U njihovim zapisnicima i rješenjima upućenim Eparhiji budimljansko-nikšićkoj nema traga činjenici da je Uprava za zaštitu kulturnih dobara još početkom 2023. donijela rješenje o obustavi radova i vraćanju u prvobitno stanje, niti da su inspektori za kulturna dobra Građevinskoj inspekciji uputili inicijativu za postupanje. Kao da kulturna baština, zakonske obaveze i međuinstitucionalna saradnja ne postoje – osim kada se treba pohvaliti na kakvom prigodnom prijemu ili ispuniti brošuru za 100 dana rada Vlade?!

Po postupanju Uprave za zaštitu kulturnih dobara, Inspekcije za kulturna dobra i Građevinske inspekcije Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, reklo bi se da je država stvorila paralelne svjetove: u jednom – Uprava donosi rješenja, piše zabrane, vraća u prvobitno stanje, upozorava na devastaciju nasljeđa; u drugom – Građevinska inspekcija sve to ignoriše i pravi se da je prvi svijet fikcija. Umjesto saradnje – ignorisanje i tišina. Umjesto sprovođenja zakona – izgovor o „dinamici rada“. Umjesto zaštite – birokratska amnezija.

Izolovali se

Zapisnik i Rješenje građevinskih inspektora donijeti u avgustu ove godine nakon postupanja u vezi sa nelegalnim konakom u Kosijerevu, do kojih je Pobjeda došla preko Zakona o slobodnom pristupu informacijama, uz pomoć MANS-ovog servisa „Pitajte institucije“, pokazuju da je Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine postupalo potpuno izolovano od svih prethodnih odluka u istom predmetu.

Ni u jednom dijelu zapisnika inspektora Aleksandra Todorovića, niti u rješenju kojim se zabranjuje upotreba nelegalno izgrađenog konaka ne pominje se da je Uprava za zaštitu kulturnih dobara još ranije donijela rješenje o obustavi radova na izgradnji konaka u Manastiru Kosijerevo i naložila vraćanje u prvobitno stanje.

To znači da je Građevinska inspekcija zanemarila već postojeće upravne akte drugog organa, čime je prekršila načelo saradnje iz člana 12 i član 63 Zakona o inspekcijskom nadzoru, koji ih obavezuje da razmjenjuju podatke, usklađuju mjere i sarađuju sa drugim organima državne uprave.

Umjesto da postupi na osnovu već donijetog rješenja Uprave i da u koordinaciji s njom sprovodi nadzor nad određenim mjerama – Građevinska inspekcija je počela iznova, kao da slučaj ne postoji. Time je faktički poništila rad drugog državnog organa, što u praksi znači da država sama sebi poništava odluke, da se zakoni međusobno ne prepoznaju, a da kulturna dobra nestaju između nadležnosti.

U administrativnom jeziku to se zove „nedostatak koordinacije“, ali u stvarnosti – to je pravni i institucionalni haos koji direktno pogoduje nelegalnim graditeljima.

Jer kad jedan organ zabrani radove, a drugi o istom objektu piše kao da zabrana ne postoji – bezakonje postaje legalno, a odgovornost se rastvara između jalovog nabrajanja članova zakona, faksimila i međuresornih „dinamika rada“.

Na pitanja Pobjede o tome zašto u Rješenju i Zapisniku nije pomenuto da je Manastir Kosijerevo kulturno dobro, da je zbog nelegalnih radova postupala Inspekcija za kulturna dobra, a Uprava za zaštitu kulturnih dobara donijela Rješenje o obustavi radova i vraćanju u prvobitno stanje, iz Ministarstva prostornog planiranja odgovorili su – jednim opštim pasusom.

“U postupku inspekcijskog nadzora predmetnog objekta građevinski inspektor primjenjivao je odredbe propisane Zakonom o planiranju prostora i izgradnje objekata, Zakonom o upravnom postupku kao procesni propis, te odredbe propisane Zakonom o inspekcijskom nadzoru kao lex specialis, dok se od 4. 3. 2025. godine, kao materijalni propis koristi Zakon o izgradnji objekata. Nadalje, Inspekcija za zaštitu kulturnih dobara svoja ovlašćenja crpi iz Zakona o zaštiti kulturnih dobara i shodno tome preduzima odgovarajuće mjere i radnje iz domena svoje nadležnosti. Postupak koji vodi pomenuta inspekcija je samostalan, odvojen i nezavisan od postupaka Građevinske inspekcije ovog Ministarstva, i nijedan od gore pomenutih zakona ne sadrži imperativno upućujuću normu, niti jednu drugu normu kojom se delegiraju ovlašćenja na bilo koji drugi organ ili inspekciju, osim one čija su ovlašćenja striktno propisana određenim materijalnim propisom”, navode iz Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine.

