sjećanje nego arhitektura, onda je aktuelni slučaj posljednja opomena da država ne može štititi kulturnu baštinu samo u registrima. Kulturno dobro ne nestaje tek kada se sruši. Nekada nestane mnogo ranije – kada se prepravi toliko puta da mu preostanu samo ime, legenda i tabla na fasadi.

Mitropolija od 2022. godine traži pravo vlasništva nad Kućom

Pravni status Kuće Svetog Petra Cetinjskog dodatno komplikuje podatak, upisan u list nepokretnosti br. 148 KO Rijeka Crnojevića, da je Mitropolija crnogorsko-primorska još 2022. godine pokrenula postupak da pravo korišćenja prevede u pravo svojine. Dakle, dok se na kulturnom dobru i oko njega godinama izvode intervencije, u katastarskoj evidenciji istovremeno postoji aktivan zahtjev korisnika da postane vlasnik nepokretnosti. To dodatno otvara pitanje šta je, u međuvremenu, preduzela Prijestonica Cetinje, koja je u list nepokretnosti upisana kao nosilac prava svojine na zemljištu, ali i nadležni državni organi koji su bili dužni da zaštite kulturno dobro.

Iz same katastarske evidencije nije moguće zaključiti po kom osnovu je zahtjev Mitropolije podnesen, niti da li se povodom njega vodi poseban sudski ili upravni postupak. Jasno je, međutim, da pravni status ovog kulturnog dobra nije samo neusklađen, već je i dalje predmet aktivnog zahtjeva za promjenu prava.