Kako su kazali iz Uduženja mladih sa hendikepom (UMHCG) iako Komisija navodi formiranje Savjeta u aprilu, i konstituitivnu sjednicu u julu 2024. Vlada je, nakon rekonstrukcije, morala donijeti Odluku o izmjenama i dopunama odluke o formiranju Savjeta, što je i učinila u oktobru.



&#8211; Međutim, i ovog kao i prethodnog puta, Ministarstvo za ljudska i manjinska pravanas je isključilo iz procesa, pa će sada, umjesto potpredsjednika Savjetom predsjedavati ministar ljudskih i manjinskih prava, čime se Savjet suštinski spušta na nivo ministarstava, a ne vladinog savjetodavnog tijela, što bi ono moralo biti. I EK u nastavku navodi da Savjet nidalje nije u mogućnosti da obavlja svoje funkcije. Bez obzira na to Ministarstvo je, u predloženim izmjenama, iako je ispravilo prethodne propuste u formiranju Savjeta na koje smo ukazali, napravilo novi koji može imati jednako loše posljedice i smanjiti uticaj Savjeta. Ovo posebno zabrinjava u svijetlu činjenice da trenutni sastav Vlade čini čak sedam potpredsjednika, pa je zabrinjavajuće da baš nijedan od njih „nije” nadležan za prava osoba s invaliditetom &#8211; stoji u saopštenju UMHCG.



Vlada kao da, uprkos brojnim kritikama i ocjenama, namjerno i, kako su dodali, svjesno urušava ionako neprihvatljivo loš položaj osoba s invaliditetom.



&#8211; Da se ovo potvrđuje i Izvještajem EK, dovoljno govori prva rečenica u potpoglavlju osobe s invaliditetom: Osobe s invaliditetom ne mogu u potpunosti da ostvare svoja prava i nastavljaju da se suočavaju sa višestrukim oblicima diskriminacije. Crna Gora treba da obezbijedi implementaciju odredaba Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom. Mi, u UMHCG, očekujemo da će aktuelna Vlada najskorije shvatiti svoju poziciju i stvarnu ulogu i konačno pristupiti suštinskim i smislenim konsultacijama sa reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetom i omogućavanju učešća u procesima donošenja odluka &#8211; stoji u saopštenju Udruženja.



Nadalje se navodi da, kazali su, Crna Gora tek treba da usvoji nacrt zakona o jedinstvenom tijelu za vještačenje invaliditeta, koji će biti osnova za reformu sistema kako bi se ostvario pravedniji, ravnopravniji i lakši pristup pravima, omogućavajući prelazak sa medicinskog na model zasnovan na ljudskim pravima.



&#8211; Evropska komisija ukazuje da Crna Gora tek treba da donese Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, kojim bi se regulisalo status i upravljanje pripadajućim fondom. Podsjećamo da je proces izmjena i dopuna zakona započet još 2015, te da imamo novu Radnu grupu koja je formirana, ali bez transparentnosti procesa za sve zainteresovane strane. Ne ispunjavaju se preporuke Komiteta UN za prava osoba sa invaliditetom iz 2017, posebno u dijelu neophodne reforme starateljstva i (zamjenskog) odlučivanja u ime osoba s invaliditetom, podsjeća Komisija, kao i to da Crna Gora nije usvojila akcioni plan za sprovođenje preporuka Komiteta &#8211; stoji u saopštenju UMHCG.



Neke definicije invaliditeta u crnogorskom zakonodavstvu koriste pogrdnu terminologiju, rekli su i dodali da isto tako, Crna Gora tek treba da usvoji strategiju o deinstitucionalizaciji, uz značajno uključivanje relevantnih aktera civilnog društva.



&#8211; UMHCG raduje ispunjavanje privremenih mjerila za poglavlja 23 i 24 i svaki suštinski napredak koji Crna Gora postiže na putu ka EU. Međutim, isto tako nas zabrinjava odsustvo istinske i suštinske posvećenosti ljudskim pravima, zaštiti od diskriminacije i zaštiti od nasilja, kao i odsustvo reformi u brojnim oblastima ključnim za život građanki i građana Crne Gore. Zato i sami ukazujemo na ono što navodi EK o krhkosti institucija i ranjivosti na potencijalne institucionalne blokade, te društvenu polarizaciju, ali ističemo idodatnu brigu na odsustvo meritokratije i izgradnje kapaciteta u institucijama, dok dobri kadrovi najčešće ostaju neprimijećeni ili i odlaze iz ionako nedovoljno jakih i stabilnih institucija &#8211; navodi se u saopštenju.



U tom smislu, i sami očekujemo, rekli su, reformu izbornog zakonodavstva, posebno u dijelu prava osoba s invaliditetom i njihove političke participacije, te usvajanje i izmjene zakona koji regulišu rad vlade i državne uprave u cjelini.



&#8211; Dodatno, potpuno smo saglasni s ocjenom da jeuključenost žena u politički život i dalje niska i potkopana je nedovoljnim naporima države i javnosti da se prevaziđu rodni stereotipi i neuspjeh većine političkih partija da promovišu učešće žena. U dijelu temeljnih prava EK, između ostaloga, navodi da je zakonodavni i institucionalni okvir o osnovnim pravima uglavnom uspostavljen i Crna Gora nastavlja da u velikoj mjeri ispunjava svoje međunarodne obaveze u oblasti ljudskih prava &#8211; stoji u saopštenju.



Međutim, potrebno je, kako su naveli, više napora da se ovaj okvir u potpunosti implementira i da se osigura pristup pravdi i ostvarivanje prava u upravnim i sudskim postupcima, posebno za ugrožene grupe.



&#8211; Najranjivije grupe u društvu (uključujući Rome i Egipćane,osobe s invaliditetom, LGBTIQ osobe) i dalje su izložene diskriminaciji, govoru mržnje i zločinima iz mržnje. Potrebno je više napora da se efikasno adresiraju sve preporukeEvropskog komiteta za prevenciju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja (CPT). Rodno zasnovano nasilje i nasilje nad djecom ostaje ozbiljno pitanje za zabrinutost. Referentni krizni centri za silovanje i/ili seksualno nasilje još uvijek nisu uspostavljeni. Nedostaju mjere za obezbjeđivanje šireg nivoa svijesti o štetnosti nasilja u porodici na djecu, kao i adekvatni resursi za psihosocijalno savjetovanje djece &#8211; stoji u saopštenju.



Mehanizmi zaštite moraju biti dostupni za, kako su rekli, neposrednu zaštitu svim žrtvama nasilja u porodici, kao i pristup besplatnoj pravnoj pomoći za sve žrtve, posebno kroz aktivne mjere kako bi se osiguralo da su žrtve svjesne ovog prava.



&#8211; Izmjene i dopune Zakonika o krivičnom postupku iz 2023. još uvijek nisu u potpunosti usklađene sa pravnim tekovinama EU i evropskim i međunarodnim standardima o pravima žrtava i procesnim garancijama. Crna Gora još uvijek treba da dodatno uskladi krivično zakonodavstvo sa Direktivom o pravima žrtava, kako bi osigurala da se sve odredbe implementiraju i da se prava koja su u njoj predviđena primjenjuju na sve žrtve svih zločina. Ostalo je da se usvoje izmjene i dopune Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći. Nedostaju sveobuhvatni podaci o besplatnoj pravnoj pomoći jer ona zavisi od novog pravosudnog informacionog sistema. Koristimo ovu priliku da ponovo pozovemo Ministarstvo pravde da u izmjenama i dopunama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći uvrsti specijalizovane NVO za pružanje besplatne pravne pomoći i time omogući održivost usluga koje se pružaju žrtvama kršenja ljudskih prava, diskriminacije i nasilja od strane specijalizovanih advokata/ica &#8211; stoji u saopštenju UMHCG.



Primjer dobre prakse u ovoj oblasti postoji, naveli su, u susjednoj Hrvatskoj, kao članici EU. Kada jeaktuelni ministar pravde Bojan Božović pokrivao poziciju državnog sekretara nekadašnjeg Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih pravai mao je potpuno razumijevanje za ovakvu inicijativu, pa sada očekujemo da će je i sprovesti u djelo jer je u direktnoj poziciji da to i učini.