Drugim riječima – Ministarstvo tvrdi da su inspekcije međusobno nezavisne i da nijedan zakon ne obavezuje na saradnju. Ta tvrdnja je, međutim, činjenično i pravno netačna. Zakon o inspekcijskom nadzoru izričito propisuje obavezu saradnje između svih inspekcijskih organa. Član 12 tog zakona govori o „načelu saradnje“, kojim se inspekcije obavezuju da „razmjenjuju podatke, usklađuju mjere i preduzimaju zajedničke aktivnosti radi obuhvatnijeg i djelotvornijeg nadzora“. Još preciznije, član 63 propisuje da su „inspekcijski organi i drugi državni organi dužni da međusobno sarađuju i dostavljaju tražene podatke i obavještenja neophodna za postupak inspekcijskog nadzora“. Dakle, suprotno tvrdnji Ministarstva, ta „imperativno upućujuća norma“ ne samo da postoji, nego je i obavezujuća. Njeno ignorisanje nije tumačenje – to je kršenje zakona. Drugim riječima, dok zakon jasno traži saradnju, inspekcije u Crnoj Gori biraju nezavisnost – jer je lakše ne vidjeti nego djelovati.

A kad institucija otvoreno napiše da je njeno postupanje „nezavisno i odvojeno“ od svih drugih, to nije objašnjenje, nego priznanje – da država više ne funkcioniše kao cjelina, već kao skup nepovezanih pečata.

Iniciraće komunikaciju

Nešto slično vidi i direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara Petra Zdravković, koja je za Pobjedu kazala da bi logično bilo „očekivati da inspekcijski organi djeluju sinhronizovano i da prepoznaju uzajamne nadležnosti“.

“Uostalom, Zakonom o inspekcijskom nadzoru prepoznato je načelo saradnje u istom, odnosno neophodnost razmjene podataka i predlaganje preduzimanja zajedničkih mjera i aktivnosti od značaja za obavljanje poslova inspekcijskog nadzora”, kazala je Zdravković.

Uprava za zaštitu kulturnih dobara će, prema njenim riječima, inicirati komunikaciju sa svim nadležnim inspekcijama, biće dostavljeni svi podaci iz domena nadležnosti Uprave i tražiće se reagovanje u skladu sa Zakonom o zaštiti kulturnih dobara i Zakonom o izgradnji objekata. Na pitanje na kakve korake je UZKD sve spremna kako bismo u državi jednom za svagda odgovorili na pitanje: da li je Crnoj Gori potrebna kulturna baština, te imamo li institucije koje su sposobne da sprovode zakone Crne Gore i štite naše istorijsko nasljeđe, Zdravković je odgovorila da Uprava može da reaguje samo u okviru svojih nadležnosti, koje su utemeljene u Zakonu o zaštiti kulturnih dobara.

Direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara Petra Zdravković (FOTO: Privatna arhiva)

“Prirodno je očekivati sinhronizaciju i rad drugih organa, naročito u okviru nadležnosti koje propisuje Zakon o izgradnji objekata. Ovo je posebno važno u situacijama kada se nelegalna gradnja odvija u granicama kulturnih dobara. Dakle, Uprava će, kada je kršenje zakona u pitanju, nastaviti da insistira na istom tretmanu svih pravnih i fizičkih lica”, kazala je Zdravković.

