Kako navode, njihovi odgovori potvrđuju da rješenja postoje, ali da je ključ u većoj vidljivosti procedura, usmjerenijem osnaživanju učenika, dosljednijem postupanju nastavnika i aktivnijoj ulozi roditelja. To je zaključak rezultata istraživanja o vršnjačkom nasilju u srednjim školama u Crnoj Gori, koje je sprovelo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji s Udruženjem roditelja djece sa teškoćama u razvoju Zračak Nade.

Dodaju da, nalazi istraživanja jasno pokazuju da u crnogorskim srednjim školama preovlađuju verbalni, socijalni i digitalni oblici nasilja, dok fizičko i seksualno nasilje, iako manje vidljivo, takođe predstavljaju relevantan problem, dok se istovremeno suzbijanje vršnjačkog nasilja doživljava kao složen izazov koji zahtijeva i preventivne i represivne mjere.

,,Više od polovine učenika/ca, njih 59,8 odsto, doživljava verbalnu agresiju kao prisutnu u velikoj mjeri ili pretežno prisutnu u školama, pri čemu ismijavanje, vrijeđanje i pogrdni komentari postali su gotovo „normalizovani“, a mnogi učenici/ce navode da traju mjesecima bez adekvatne reakcije. Socijalna isključenost i ogovaranje, takođe, su široko rasprostranjeni, a 53,7% učenika/ca procjenjuje da su prisutni u velikoj mjeri, iako često ostaju nevidlnastavnicimaom i stručnom kadru i roditeljima”, piše u saopštenju.

Navode i da svaki peti učenik/ca lično je doživio neki oblik vršnjačkog nasilja, pri čemu otvoreni odgovori otkrivaju bolnu širinu iskustava, od ismijavanja zbog fizičkog izgleda i pogrdnog prozivanja, do fizičkih napada, guranja niz stepenice i zastrašivanja u školskim prostorijama.

Dodaju da značajan broj učenika/ca svjedoči i o onlajn nasilju, širenju lažnih glasina i izradi lažnih profila. Posebno zabrinjavaju svjedočenja u kojima su nasilnici odrasli; pojedini učenici/ce opisuju omalovažavanje i uvrede od strane nastavnika.

Povezani članci

Društvo

VRŠNJAČKO NASILJE U CRNOJ GORI: 29 prijava u dva mjeseca, psihološkinja upozorava, a ministarka najavljuje konkretne mjere

Hronika

Od početka godine 82 maloljetnika bili žrtve vršnjačkog nasilja: Crna Gora zemlja gdje se konflikt rješava nasiljem

Hronika

Nasilje najviše rasprostranjeno među učenicima od šestog do devetog razreda

,,U percepciji učenika/ca, nasilje je najčešće usmjereno prema onima koji se razlikuju po izgledu, stilu i interesovanjima, ali i prema osobama s invaliditetom i pripadnicima drugih marginalizovanih grupa. Učenici/e ističu nedostatak razumijevanja različitosti, pritisak vršnjačke grupe i potrebu za dominacijom kao važne pokretače nasilja”, poručuje se u saopštenju.

Iako 43,5 odsto učenika/ca kako kažu, smatra da škola ima definisanu proceduru za postupanje u slučajevima nasilja, veliki broj njih ne zna kome da se obrati, kako izgleda prijava i šta se dešava nakon nje. Osim toga, glavni razlozi zbog kojih učenici/e ne prijavljuju nasilje su strah od osvete i osude vršnjaka, nepovjerenje u institucije i osjećaj da „prijavljivanje neće promijeniti ništa“. Zato više od četvrtine učenika/ca, koji je bio žrtva, nikome ne prijavi nasilje.

Dodaju da je ohrabrajuće da većina učenika/ca, njih 78 odsto navodi da je makar jednom pružila podršku žrtvi, što pokazuje da empatija među mladima postoji, ali nije dovoljno osnažena. Kada ipak potraže pomoć, učenici/e se najčešće obraćaju razrednom starješini i predmetnim nastavnicima, dok se rijetko javljaju stručnim službama ili institucijama.