&#8211; Nadalje, u dijelu poglavlja koje se odnosi na socijalnu politiku i zapošljavanje EK navodi da je politički okvir za socijalnu i dječju zaštitu zastario, a usvajanje reforme socijalne zaštite je odloženo, suočavajući se sa izazovima u segmentu redosljeda i troškova mjera. Nova strategija socijalne i dečije zaštite je pripremljena i čeka se usvajanje. I dalje postoji ozbiljan nedostatak usluga podrške djeci, porodici i žrtvama. Potrošnja za socijalnu pomoć je relativno visoka, ali ostaje neciljana s ograničenim uticajem na rizik od siromaštva. Zastarjeli model identifikacije invalidnosti vodi ka nepravednom i neefikasnom pružanju naknada i usluga. Nacrt zakona o jedinstvenom sistemu vještačenja invaliditeta prošao je javnu konsultaciju i usaglašavanje zakona, ali čeka na usvajanje &#8211; stoji u saopštenju.



Što se tiče deinstitucionalizacije, nedovoljan napredak je postignut da bi se nastavila, kazali su, tranzicija s institucionalnih na usluge u zajednici i porodici.



&#8211; Strategija za deinstitucionalizaciju je razvijena, ali se čeka na usvajanje. Centri za socijalni rad i dalje nemaju adekvatan kadar, organizaciju i kapacitete. Zavod za socijalnu i dječiju zaštitu nema dovoljno kadrovskih kapaciteta za obezbjeđenje kvaliteta i stručni nadzor. Kada je u pitanju obrazovanje, izdvajamo to da jesveobuhvatno potrebno da se obezbijedi dostupno i kvalitetno obrazovanje za ugrožene grupe. Na kraju, iako ne manje važno, u dijelu civilnog društva ističe se nekoliko značajnih ocjena. Iako EK navodi da organizacije civilnog društva (OCD) u Crnoj Gori djeluju u povoljnom okruženju i da je glavni pravni i institucionalni okvir za slobodno funkcionisanje civilnog društva uspostavljen, mi ističemo zabrinutost kontinuiranog etiketiranja NVO i civilnih aktivista/kinja, a posebno u odnosu na najave donošenja zakona o stranim agentima &#8211; stoji u saopštenju UMHCG.



S druge strane i EK konstatuje da je uloga civilnog društva u kreiranju politike formalizovana, ali, kako su naveli, ponekad i čisto simbolična, tako da praktična primjena ovog principa od strane vlade treba da bude dodatno ojačana.



&#8211; Potrebni su dalji napori da se osigura istinska i smislena saradnja između vlade i OCD. Ponovno pokretanje dijaloga između vlade i civilnog društva trebalo bi da bude prioritetno pitanje.Crna Gora treba da ojača kapacitete ministarstava za strateško planiranje, praćenje i evaluacija podrške koja se pruža OCD kako bi se osiguralo da se javna sredstva dodeljuju na transparentan i objektivan način &#8211; stoji u saopštenju.

UMHCG: Izvještaj EK pokazao da u oblasti prava osoba s invaliditetom nije bilo pomaka

1683018636fvpcp9vfpbu8lczj-i_1118x745

Iz pretpostavke da su osobe sa invaliditetom manje sposobne, kaže Vujačić, njima nije dozvoljeno ni da pokušaju neke stvari, niti imaju pravo na izbor.



“Ono što zagovaramo godinama je da nam se omogući da samostalno donosimo odluke, da imamo odgovornost, da kontrolišemo sisteme podrške koju dobijamo i da imamo pravo na grešku, što neće biti zbog toga što smo osobe sa invaliditetom i što smo manje sposobni za život”, kazala je ona.



Za osobe sa invaliditetom bitno je da imaju podršku za život u zajednici kako bi mogli da donose odluke, i uz pomoć druge osobe da ih sprovode.



“Mi imamo neke uslove koji su nam garantovani zakonom, ali neki od njih se ne sprovode u dovoljnoj mjeri. Navešću primjer personalne asistencije koja se primjenjuje tek nakon pravosudne presude i sada to pravo ostvaruje samo mali broj OSI”, kazala je ona.



Istakla je da 5. maja na skupu se neće obraćati niko iz Vlade.



“Neće se obratiti niko iz Vlade, jer nam ne trebaju lijepe poruke, ne trebaju nam obećanja, dosta smo ih se naslušali. Oni su pozvani, ali definitivno nijesmo i ne možemo biti zadovoljni što država finansira usluge koje su su institucionalizacija i segregacija osoba sa invaliditetom, odnosno izolacija. Ne znači da socijalne ustanove i dječije zaštite nijesu potrebne, apsolutno jesu, ali one su zbrinjavanje, a ne samostalni život”, kazala je ona.

Vujačić: Naslušali smo se obećanja iz Vlade, hoćemo mogućnost izbora i samostalni život

„Kampanja za predsjednika Crne Gore nije pristupačna u dovoljnoj mjeri osobama s invalidtetom i imamo „nove momente“, u kojima se pokušava stvoriti novi ambijent ili slika na koji do sada nijesmo navikli“, kazala je Vujačić u izjavi za PR Centar.



Kako je istakla, jedini napredak koji se mogao primijetiti jeste što su neke video kampanje i spotovi titlovani, ali i to se vjeruje ne bi desilo da iz UMHCG nijesu godina upućivali inicijative.



Vujačić je napomenula da je Javni servis po zakonu obavezan da u dijelu sučeljavanja i predstavljanja kandidata obezbijedi prevod na znakovnom jeziku, ali da se plaši da to neće biti realizovano jer te prakse više nema.



Takođe, kako je dodala, niko od nadležnih nije pozivao da se obezbijede građanima i građankama Crne Gore jednaki uslovi za glasanje.



Upitana o pristupačnosti biračkih mjesta osobama s invaliditetom, Vujačić je kazala da su nakon izbora 2020. godine dobili primjedbe da neke od OSI nijesu mogle da ostvare svoje biračko pravo nesmetano.



„Sve presude su bile u korist OSI i naloženo je da se otkolne sve prepreke, ali to nije do kraja urađeno, osim u Glavnom gradu na nekoliko biračkih mjesta“, rekla je Vujačić.



Kako je kazala, na osnovu monitoringa pristupačnosti biračkih mjesta koji su radili prošle godine utvrđeno je da preko 50 biračkih mjesta u urbanom dijelu Podgorice nije pristupačni OSI.



„I u drugim opštinama taj napredak je jako spor. Imamo obećanje od opštine Tuzi da će stvoriti sve neophodne uslove kako bi OSI nesmetano mogle da glasaju, ali ćemo vidjeti kako će to sve biti nakon izbora“, rekla je Vujačić.



Kazala je da se govor mrženje prema OSI može čuti tokom bilo kojih izbora, pogotovo predsjedničkih i parlamentarnih.



„Mogli smo da čujemo i tokom ove kampanje govor mržnje, ali mi nemamo institucije koje to sankcionišu. To se samo pojavi u medijima, neko osudi na društvenim mrežama i tu se sve završi“, kazala je Vujačić.



U susret Međunarodnom danu žena, Vujačić je poručila da su sada žene s invaliditetom mnogo više ohrabrene da govore o svojim pravima i položaju koji imaju.



To, kako je istakla, ranije nije bilo tako, jer generalno sve žene, u crnogorskom tradicionalnom društvu, nijesu imale podršku za ostvarivanje svojih prava i položaja u društvu.



„U borbi za bolja prava žena s invalidtetom i njihovu veću vidljivosti u društvu izostala je podrška sistema. Izostala je podrška u dijelu javnih politika koje bi trebalo da bude adekvatnije, ali i u dijelu sprovođenja praksi, finansijske podrške i usluga socijalne i dječije zaštite“, navela je Vujačić i dodala se i dalje žene s invalidtetom ne ohrabruju za samostalno življenje.



Ona je naglasila da okruženje u kojem žive žene s invalidtetom nije dovoljno podržavajuće kako bi one dale sebi za pravo da budu jednake sa muškarcima.



„Vrlo često kažem da je za žene s invaliditetom jako važno da budu obrazovane, jer se nekako u Crnoj Gori muškarci uvijek bolje snađu nego žene. Ukoliko žene s invalidtetom nema adekvatno obrazovanje onda nemaju zaposlenje, prihode i ekonomsku nezavisnost koja je ključna za većinu žena“, ukazala je Vujačić.



Problem vidi i u tome što državne institucije ne shvataju ozbiljno žene s invaliditetom koje su žrtve nasilja.