Građevinska inspekcija Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, podsjetimo, na nelegalne radove u Manastiru Kosijerevo reagovala je tek nakon što je 11. avgusta ove godine vidjela pitanja Pobjede, uprkos ranijim rješenjima UZKD i Inspekcije za kulturna dobra i kulturnu baštinu. Na teren su, po sopstvenom priznanju, izašli 13. avgusta i donijeli Rješenje o zabrani upotrebe objekta. Zatekli su konstruktivno izgrađen objekat, sa završenim krovom. Objekat je spratnosti P + Pk, dimenzija u osnovi 40m x 6 m. Inspektori su uočili i da su završeni radovi na fasadnim zidovima unutrašnjeg dijela objekta, a takođe je ugrađena i kompletna fasadna bravarija. Umjesto objašnjenja zašto nijesu postupili ranije, tačnije zašto na teren nijesu izašli početkom 2023. godine, kada je to tražila Uprava i Inspekcija za kulturna dobra, građevinski inspektori su se pozvali na „prioritete“ i na „dinamiku rada“, navodeći da prednost imaju slučajevi na državnom zemljištu i predmeti koje iniciraju tužilaštvo, sud ili policija. Takvo obrazloženje, kako smo konstatovali i u prethodnom tekstu u Pobjedi, ne mijenja činjenicu: država je svojim nečinjenjem omogućila da konak bude završen, čime je sistem zaštite kulturnih dobara totalno obesmišljen i razoren!

„Uvijek poštuj zakone“

A što na sve ovo kaže Eparhija budimljansko-nikšićka? Pobjedi ništa, jer nikada nijesu odgovorili na naša pitanja. Građevinskom inspektoru su, međutim, morali da odgovore, iako odgovori obiluju izmišljotinama i starom mantrom o „neažurnosti organa“. U Zapisniku o inspekcijskom pregledu, na pitanje inspektora da li za predmetni objekat Eparhija budimljansko-nikšićka posjeduje dokumentaciju na osnovu koje je zakonski moguće izvoditi radove, neimenovani pravni zastupnik Eparhije odgovorio je: „Gotovo svu dokumentaciju smo prikupili, a onu koja zbog neažurnosti administracije nedostaje ćemo pribaviti u najskorijem roku“. Izgradnju konaka su, kako je rekao, počeli prije više od pet godina, a objekat će služiti za odmor i to isključivo za potrebe Manastira Kosijerevo. Još nijesu, kako je rekao, predali zahtjev za upis objekta u katastar nepokretnosti, najviše zbog neažurnosti organa. Poštovaće, kažu, mjeru inspektora o zabrani upotrebe objekta, a tu tvrdnju je pravni zastupnik Eparhije pojačao izjavom da će „uvijek poštovati zakone Crne Gore“.

“Još prije više godina pokrenuli smo postupak za dobijanje svih potrebnih dozvola od strane nadležnih organa, međutim, i pored svih naših napora da cijelu proceduru u vezi s dokumentacijom sprovedemo po zakonima države Crne Gore, do dana današnjeg nijesmo dobijali odgovore od određenih odgovornih lica u postupku dobijanja potrebnih odobrenja. Mi ćemo naše napore nastaviti, ali se takođe nadamo i u veću ažurnost nadležnih organa”, rekao je pravni zastupnik Eparhije budimljansko-nikšićke, čije ime je Ministarstvo prostornog planiranja sakrilo u proceduri dobijanja dokumentacije preko Zakona o slobodnom pristupu informacijama.

Tvrdnja da je Eparhija budimljansko-nikšićka pokušala da pribavi „svu potrebnu dokumentaciju“, bar kad je riječ o poštovanju propisa Zakona o zaštiti kulturnih dobara, naravno nije tačna. U to se ranije uvjerio novinar Pobjede pregledom cjelokupne dokumentacije o Manastiru Kosijerevo koju čuva Uprava za zaštitu kulturnih dobara, a ovih dana je to za Pobjedu potvrdila i direktorica Uprave Petra Zdravković.

“Uvidom u dokumentaciju Uprave za zaštitu kulturnih dobara i Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, konstatovano je da prije započinjanja izgradnje nije pokrenut postupak za izdavanje uslova/smjernica za potrebe izgradnje konaka u okviru kulturnog dobra Manastir Kosijerevo, ni od strane Eparhije budimljanko-nikšićke, niti drugog pravnog ili fizičkog lica. Utvrđeno je, međutim, da se ovoj Upravi obratio Sekretarijat za uređenje prostora i životne sredine Opštine Nikšić, u februaru 2024. godine, za izdavanje uslova za radove na izgradnji novog objekta u okviru Manastira Kosijerevo, na što je Uprava donijela akt kojim odbija izdavanje predmetnih uslova, s obzirom na dokumentovane nelegalne intervencije i upućuje na izradu Urbanističkog projekta manstirskog kompleksa u cilju otklanjanja nelegalnih intervencija i formiranja planske osnove za adekvatan tretman ovog kulturnog dobra”, kazala je Zdravković.