,,Procjene reakcija škole pokazuju mješovitu sliku. Gotovo polovina učenika/ca smatra da škola djeluje ozbiljno i efikasno, ali isto toliko njih navodi da reakcija nije bila zadovoljavajuća ili je potpuno izostala. Preventivne aktivnosti poput radionica i edukacija sprovode se, ali neujednačeno jer četvrtina smatra da se one dešavaju rijetko ili nikada. Mnogo je podijeljeno i mišljenje o ličnom primjeru nastavnika, gotovo polovina njih promoviše toleranciju i nenasilnu komunikaciju, ali više od četvrtine učenika/ca to ne prepoznaje u školskoj praksi”, ističe se u saopštenju.

Kako navode, uloga roditelja, takođe, varira. Dok polovina učenika/ca smatra da su roditelji uključeni i da prepoznaju nasilje, trećina to dovodi u pitanje, a značajan udio učenika/ca ne zna kako bi procijenio njihov angažman.

,,Učesnici/e otvoreno govore o strahu, povlačenju, suzama, ali i o trenucima kada su pronašli snagu da se suprotstave. Ovi glasovi jasno pokazuju da školske zajednice moraju snažnije reagovati, graditi kulturu podrške i stvoriti okruženje u kojem se svako dijete osjeća sigurno, viđeno i zaštićeno odnosno potvrđuju potrebu za ciljanom edukacijom, jačanjem mehanizama prijavljivanja i sistemskom podrškom učenicima/ama, kako bi se svim oblicima nasilja pristupilo pravovremeno i efikasno, kao i da se učenicima/ama omogući sigurno okruženje u kojem će se svaki oblik nasilja prepoznati i sankcionisati”, dodaje se u saopštenju.

Kako ističu , najveći broj učenika/ca ponavlja da je neophodno uvesti jasne, dosljedne i svima poznate školske procedure i sankcije, jer imaju osjećaj da se nasilje često ne kažnjava adekvatno ili da reakcije zavise od procjene pojedinih nastavnika. Strože kazne, uključujući i drastične mjere poput isključenja iz škole, česte su u odgovorima, što govori o snažnoj potrebi za većim osjećajem sigurnosti.

,,Uz želju za striktnijim sankcijama, veliki broj učenika/ca ističe i važnost radionica, edukacija i razgovora sa psiholozima, pedagozima i drugim stručnjacima. Učenici/e smatraju da se kroz kontinuirani rad, obuke i otvoren dijalog mogu razvijati empatija i vještine nenasilne komunikacije, a mnogi vjeruju da bi upravo radionice o mentalnom zdravlju i toleranciji bile ključne za sprečavanje nasilja. Neki predlažu i uključivanje iskustava stvarnih žrtava, jer smatraju da bi to imalo jači uticaj od teorijskih predavanja”, navodi se u saopštenju.

Kako ističu, primjetno je i da jedan dio učenika/ca naglašava važnost komunikacije, ne samo između učenika i nastavnika, već i sa roditeljima. Smatra se da bi redovno informisanje roditelja o ponašanju djece, kao i njihovo aktivnije učešće u rješavanju problema, značajno doprinijeli smanjenju nasilja.

Dodaju da drugi učenici/e ističu da je ključ u jačanju međusobnog poštovanja, stvaranju prostora za bolju integraciju i druženje, te u aktivnostima koje spajaju, a ne dijele učenike.

,,Iako se mnogi zalažu za institucionalne mjere, dio učenika/ca izražava osjećaj nemoći ili nedostatka ideja, navodeći da ne znaju šta bi uradili ili da nisu imali iskustva sa nasiljem. Pojedini odgovori odražavaju i frustraciju, ponekad kroz ironične ili ekstremne prijedloge, što zapravo potvrđuje koliko je tema emotivno nabijena. U istraživanju je učestvovalo ukupno 359 srednjoškolaca sa i bez invaliditeta, iz različitih opština Crne Gore”, zaključuje se u saopštenju.