„Žene s invalidtetom ne prijavlju često nasilje, ali i u slučaju prijave njihova iskustva nijesu pozitivna i rezultati tih prijave nijesu bili u njihovu korist“, kazala je Vujačić.



Ona je istakla i da se često dešava da dokumenti i strategije budu dokumenti koji se spreme i usvoje, ali za njihovo sprovođenje nema odgovornosti.



„U dijelu opredjeljivanja sredstva je situacija malo bolja, ali je stepen realizacije još uvijek nizak bilo da su politike u oblasti rodne ravnopravnosti ili prava osoba s invaliditetom“, ukazala je Vujačić.



Pozitivnim je ocijenila što je Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava, nakon mnogo godina od ratifikacije Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom, u Strategiji za zaštitu osoba s invaliditetom i promociju jednakosti, definisalo oblast koja se odnosi na žene s invalidtetom, ali zaključuje s malim, nedovoljnim brojem mjera za petogodišnji period.

Vujačić: OSI u potpunosti zanemarene u izbornim kampanjama

Izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić napomenula je da se u proteklom periodu bave pravima žena, sa posebnim akcentom na žene s invaliditetom.



„Samo se vlasti u Crnoj Gori mijenjaju, ali se ne mijenja odnos prema ženama, prema rodnoj ravnopravnosti i odnos prema nasilju. Ispratićemo i ovu vlast bez rezultata, ali i sa nazadovanjem u ovim oblastima”, smatra Vujačić.



Prema njenim riječima, politike iz oblasti rodne ravnopravnosti ne tretiraju, na pravi način, pitanja žena s invaliditetom.



„Jednako je problematično da u politikama u oblasti invaliditeta se adekvatno ne prepoznaju žene s invaliditetom, već se posmatraju kao homegena grupa, iako svi međunarodni dokumenti i njihovi komiteti konstatuju da su one u dodatno nepovoljnijem položaju i često višestruko dikriminisane”, dodala je Vujačić.



Kako je kazala, vlasti u Crnoj Gori nikada na adekvatan način nijesu tretirali ova pitanja, iako su godinama iz UMHCG dostavljali sugestije i predloge u ovoj oblasti se ništa nije desilo, a uz to nadležna ministarstva ne razumiju pojam intersekcijske diskriminacije.



„Voljela bih da vladine instutucije, izvršna i zakonodvan vlast budu ažurni u obavezama prema građanka i građanima u istoj mjeri kao kada su u pitanju njihove zarade“, zaključila je Vujačić.



Izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević rekla je da žene nijesu homogne cijelina, već vrlo heterogena grupa.



„Ima žena sa specifičnim potrebama koje vrlo često nijesu prepoznate i uvažene u zvaničnim dokumentima i politikama“, kazala je Raičević.



Prema njenim riječima, imajući u vidu aktuelnu institucionalnu i političku krizu moraju se koristiti drugi mehanizmi koji su potrebni kako bi uveli teme koje se tiču položaja žena kao važne za demokratizaciju društva.



„Iako se negdje pomene rodna ravnopravnost ona nije zasnovana na relevantnim statističkim podacima, analizma, istraživanjima, a mjere koje se predlažu su često generičke i ne uzimaju u obzir specifične potrebe žena u Crnoj Gori“, rekla je Raičević.



Prema njenim riječima, kroz ovaj projekat žele da ukažu na sve one mjere koje su neophodne kako bi svi živjeli kvalitetnije i bolje i kako bi imali jednak pristup resursima.



„Moramo da se borimo da se tema rodne ravnopravnosti prepozna kao važna u procesu integracija. Pred nama je veliki posao i moramo svi da sarađujemo kako bi naši mehenizmi bili funkcionalni“, zaključila je Raičević.



Tokom konferencije predstavljeni su rezultati i preporuke iz Publikacije o rodnoj ravnopravnosti i uključivanju žena s invaliditetom u EU integracije.



U opisu stanja brojnih strateških dokumenta konstatovan je da su OSI, uključujući i žene i djevojčice s invaliditetom trpe različite oblike diskrimiminacije i nasilja, ali nijednim dokumentom nije planiran dovoljan broja adekvatnih mjera za prevazilaženje navedenih problema i umanjenje posljedica koje one izazivaju zbog dugogodišnjeg nerješavanja.



Jedan od zaključaka jeste i da se sektorske politike ne bave u dovoljnoj mjeri pitanjima žena s invaliditetom, a ne preduzimaju se nikakve dodatne (posebne) mjere za podsticanje njihovog uključivanja važnim društvenim procesima, uključujući i proces evropskih integracija.



Preporuka je da je neophodno, prije svega, usvojiti novo, unaprijeđeno i izmijenjeno zakonodavstvo u oblastima ljudskih prava i zaštite od diskriminacije, pristupa pravdi i jedakog priznanja lica pred zakonom.



Osim Strategije za deinstitucionalizaciju, neophodno je unaprijediti Program za postizanje rodne ravnopravnosti, posebno u segmentu koji direktnije i adekvatnije mora uključiti pitanja žena s invaliditetom.



Novom Strategijom zaštite od nasilja bi trebalo definisati mjere koje se odnose na podizanje kapaciteta institucija koje se bave rodnom ravnopravnošću, zaštitom od nasilja, kao i pravima OSI.



Takođe je preporuka da bi trebalo planirati treninge i obuke za pružaoce usluga u oblasti zaštite od nasilja, kao i obuke za one koji pripremaju i kreiraju politike i koji rade na njihovom sprovođenju.



U toku diskusije konstovano je da nije samo dovoljno formirati Direktorat za zaštitu OSI od diskriminacije, već da zaposleni u njemu moraju imati dovoljno iskustva u oblasti ljudskih prava.



Podsjećaju da je Direktorat, dok je postojao, imao troje angažovanih, a da se nakon određenog vremena taj broj sveo na dvoje ljudi.



Učesnici u diskusiji saglasni su da nije bilo volje za poboljšanje prava OSI, kao ni u prihvatanju preporuka u kojima su predlagene konkretne mjere kako bi se poboljšao položaj žena s invaliditetom.



Poručuju da je potrebno mijenjati zakone jer crnogorski zakonodvani sistem ne prepoznaje dosta toga što je već uveliko praksa u Evropi.



U završnom izlaganju, Vujačić je ocijenila da su ljudska prava mnogo više marginalizovana nego u periodu prije deset godina.



„Mi sada imao stagnaciju za koju možemo slobodno da kažemo da je to korak unazad“, zaključila je Vujačić.



Konferencija je završna aktivnost projekta Jednakost – različite i vidljive (Equality – diverse and visible) koji se sprovodi uz podršku Reaktor – Istraživanje u akciji i partnera u okviru projekta Unapređivanje rodne ravnopravnosti u procesu pridruživanja EU, koji je finansiran od strane Evropske unije, a kofinansiran od strane Švedske agencije za međunarodni razvoj i saradnju.

Vlasti u Crnoj Gori se mijenjaju, ali se ne mijenja odnos prema ženama, rodnoj ravnopravnosti i nasilju

„Svjesni smo činjenice da su se vlasti prečesto mijenjale u prethodne dvije godine i da sadašnja Vlada funkcioniše u tehničkom mandatu. Sve to utiče, ne samo na naše aktivnosti, nego generalno na ljudska prava i demokratiju“, kazala je Vujačić u izjavi za PR Centar.



Ona je rekla i da su politička i ekonomska situacija u zemlji uticale na aktivnosti UMHCG, ali i na usporenu ili čak nepostojeću saradnju sa nekim institucijama sistema.



„Ono što je posebno bilo negativno jeste da ni prethodna, a ni trenutna Vlada nijesu formirale Savjet za prava OSI, iako je lista kandidata bila objavljena još u februaru prošle godine“, istakla je Vujačić i podsjetila da je Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava bez obrazloženja ukinulo Direktorat za zaštitu OSI od diskriminacije.



Takođe, kako je dodala, u Crnoj Gori još uvijek ne postoji resor koji koordinira izradom drugog i trećeg periodičnog izvještaja o sprovođenju Konvencije UN o pravima OSI, posebno jer je ovo godina u kojoj bi država trebalo da podnese taj izvještaj.



„Država je propuštila da prošle godine nominuje nekog od nezavisnih eksperata iz civilnog sektora za Komitet UN o pravima OSI, iako je prethodna Vlada komunicirala sa predstavnicima i imala svoj predlog“, kazala je Vujačić.