Taj odbijajući akt nije ništa predstavljao ni Opštini ni Eparhiji. Radovi su nastavljeni, konak je završen. Pobjeda je i Opštini Nikšić, podsjetimo, ranije uputila pitanja, ali odgovore nikada nijesmo dobili.

Sistem mrtav

Po svemu sudeći, Kosijerevo je samo adresa, ali bolest je sistemska. Tamo gdje bi država trebalo da brani kulturno nasljeđe, sada brani sopstveno neznanje. Tamo gdje bi zakoni trebalo da se dodiruju, oni se sudaraju – i poništavaju jedni druge. I dok se institucije međusobno ne čuju, zida se, pregrađuje, betonira i ozakonjuje bezakonje. Građevinski inspektori iz Ministarstva prostornog planiranja i Uprava za zaštitu kulturnih dobara ne žive u istoj stvarnosti. Jedni dolaze tri godine kasnije, drugi pišu akte koji nikada ne postaju stvarnost. Zajedno, oni čine ono što najpreciznije opisuje Crnu Goru danas – državu koja postoji samo u dokumentima.

Svaki novi zapisnik, svako novo rješenje, svaki potpis ministra ili inspektora – još jedan su sloj formalnog života u sistemu koji je već klinički mrtav. Jer u zemlji u kojoj se zakoni ne sprovode, kulturna dobra ne čuvaju, a nelegalni objekti pretvaraju u svetinje – pravna država više nije slaba, nego nestala. Kosijerevo nije izuzetak, nego ogledalo. U njegovom kamenu se vidi lice države koja je izgubila smisao sopstvenih propisa. Zato danas pitanje više nije „ko zida bez dozvole“ nego „ko još u ovoj zemlji ima dozvolu da sprovodi zakon“!

„Temelj identiteta“ koji puca od licemjerja

Dok se u Kosijerevu na kulturnom dobru zida bez dozvole, a državni organi se međusobno prave da ne postoje, ministarka kulture i medija Tamara Vujović na javnim skupovima govori o „održivoj budućnosti“ i „temeljima identiteta“.

Na otvaranju manifestacije „Dani evropske baštine 2025“, ministarka je nedavno poručila: „Očuvanje kulturne baštine je temelj kulturnog identiteta i održive budućnosti Crne Gore… Baština nije neutralna – ona je uvijek predmet zajedničkog identiteta i zajedničke odgovornosti“.

Ministarka kulture i medija Tamara Vujović govori na „Danima evropske baštine“ (FOTO: Gardasevic photography)

Dok ministarka Vujović recituje o „održivoj budućnosti“ i „temeljima identiteta“, kulturna baština joj se bukvalno ruši i zida pred očima. Dok govori o „slojevitom kulturnom pejzažu“, ti slojevi se, od Boke do Kosijereva, zatrpavaju betonom, a institucije koje bi trebalo da ih čuvaju – skrivaju se iza „dinamike rada“. Sve te rečenice o zajedništvu, sjećanju i identitetu zvuče kao ritualna mantra jedne administracije koja više ne zna gdje joj počinje, a gdje završava odgovornost. Jer u zemlji u kojoj se nelegalno zida na kulturnom dobru, a ministarka kulture ne nalazi vremena da odgovori na pitanja novinara – svaka izgovorena riječ o „baštini“ postaje cinična. Njene rečenice o „kolektivnom pamćenju“ danas su samo dobar dekor za fasadu državne nemoći. Baština o kojoj govori Vujović nije stvarnost, već scenografija za službene govore. Prava baština, ona u kamenu i tišini Kosijereva, ili ona kraj mora u Boki Kotorskoj, stoji bez zaštite – dok se ministarstvo zavarava sopstvenim floskulama o „održivom razvoju“. Ako je to „temelj identiteta“, onda taj temelj već puca – i to ne od vremena, nego od licemjerja.