Vujačić je istakla da su Zakon o vanparičnom postupku i Porodični zakon u ogromnoj mjeri diskriminatorni u odnosu na OSI.



„Niko ne kaže da sve osobe s invaliditetom mogu donosti važne odluke za njih, ja smatram da to ne može nijedan čovjek bez podrške drugih. Ali za OSI se u crnogorskom društvu smatra da su one manje sposobne ili nesposobne za samostalan život zbog čega im se uskraćuju brojna prava i stavljaju se pod starateljstvo“, navela je Vujačić.



Ona je istakla da država nije „ozbiljno procijenila sopstvene kapacitete u oblati pristupačnosti za OSI, ni planirala redovna sredstva za sprovođenje Zakona o uređenju prostora i izgradnje objekata“.



„Iako je bio definisan zakonski rok od pet godina, koji je istekao 2013, država je tek 2014. usvojila prvi Akcioni plan što je trebalo da bude urađeno 2008. Sljedeći Akcioni plan je usvojen 2017. Prvi je sprovođen sedam godina, a drugi, takođe, više godina. Sve u svemu, mi opet nemamo nijedan objekat na teritoriji Crne Gore koji prati apsolutno sve standarde pristupačnosti“, navela je Vujačić.



Napomenula je da u Evropi postoji Nagrada za pristupačni grad i da je Crna Gora mogla da iskoristi pozitivne primjere evropskih država.



Vujačić je kazala da nikada neće pristati da se obezbjeđuje pristupačnost nekim javnim ustanovama preko projekata NVO.



Prema njenim riječima, Podgorica je u određenoj mjeri napredovala u proteklom periodu kada je u pitanju pristupačnost, pogotova kada je u pitanju kretanje osoba s oštećenim vidom jer su ugradili taktilne trake vodilje i linije upozorenja u nekoliko ključnih ulica u centru.



„Neki gradovi su počeli sa zvučnim semaforima što je bilo potpuno stopirano u nekom periodu ranije“, dodala je Vujačić.



Kako je kazala, velika je šteta da Budva bude ocijenjena kao najgore pristupačan grad za OSI.



„Sjever je jako problematičan, i to ne samo Žabljak, nepristupačni su Kolašin i Bijelo Polje, Rožaje, Berane…“, navela je Vujačić.



Vjeruje da će se situacija u Crnoj Gori promijeniti i da će se glas OSI više čuti.



„Sve OSI treba prvo da prihvate sebe jer svi prolazimo fazu samoprihvatanja. Kad prihvate sebe sve će onda lakše ići“, poručila je Vujačić i istakla da UMHCG stoji u potpunosti na raspolaganju osobama s invaliditetom posebno u segmentu besplatne pravne pomoći i besplatnog zastupanja u svim postupcima i sporovima.

Vujačić: Prethodna godina za OSI bila izazovna

osi konferencija1

osi-konferencija-2

osi-konferencija3

To je saopšteno drugog dana konferencije&nbsp;Pristup pravdi i mehanizmi zaštite od nasilja OSI, koju je organizovalo&nbsp;Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG)&nbsp;uz programsku i finansijsku podršku&nbsp;Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava,&nbsp;Ministarstva finansija i socijalnog staranja, kao i&nbsp;UNICEF predstavništva u Crnoj Gori.



Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić&nbsp;kazala je da je sistem socijalne zaštite, posebno kada su u pitanju OSI, jako rigidan i ne odražava ono što je obaveza države u kontekstu omogućavanja samostalnog života.



„Država treba da preuzme odgovornost za neravnopravnost u kojoj se nalaze OSI i da bilo finansijski ili na drugi način omogući prevazilaženje prepreka. U primjeni Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti država nerijetko krši principe koje je njime propisala, a koji se odnose na uvažavanje identiteta i dostojanstva korisnika, zabranu diskriminacije, proaktivnog informisanja korisnika od strane institucija, individualnog pristupa svakom korisniku, uvažavanje najboljog interesa korisnika, prevencije institucionalizacije i dostupnosti usluga u najmanje restriktivnom okruženju, transparentnost itd“, navela je&nbsp;Vujačić.



<figure class="wp-block-image size-large"><img loading="lazy" width="800" height="533" src="https://www.standard.co.me/wp-content/uploads/2021/06/osi-konferencija-2.jpg" alt="" class="wp-image-380876" srcset="https://www.standard.co.me/wp-content/uploads/2021/06/osi-konferencija-2.jpg 800w, https://www.standard.co.me/wp-content/uploads/2021/06/osi-konferencija-2-300x200.jpg 300w, https://www.standard.co.me/wp-content/uploads/2021/06/osi-konferencija-2-768x512.jpg 768w, https://www.standard.co.me/wp-content/uploads/2021/06/osi-konferencija-2-696x464.jpg 696w, https://www.standard.co.me/wp-content/uploads/2021/06/osi-konferencija-2-630x420.jpg 630w" sizes="(max-width: 800px) 100vw, 800px" /></figure>



Predstavljajući&nbsp;Analizu postupaka i sporova pokrenutih od strane osoba s invaliditetom pred državnim organima i sudom&nbsp;u okviru panela&nbsp;Postupci pred organima i pristup pravdi za OSI i djecu s invaliditetom,&nbsp;ona je navela da su se bavili analizom postupaka za materijalna davanja jer takvu Analizu ne bi mogli sačiniti kada su u pitanju usluge socijalne i dječje zaštite, iako&nbsp;Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti&nbsp;definiše iste na nivou prava jer one nijesu zaživjele u praksi. Kako je pojasnila, država nije uradila dovoljno odnosno ništa da usluge budu održive i da se obezbijedi njihova raznovrsnost, odnosno razvoj u skladu sa zahtjevima OSI na terenu.



Smatra da država mora što hitnije da pristupi izmjeni zakonodavstva na način što će promijeniti pristup prema OSI i način na koji se tretira pitanje invalididiteta, „jer u tom segmentu nijesmo napredovali skoro pa nimalo u odnosu na period prije 10 ili više godina“.



„Skupština u ranijem periodu nije imala dovoljno proaktivnu ulogu u smislu korigovanja onoga što radi izvršna vlast i moraju se mnogo više osluškivati zahtjevi, predlozi, mišljenja i stavovi OSI“, smatra&nbsp;Vujačić.



Predsjednik Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje u Skupštini Srđan Pavićević&nbsp;rekao je da će društvo koje pretenduje da bude savremeno, dio Evropske unije, morati da resetuje zakonodavni okvir i izvršne postupke jer odnos koji je do sada postojao, kako smatra, nije dovoljno prokativan, kvalitetan.



„Ovo je tema o kojoj treba konstantno pričati. Ova tema je odraz našeg civilizacijskog nivoa. Ova tema svjedoči na kojoj se skali razvoja kao društvo nalazimo. Prvi korak mora da bude u svesrdnom, vrlo kvalitetnom odnosu države prema ovom problemu u momentu kada se on otkrije u ranom djetinjstvu. U tom trenutku treba da bude angažovano sve ono što ova država može da uradi“, pojasnio je&nbsp;Pavićević.



Smatra da u reforme treba krenuti što prije i da je posebno važan period od sedme do 14. godine da dijete kroz njega prođe sa što manje trauma, da se osjeti uključenim u društvo, u odjeljensku zajednicu i da svi urade sve da dijete doživi potvrdu svog kvaliteta.



Samostalna savjetnica u Direktoratu za socijalnu i dječju zaštitu u Ministartsvu finansija i socijalnog staranja Amela Jarović Orahovac&nbsp;rekla je da ukupna sredstva koja se izdvajaju za OSI iznose oko 30 miliona eura godišnje.



„Iako ovaj iznos djeluje veliki, nažalost nije dovoljan kako bi na pravi način pospješio kvalitet života OSI. To je samo još jedan dokaz koliko smo mi kao društvo zakazali, s obzirom da sistemski ne djelujemo kako bi ih potpuno uključili u društvo. Nisu sve usluge dovoljno razvijene i sva lica s invaliditetom ne mogu u dovoljnoj mjeri koristiti ova prava, a posebno bih se osvrnula na uslugu personalnog asistenta koja bi, možda, mogla biti jedno od najvažnijih prava koje bi pospješilo život OSI“, kazala je&nbsp;Jarović Orahovac.



Ustvrdila je da je nezahvalno govoriti o pravdi u Crnoj Gori i da je teško povezati pravdu i OSI.



„Da li mogu da govorim o pravdi ukoliko imamo situaciju da OSI ne može da uđe u određenu instituciju? Apsolutno ne! U tom smislu, država je dužna da u narednom periodu obezbijedi svakom licu s invaliditetom da može slobodno ući u bilo koju instituciju, podnijeti zahtjev i dobiti adekvatnu pomoć“, rekla je&nbsp;Jarović Orahovac.



Glavna savjetnica zaštitnika ljudskih prava i sloboda Dina Knežević&nbsp;smatra da su napravljeni određni pomaci, ali je nophodno dalje raditi jer ima mnogo prostora za unapređenje.



„Zadovoljna sam koliko ima pokrenutih postupaka lica s invaliditetom ili onih koji zastupaju lica s invaliditetom pred institucijom Ombudsmana“, kazala je&nbsp;Knežević.



Objasnila je da su pojedini sudovi u određenoj mjeri pristupačni licima s invaliditetom, ali tek toliko da su pristupačna isključivo prizemlja, gdje se nalaze ovjere i pisarnice, ali ne i sudnice i drugi dijelovi suda.



Izvršni direktor CEGAS-a Boris Marić&nbsp;smatra da svi građani Crne Gore svakodnevno nailaze na određene barijere.



„Moraju se srediti evidencije, mora se poštovati Zakon o upravnom postupku, moraju se obučiti službenici da rade efikasno i efektivno i da pred organima nema razlike. Moramo da razmišljamo u smislu solidarnosti, humanosti i ostvarivanja prava za sve. Tu nema razlike“, poručio je&nbsp;Marić.



Kazao je da često postoji selektivnost i različita, neujednačlena, rješavanja u prvostepenom i drugostepenom postupku u istovjetnim ili vrlo sličnim situacijama, a na bazi potpuno istog činjeničnog stanja.



„Tu postoji ogromni prostor za napredak, prije svega kroz detaljniju analizu sprovođenja postupaka u samim organima. Poseban problem je pozicija Upravnog suda, koji bi trebalo da bude korektor i da ujednačava praksu u nekom dijelu. Upravni sud je prebukiran predmetima. Sad se češće odlučuje da Upravni sud odlučuje u punoj jurisdikciji i ima dosta slučajeva gdje to treba da radi još češće. I treći veliki problem koji se pojavljuje u praksi je nepostupanje prvostepenih i drugostepenih organa po odlukama Upravnog suda“, rekao je&nbsp;Marić.



Predstavnica UMHCG Nada Bošković,&nbsp;u okviru panela&nbsp;Mehanizmi zaštite od nasilja nad ženama i djecom s invaliditetom,&nbsp;kazala je da osim djece s invaliditetom nasiljem su često pogođena i druga djeca u porodici, koja su svjedoci, a često i sama žrtve usljed zanemarivanja.



„Sedam glavnih kategorija nasilnog ponašanja prema osobama s invaliditetom su fizičko zlostavljanje, seksulano, verbalno ili emocionalno zalostavljanje, omalovažavanje kao posebno specifičan oblik nasilja i diskriminacije zasnovan na jeziku invalidnosti, zanemarivanje ili zadržavanje pružanja pomoći, finansijska zloupotreba, manipulacija ljekovima, uništavanje ili ograničavanje pristupa opremi i pomagalima, ali i sredstvima komunikacije“, rekla je&nbsp;Bošković.



Programska menadžerka UMHCG Anđela Radovanović&nbsp;rekla je da svi primjećujemo da žrtve nasilja ostaju nevidljive za sistem u velikoj mjeri.



„Zapitamo se koliko je onih koji trpe i ćute jer nisu naučeni da može da bude bolje i da krivica nije njihova? Zapitamo se koliko žena s invaliditetom se nije usudilo da se usprotivi svojim porodicama jer su im rekli da ne treba da se školuju, da treba da sjede kući i odgajaju djecu svoje braće i sestara, a ne treba da imaju svoju djecu“, kazala je&nbsp;Radovanović.



Rekla je da se stvarnost mora mijenjati i da OSI treba da poruče da ne prihvataju ulogu žrtava.



„Nismo oni o čijem životu treba da odlučuju drugi. Invaliditet nije pogrešan i nije pogrešno se ponositi time što smo različiti. Nismo ni tragedija, ni grijeh, ni kazna, ni teret. A društvo je dužno da nam omogući dostojanstven život“, jasna je&nbsp;Radovanović.



<figure class="wp-block-image size-large"><img loading="lazy" width="799" height="533" src="https://www.standard.co.me/wp-content/uploads/2021/06/osi-konferencija3.jpg" alt="" class="wp-image-380877" srcset="https://www.standard.co.me/wp-content/uploads/2021/06/osi-konferencija3.jpg 799w, https://www.standard.co.me/wp-content/uploads/2021/06/osi-konferencija3-300x200.jpg 300w, https://www.standard.co.me/wp-content/uploads/2021/06/osi-konferencija3-768x512.jpg 768w, https://www.standard.co.me/wp-content/uploads/2021/06/osi-konferencija3-696x464.jpg 696w, https://www.standard.co.me/wp-content/uploads/2021/06/osi-konferencija3-630x420.jpg 630w" sizes="(max-width: 799px) 100vw, 799px" /></figure>



Samostalna savjetnica u Direktoratu za socijalnu i dječju zaštitu (MFSS) Jovana Radifković&nbsp;rekla je da je veliki problem nedostatak statističkih podataka kada je riječ o ženama s invaliditetom koje su žrtve nasilja.



„Ukupno 44 žene su bile korisnice usluga, od čega je svega osam za posljednje dvije godine smiješteno u sklonište. Ostale su dobile savjetodavne usluge“, rekla je&nbsp;Radifković.



Smatra da je Crna Gora u obavezi da kroz zakon prepozna rodno zasnovano nasilje, da obezbijedi stabilno finanisranje pružaocima specijalizovanih usluga, da obezbijedi krizni centar za žrtve seksualnog nasilja, da poveća kadar, da poboljša saradnju na svim nivoima i obezbijedi multisektorski pristup.



„Velike su obaveze i trebaće mnogo vremena da se sve realizuje, ali nadam se da ćemo zajednički uspjeti“, poručila je&nbsp;Radifković.



Direktorica Centra za socijalni rad Podgorica Marija Popović&nbsp;kazala je da je neophodno uraditi sve da se zakonska legislativa prilagodi realnim potrebama i realnom stanju. Ona je ovo navela posebno imajući u vidu da su centri za socijalni rad dužni voditi evidenciju o osobama s invaliditetom na terenu, s posebnim naglaskom na one koji su žrtve nasilja i imati redovne terenske posjete, ističući da je to nemoguće bez registra OSI.



„Kod nas, pravo na dodatak za njegu i pomoć koristi 3962 osobe. Pravo na ličnu invalidninu ostvaruje 580 korisnika“, rekla je&nbsp;Popović.



Rekla je da je jako bitno da se poboljša međuinstitucionalna saradnja kako bi se obezbijedio što bolji kvalitet usluge i zaštita žrtve nasilja.



Direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević&nbsp;smatra da su žene s invalididteom najugroženija kategorija društva u smislu ostvarivanja svih prava pred zakonom, a naročito kada je u pitanju nasilje u porodici.



„Vrlo često žene s invaliditetom imaju strah od kontakta s policijom, sa bilo kojom institucijom, tužilaštvom, sudom i taj strah nije bezrazložan jer one vrlo često budu diskriminisane jer nisu u mogućnosti da predoče kompleksnost svoje situacije“, rekla je&nbsp;Raičević.



Važno je, kako je ukazala, slušati njihove potrebe. „Žene s invaliditetom vrlo rijetko prijavljuju nasilje. Mi u Centru za ženska prava imamo manje od 10 odsto korisnica koje su žene s invaliditetom“, rekla je&nbsp;Raičević.

Potrebno mnogo više osluškivati zahtjeve, mišljenja i stavove OSI

osi umsh

To je saopšteno prvog dana dvodnevne konferencije&nbsp;Pristup pravdi i mehanizmi zaštite od nasilja OSI, koju je organizovalo&nbsp;Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).



Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić&nbsp;smatra da u odnosu na zaštitu prava djece u stvari pokazujemo sebe kao društvo, pokazujemo kakvi smo to.



Vujačić&nbsp;je ocijenila da uzrok čestog isključivanja, marginalizacije i nedovoljne vidljivosti djece s invaliditetom leži u deklarativnom dobročinstvu, a u stvari u suštinskom zanemarivanju.



„Pod izgovorom najboljeg interesa djeteta često se donose rigidne i loše odluke, i to bez učešća djece, bez mogućnosti da izraze volju, htjenja, i želje, bez prilagođavanja postupaka njihovom uzrastu i zrelosti, i njihovog učešća u tim postupcima. Umjesto podrške porodici često se dešava viktimizacija, i osuda same porodice, i tako u krug samo tretiramo posljedice, a nikako da otvoreno govorimo o uzrocima“, ukazala je&nbsp;Vujačić.



Istakla je da institucije i službe sistema ne poklanjaju dužnu pažnju u istraživanju i procesuiranju nasilja nad OSI, uključujući posebno djecu, odnosno djevojčice i žene.



„Zabluda je i opasan scenario ako društvo i institucije sistema smatraju da su djeca i odrasle OSI zaštićene od nasilja, da nijesu njegove žrtve i da ga ne trpe jer živimo u humanom društvu. Naprotiv, ne samo da istraživanja pokazuju suprotno već i naša praksa“, navela je&nbsp;Vujačić.



OSI, kako je objasnila, nijesu uvijek zaštićene ni u svojim porodicama, niti od strane neposrednih pružalaca usluga, u zajednici ili u ustanovama.



„Zato institucije i službe sistema umjesto stigmatizacije i nepovjerenja moraju pokazati svoju otvorenost i podstaći prepoznavanje i prijavu nasilja od strane OSI i nikako ne zaključivati da nasilja nema, zato što ga OSI ne prijavljuju. Nasilje se ne prijavljuje jer ga žrtve koje nijesu generalno prihvaćene u društvu i čija različitost nije podstaknuta ne prepoznaju, smatraju da logičnim slijedom stvari i opravdanom kaznom, i na kraju zato što se plaše posljedica i gubitka ionako male i često neadekvatne podrške, ne videći izlaz i izbor drugih opcija i mogućnosti“, jasna je&nbsp;Vujačić.



Poručila je da nema vremena za čekanje.



„Ne možemo da slušamo opravdanja da je nešto proces i kako je prije deset godina stanje bilo lošije jer prolazi život za sve to vrijeme, on ne čeka da mu prethodi novac. On je sam za sebe proces, prolazi brže nego promjena svijesti, i jednostavnije nego ijedna reforma. Zato hoćemo promjene u ovom trenutku i na ovom mjestu jer je uvijek mjesto i vrijeme za promjene nabolje“, istakla je&nbsp;Vujačić.



Istakla je da se zakonodavstvo u oblasti prava kako djece tako i starijih osoba s inavliditetom mora sistematski unapređivati i potrebno je uraditi revizije već donijetih rješenja oduzimanja poslovne sposobnosti.



„Mora se omogućiti suštinsko učešće kako djece tako i odraslih OSI u procesima donošenja odluka što nije slučaj u praksi. Vlada mora što skorije donijeti odluku o formiranju Savjeta za prava osoba s inavliditetom. Najveći dio zadatka i posla u reformi je upravo pred Ministarstvom pravde ljudskih i manjinskih prava“, kazala je&nbsp;Vujačić.



Šef predstavništa UNICEF-a u Crnoj Gori Huan Santander&nbsp;rekao je da su djeca sa smetnjama u razvoju među najugroženijom djecom u Crnoj Gori – iako imaju ista ljudska prava kao i druga djeca, njihove šanse da ih ostvare značajno su manje.



„Veća je vjerovatnoća da budu žrtve nasilja. Prema podacima MONSTAT-a i UNICEF-a, procjenjuje se da je 83 odsto djece sa smetnjama u razvoju uzrasta 1–14 godina doživjelo neki vid nasilnog disciplinovanja od strane članova svoje porodice. Djevojčice sa smetnjama u razvoju suočavaju se sa većim rizikom od nasilja i zanemarivanja od ostalih djevojčica u društvu“, rekao je&nbsp;Santander.



Istraživanje koje je UNICEF sproveo u ovom regionu, kako je ukazao, pokazuje da su pravosudni sistemi ostali nepristupačni za najranjivije članove društva kao što su djeca sa smetnjama u razvoju.



„Najjednostavnije rečeno – djeca sa smetnjama u razvoju često su nevidljiva za sistem i to moramo odmah promijeniti. Dok mi ovdje govorimo, ova djeca se svakodnevno suočavaju s nepravdom. Ona nemaju vremena da čekaju rezultate dugoročnih reformi, jer do tada više neće biti djeca. Moramo odmah da sprovedemo sistemske promjene“, poruka je&nbsp;Santandera.



Primijetio je da se neke promjene već dešavaju i da polovina crnogorskih opština danas pruža uslugu dnevnog boravka, u vidu rada dnevnih centara, porodicama sa djecom sa smetnjama u razvoju, dok je prije deceniju to činila samo jedna opština.



„Ovaj napredak treba nastaviti tako da svaka opština bude u prilici da ponudi uslugu kakav je dnevni centar za djecu sa smetnjama u razvoju, kao i da svako dijete u Crnoj Gori ima pristup kvalitetnom inkluzivnom obrazovanju. Uz to, domovi zdravlja moraju bolje podržati razvoj djece sa smetnjama u razvoju, naročito u prvim godinama njihovog života, s obzirom na to da intervencije tokom ovog perioda mogu spriječiti kasnija kašnjenja u razvoju“, smatra&nbsp;Santander.



Ukazao je da pravosudni sistem treba da obezbijedi besplatnu pravnu pomoć djeci sa smetnjama u razvoju u situacijama kada su njihova prava povrijeđena.



„Pored toga, potrebna nam je i bolja saradnja između pružalaca usluga u različitim sektorima – obrazovanju, zdravstvu, socijalnoj i dječjoj zaštiti i pravosuđu. Ovo je od presudnog značaja. Moramo da nastavimo da gradimo inkluzivne zajednice koje djeci sa smetnjama u razvoju pružaju mogućnost da zajedno sa svojim vršnjacima idu u školu, pozorište, muzej, biblioteku, plažu ili igralište. Crna Gora je već pokazala da su pozitivne promjene moguće. Ipak, pred nama je dug put i dosta posla“, jasan je&nbsp;Santander.



Predstavnica UMHCG-a Anđela Radovanović&nbsp;kazala je da dok god se institut oduzimanja poslovne sposobnosti primjenjuje nad OSI i to isključivo zbog njihove invalidnosti, ili pretpostavljene invalidnosti kao ličnog svojstva, ne može se govoriti o jednakosti i nediskriminaciji OSI i o poštovanju njihovog dostojanstva i integriteta ličnosti.



„Crnogorsko materijalno i procesno zakonodavstvo definiše poslovnu sposobosti u najvećoj mjeri ili skoro isključivo samo na osnovu prepostavljene ili stvarne invalidnosti, kao ličnog svojstva, pri tome je poistovjećujući sa stanjem zdravlja, iako ova dva pojma uopšte nijesu sinonimi. Osobama s inavliditetom kojima se oduzima poslovna sposobnost često bivaju uskraćena brojna prava, kao što su pravo na brak i porodicu, pravo na odgoj djece, na upravljanje imovinom, zaposlenje itd“, rekla je&nbsp;Radovanović.



Objasnila je da su poslovna sposobnost i mentalna sposobnost različiti pojmovi.



„Poslovna sposobnost je mogućnost jedne osobe da bude nosilac prava i obaveza i da koristi ova prave i obaveze. To je od presudnog značaja za postizanje suštinskog učešća u društvu. Mentalna sposobnost odnosi se na vještine donošenja odluka, koje prirodno variraju od osobe do osobe i mogu biti različite za datu osobu u zavisnosti od mnogih faktora, uključujući faktore u okruženju i društvene faktore“, pojasnila je&nbsp;Radovanović.



Navela je da su, od septermbra 2017. zaključno s decembrom prošle godine, pred sudovima pokrenuta 562 potupka za oduzimanje poslovne sposobnosti.



„Broj predmeta u kojima je donijeto rješenje o potpunom oduzimanju poslovne sposobnosti je 316&nbsp;&nbsp;(u ovaj podatak nije uračunata statistika opštine Berane, što znači da ova brojka može biti veća za 24 jer je toliko postupaka bilo podnijeto u periodu od septembra 2017. do decembra 2020). U 19 predmeta je donijeto rješenje o djelimičnom oduzimanju poslovne sposobnosti. U šest predmeta je donijeto rješenje o vraćanju poslovne sposobnosti. U toku su 23 predmeta“, navela je&nbsp;Radovanović.



U 30 predmeta, kako je rekla, obustavljeni su postupci za oduzimanje poslovne sposobnosti.



„Broj predmeta u kojima se sud oglasio nenadležnim je osam. U 13 predmeta su zahtjevi za oduzimanje poslovne sposobnosti bili odbijeni kao neosnovani. Broj predmeta u kojima su zahtjevi za oduzimanje poslovne sposobnosti odbačeni je 17. U 110 predmeta su povučeni zahtjevi za oduzimanje poslovne sposobnosti. U pet predmeta došlo je do prekida postupka“, kazala je&nbsp;Radovanović.



V. d. generalne direktorice za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom u Ministartsvu pravde, ljudskih i manjinskih prava, Aleksandra Popović,&nbsp;rekla je da su usvajanjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku unaprijeđene procedure u postupku oduzimanja poslovne sposobnosti koje pružaju garanciju za pravilnu primjenu ovog instituta.&nbsp;



„Izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku iz 2018. godine izvršena je dopuna Člana 102 Zakona o parničnom postupku kojim se obezbjeđuju da troškovi prevođenja na znakovni jezik stranke ili učesnika u postupku pred sudom padaju na teret suda“, kazala je&nbsp;Popović.



Uvjerena je, kako je rekla, da partnerstvo i saradnja sa nevladinim organizacijama predstavljaju važan segment napretka i razvoja ljudskih prava lica s invaliditetom u skladu sa Konvencijom Ujedinjenih nacija.



„Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava preko Komisije za raspodjelu sredstava nevladinim organizacijama u prethodne tri godine, na nivou oba nekadašnja resora, je podržalo oko 78 projekata ukupne vrijenosti 1,5 miliona eura u ovoj oblasti“, kazala je&nbsp;Popović.



Najavila je da će povezanost i dobra saradnja NVO sektora i institucija biti još intenzivnija i sveobuhvatnija u narednom periodu.

Umjesto stigmatizacije i nepovjerenja institucije da pokažu otvorenost i podstaknu prepoznavanje i prijavu nasilja od strane OSI

dritan abazovic2

Na samom početku, potpredsjednik Abazović se osvrnuo na rad i doprinos pok. Milenka Vojičića, za kojeg je istakao da je pokretačka snaga svih ljudi koji su se borili za jednakost.



Govoreći o onome što je država uradila u prethodnom periodu kako bi poboljšala mobilnost OSI i adaptirala različite objekte od javnog značaja, Abazović je kazao da sigurno postoji određeni napredak i da su institucije sistema uradile nešto više nego u prethodnih 5 godina, ali da to, ipak, nije dovoljno niti je postignut zadovoljavajući nivo.



Potpredsjednik Vlade dr Dritan Abazović istakao je da se sve državne institucije moraju založiti više kako bi doprinijeli mobilnosti OSI, te je u tom smislu istakao da u tom smislu nije važno samo usvajanje Budžeta, već i dobra volja.



&#8220;Ako budemo imali dovoljno volje, mislim da ćemo naći sredstva da adaptiramo naše zgrade i naše javne ustanove za sve ljude, da omogućimo veću inkluziju, veću mobilnost i da se radujemo različitosti. Mi kao društvo jedino možemo da uspijemo ako svi budemo bili zajedno. Svaki pojedinac je značajan za sebe i bez svakog pojedinca naš mozaik građanske Crne Gore nikada neće biti zaokružen“, saopštio je na konferenciji potpredsjednik Abazović.



Abazović je kazao da je važno da kao pojedinci izađemo iz komfora razmišljanja i oslobodimo se ličnih i sebičnih interesa, te da svi zajedno damo lični doprinos za našu zajednicu.



&#8220;Naš najveći lični interes jeste da zajednica građanska Crna Gora konačno profunkcioniše, da bude jedno društvo blagostanja, većeg životnog standarda i veće inkluzije“, istakao je potpredsjednik Abazović.



Potpredsjednik Vlade dr Dritan Abazović je izrazio nadu da će se 5. maj 2022. godine dočekati na način što će se konstatovati neki vidljivi uspjeh, istakavši da je to možda mala stvar za državu, ali velika za ono što treba da bude jedna puna inkluzija, kao i stvaranje jednog društva jednakih šansi i ostvarivanje punih prava svih građana na ono što im zaista pripada.



&#8220;Demokratija bez jednakosti i bez principa nema svoj puni smisao i smatram da je ovo samo jedan doprinos demokratskom društvu i društvu veće pravde i veće inkluzije“, zaključio je potpredsjednik Abazović u svom izlaganju.

Abazović: Demokratija bez jednakosti i bez principa nema svoj puni smisao

UMSH

U UMHCG očekuju da Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta kroz izradu Prijedloga novog zakona o visokom obrazovanju prihvati ključne komentare i sugestije upućene u toku procesa konsultovanja, a u cilju stvaranja ravnopravnijih uslova i jednakih mogućnosti za sve studente s invaliditetom u obrazovanju.



“Prije svega, ustanove visokog obrazovanja moraju biti pristupačne osobama s invaliditetom u skladu sa zakonom i standardima pristupačnosti definisanim Pravilnikom o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, posebno imajući u vidu da je rok za nove objekte definisan još od 2008, a da su svi sagrađeni prije 2008. proces rekonstrukcije i prilagođavanja trebali završiti do avgusta 2013”, navode u tom Udruženju.



Međutim, kako dodaju, iako Zakon o visokom obrazovanju kao uslov za licenciranje ustanova visokog obrazovanja predviđa obaveznu pristupačnost u prethodnom periodu su licence izdate i onim ustanovama koje nijesu ispunjavale ovaj uslov, što je neprihvatljivo.



“Pristupačnost kao načelo i pravo osoba s invaliditetom ubuduće treba biti proces završen prije akreditacije, odnosno reakreditacije studijskog programa”, naglašavaju u UMHCG.



Napominju i da nastavni sadržaj, odnosno literatura, treba da budu prilagođeni osobama s invaliditetom, a da se prilikom njihove upotrebe i izbora sadržaja koristi isključivo pristup zasnovan na ljudskim pravima.



“Naime, često studijski programi ne ispunjavaju uslov koji se tiče pristupačnosti za studente s invaliditetom: pristupačan sadržaj i obrazovni program, pristupačne materijale i sredstva za izvođenje nastave i provjeru znanja, a pored toga literatura i sadržaj po kojem se obrazuju studenti za buduća zanimanja često promoviše neadekvatan pristup invaliditetu, kao problemu, a osobe s invaliditetom vidi kao manje sposobne i manje vrijedne članove društva”, ukazuju iz tog udruženja.



Naglašavaju da posebno važnu ulogu treba imati Agencija za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta visokog obrazovanja koja ne bi smjela dopustiti da se na fakultetima i dalje koriste sadržaji koji na površan, degradirajući i omalovažavajući odnos obrađuju teme iz oblasti invaliditeta i prava osoba s invaliditetom.



“Ovdje posebno mislimo na obrazovanje kadra iz oblasti društvenih nauka (prava, sociologije, psihologije, socijalnog rada, novinarstva, pedagogije, inkluzivnog obrazovanja i dr) i arhitekture koja mora ukjučiti predmet univerzalnog dizajna, odnosno dizajna za sve”, pojasnili su.



Važno je, ističu, obezbijediti i pristupačne metode izvođenja nastave i sadržaje, odnosno literaturu u pristupačnom formatu.



“To znači da je neophodno propisati i obavezu ustanova da obezbijede sredstva za pristupačnost u izvođenju nastave i nastavnih programa i sadržaja”, kažu u Udruženju mladih sa hendikepom.



Neophodno je, poručuju, asistenciju u nastavi pripisati kao pravo studenata s invaliditetom.



“Asistencija u nastavi propisana je na nivou osnovnog i srednjeg obrazovanja, dok ovaj servis podrške nije direktno zakonski regulisan na nivou visokog obrazovanja (iako se drugim odredbama Zakona garantuju jednaki uslovi, zaštita od diskriminacije i dr.). Ovakav servis podrške, pored ostalog, je važan osobama s invaliditetom prilikom dolaska u novu sredinu, odnosno može doprinijeti prevazilaženju psiholoških barijera, posebno ako se radi o osobama s invaliditetom koje su znanje sticale u zatvorenim institucijama i segregišućim okruženjima, kakva su tzv. resursni centri i posebna odjeljenja u redovnim školama čime bi se spriječila mogućnost da studenti s invaliditetom ne odlučuju se za nastavak daljeg školovanja zbog nedostatka navedenog servisa”, ukazuju u UMHCG.



Kada je riječ o rješavanju važnih pitanja koja imaju za cilj praćenje kvaliteta i unaprjeđenje položaja osoba s invaliditetom i drugih marginalizovanih grupa u obrazovnom sistemu, smatraju da je u tijela u oblasti visokog obrazovanja važno uključiti i predstavnike nevladinih organizacija koje imaju iskustvo iz ove oblasti.



“Ovo ističemo jer, nažalost, tek poneke nevladine organizacije posjeduju podatke na osnovu internih baza o broju studenata s invaliditetom, imajući u vidu da država još nema razvijen registar osoba s invaliditetom koji bi, između ostalog, sadržao i ove podatke kao i podatke o adekvatnim servisima podrške tokom obrazovanja (usluga dostupnog prevoza, psihološko osnaživanje, asistencija u nastavi, tumač na znakovnom jeziku za osobe oštećenog sluha) i drugih potreba, odnosno prepreka s kojima se OSI suočavaju”, napominju.



Navode i da određene zakonske odredbe iz važećeg Zakona o visokom obrazovanju jesu stimulišuće za studente s invaliditetom, kao što je to slučaj s primjenom principa afirmativne akcije, imajući u vidu da se broj osoba s invaliditetom koji se odlučuje za nastavak daljeg školovanja odosno upisa na fakultet povećao u poslednjih nekoliko godina.



“Međutim, nije ni približno dovoljan ako govorimo o broju učenika s invaliditetom koji pohađaju srednje škole”, kažu u UMHCG.



Zato smatraju da je prilikom raspisivanja konkursa za upis na fakultet kvota od jedan odsto, koju je do sada utvrđivala Vlada, za primjenu principa afirmativne akcije nedovoljna, te da bi se, imajući u vidu da se dešava da se više studenata koji imaju isti prosjek u srednjoj školi odluče da upišu isti fakultet i isti studijski program, što može biti uslovljeno i arhitektonskom pristupačnošću fakulteta, njenim povećanjem doprinijelo da svi studenti budu ravnopravni i imaju jednake startne pozicije u obrazovanju.



“Studentima je potrebno omogućiti pohađanje praktične nastave na način koji je u skladu s njihovim mogućnostima, i interesovanjima čime će se na taj način pružiti mogućnost da stiču radne navike, razvijaju svoje potencijale kako bi u budućnosti bili konkurentniji na tržištu rada”, zaključuju u UMHCG.

UMHCG: Studentima s invaliditetom obezbijediti bolje uslove za sticanje obrazovanja

handicap

Kako naglašavaju, država, umjesto da konstanto razvija, unaprjeđuje i osigurava ostvarivanje ekonomskih i socijalnih prava, već godinama razvija praksu pravne nesigurnosti za osobe s invaliditetom i njihove porodice.



“Tako je izmjenama Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti definisano da ličnu invalidninu mogu ostvariti osobe s teškim invaliditetom, koje pritom nijesu korisnici dodatka za njegu i pomoć, čime je osobama s invaliditetom u odnosu na period prije usvajanja pomenutog zakona ograničeno i onemogućeno ostvarivanje oba prava istovremeno, odnosno ukinuto je jedno pravo, pri čemu ga je država pravdala uvećanjem iznosa za ličnu invalidninu i navodnim spajanjem dva prava u jedno, iako je svrha ova dva prava potpuno različita i nespojiva”, dodaju iz Udruženja.



Sada, kako navode iz UMHCG, ukidanjem prava garantovanog roditeljima djece s invaliditetom koja su korisnici lične invalidnine se sprovodi dalja praksa samovolje, i principa „kako nam je drago“. Tako je, objašnjavaju oni,&nbsp; država zbog lobiranja i uticaja 2011. prihvatila ovo pravo iako je potpuno pogrešno zastupano obrazloženje za njegovo utvrđivanje, a danas na isti takav način, bez obrazloženja, prethodne studije uticaja i analize efekata isto ukida, bez argumenata za.



“Prava roditeljima djece s invaliditetom se garantuju i imaju potpuno obrazloženje i osnov u činjenici da država nije stvorila adekvatne uslove i ravnopravnost za odgoj djece, nije omogućila usluge u zajednici, pristupačnost, kvalitetno obrazovanje i zaposlenje, dostupnost najsavremenih pomagala i usluga, nije obezbijedila život u zajednici izvan restriktivnih okruženja, i nije osigurala adekvatan životni standard i pokriće troškova života nastalih zbog invaliditeta”, tvrde u UMHCG.



Oni pitaju – ako je država uslovila roditelja da brinu o djetetu ili više djece s invaliditetom istovremeno kako misli da se taj roditelj može zaposliti i raditi i obezbijediti ekonomsku sigurnost u starosti?



“Postavlja se pitanje po čemu je to 2011. ovo pravo bilo opravdano, a 2020. više nije? Šta je to značajno i revolucionarno dostignuto u oblasti prava osoba s invaliditetom da je postignuta jednakost i ravnopravnost s drugim građanima jer ako država navodi da se pravo ukida zbog ravnopravnosti uslova penzionisanja, „stabilnosti i održivosti penzijskog sistema, veće pravednosti i adekvatnosti penzijskih davanja“ onda ona zauzima stav da su roditelji djece s invaliditetom koji ostvaruju, ili potencijalno bi u budućnosti ostvarili ovo pravo, u povoljnijem položaju od drugih građana. Ili to država priznaje da je od 2011. do danas bila nepravedna”, upitali su iz Udruženja.



Kako navode, ukoliko je država posle 10 godina ustanovila da ovom pravu nije mjesto u penzijskom sistemu onda je, kako dodaju, trebala istovremeno predložiti izmjene i dopune drugog zakona u kojem bi „bilo mjesta za ovo pravo“, ili postići na drugačiji način pravni ekvivalent garancijom drugih prava suštinski istovjetnih za roditelje i porodice, odnosno osobe s invaliditetom.



“Zanimljivo je da kada država kaže da brine o OSI sama sebe demantuje jer za njih nijedno od ovih prava nije garantovala, pa ni pravo na polovinu punog radnog vremena, što upravo potvrđuje njen pristup sažaljenja i milosrđa prema porodicama osoba s invaliditetom jer država ima stav da su OSI teret društva, a da su njihove porodice po prirodi stvari nesrećne. Jedino pravo koje isključivo ostvaruju osobe s invaliditetom je pravno na ličnu invalidninu. Sva ostala prava: dodatak za njegu i pomoć, materijalno obezbjeđenje porodice i sl. garantovana su i po drugim osnovima”, smatraju oni.



Umjesto da, kako dodaju iz Udruženja, politikom deinstitucionalizacije, omogućavanja samostalnog života, mjerama izjednačavanja mogućnosti i principom afirmativne akcije država postiče ravnopravnost OSI, a porodicama OSI pruža dodatnu podršku jer su nerijetko u crnogorskim uslovima zaista primorani da se brinu sami o djeci i često odriču svojih životnih opredjeljenja, ona nemuštim saopštenjima i izjavama vrijeđa zdravu inteligenciju.



“Tako se u poslednjem u kojem Ministarstvo rada i socijalnog staranja odgovara na navode Građanskog pokreta URA nalazi niz konstatacija koje najbaže rečeno ponižavaju građanski osjećaj, i nemaju veze s predmetnom temom izmjena i dopuna Zakona o penzisjkom i invalidnskom osiguranju ni po sadržaju, ni po suštini. Ostaje gorak utisak i pitanje da li Ministarstvo rada i socijalnog staranja očekuje aplauz na navedeno saopštenje kao vid zahvalnosti za brigu, isticanjem iznosa naknada koje mogu ostvariti porodice djece s invaliditetom? Da li je i kada Ministarstvo sprovelo ospežno istraživanje o troškovima života OSI i potrebnim resursima pa je zaključilo da pruža više od potrebnog”, pitaju u UMHCG.



Kako zaključuju, zar ova država ne treba da se postidi i zabrine što među više od 60 hiljada osoba s invaliditetom samo njih oko 2730 ostvaruje pravo na ličnu invalidninu