Video
Za nepuna tri mjeseca, tačnije 21. januara, navršiće se 30 godina od kada je zbog krvne osvete Cetinjanin Nikola Kaluđerović ubio dvije osobe.
U jednoj od ispovjesti koju je dao za Nedeljnik, Kaluđerović se prisjetio te zime 1989. godine.
“Što se mene tiče“, priča tvrdo, otresito i snažno Nikola, kao da svaku riječ mjeri nekoliko puta, “ne bih nikada mogao proć’ i prošetat’ tom tu ulicom, poć’ do sinovog groba, da ga nijesam osvetio. Ja sam bio potcijenjen čovjek, čovječe“, viče Kaluđerović.
Zanima me, pitam, koliko je uticala sredina na to da zamijeni krv, kako se ovdje drugačije kaže za osvetu. Odgovara: “Ipak, nije sredina toliko uticala na mene da se osvetim, koliko sam ja zamišljao da ona utiče. Ja sam razmišljao što narod misli. Što oni očekuju od mene“, govori Nikola i počinje da priča kako je osvetio sina.
“Čekao sam ga svuda. Ma svuda, čovječe. Lutam, tragam, neko mi dojavi… Pa opet isto. Nekoliko puta sam ga sretao u društvu. Jednom je bio sa djevojkom. Pošao sam kod njenog oca i rekao mu da je skloni od njega da se slučajno ne desi da nju ubijem greškom. Poslušao me. Pratio sam krvnika i do Splita. Svuda, svuda. Na kraju, desi se da mlađeg brata ubice, Rajka Grdinića, koji je takođe učestvovao u obračunu u kojem mi je ubijen sin, nađem jedne večeri kod Svetog Stefana, kod kafića “Orion”.
Dan je 21. januar 1989. godine. Sa nekim je u društvu. Prilaze kolima. Viknem mu: “Ladni, Ladni”… tako su ga zvali. U tom trenutku on je potrčao prema prednjem dijelu kola. Opalio sam iz puške i tada najvjerovatnije ranio nedužnog mladića, Šofranca, koji je bio sa Grdinićem. Prišao sam još korak, dva i krenuo ponovo da opalim, ali mi se puška zaglavila. Vratio sam se nekoliko koraka nazad, spuštio pušku na zemlju kako bih iščupao čauru.
Grdinić se hitro digao i potrčao na mene. Brzo sam uhvatio pušku u širem prostoru, dok ju je on ščepao u užem. Vukli smo se za nju. Kada smo bili licem u lice, viknuo je – pizdo, gotov si. Nisam žalio svoj život. Vidio sam čistu smrt pred očima, ipak je to bio mladić u snazi od dvadesetpet godina – uzbuđeno govori Nikola i nastavlja – on je napravio pet-šest dosta jakih trzaja. Kroz glavu mi je prolazilo hiljade misli, hiljade slika.
Iznenada sam napravio nagli i jak trzaj nazad-napried i puškom ga udario u grudi. Pao je na koljena. Napravio sam još jedan trzaj, otrgnuo pušku i udario ga njom. Jedna ruka mu je bila na asfaltu, drugom se držao za moje pantalone. Potrčao sam pet-šest koraka nazad. Osjećao sam se sigurnije. On se, zatim, podigao i krenuo prema meni. Tada sam opalio. Tada sam ga ubio“, završava priču Kaluđerović, koji je osuđen i za smrt drugog momka, kojeg je to veče ranio, a koji je umro u bolnici mjesec kasnije.
Nikola se zamislio, kaže: “Žalije mi je što ubih tog Šofranca, nevinog, no išta na svijet.”
Preporučeno
Da se nije osvetio ubio bi sebe, kaže Kaluđerović.
“Sretnijeg čovjeka u Crnu Goru nije bilo od mene one noći kada sam osvetio sina, ovo ti iskreno govorim. Lakše ćeš proć’ bilo gdje nego na Cetinje da ostaneš dužan krv nekome. Ovde se to vazda računalo kao dug“, jasan je Nikola.
“Što drugo da ti pričam, meni je rođeni brat ubijen u osveti, nedaleko odavde. Ubio je momka na Cetinju, bio je u zatvoru, odležao, i posle 25 godine ga ubiju. Mene su pri puštanju iz zatvora, plašeći se osvete za bratom, pitali – smijemo li te pustiti Nikola. Smijete, rekao sam. Na bratovoj sahrani sam održao govor i poručio Popoviću, ubici svog brata – to što si napravio, na to si imao pravo. Taj dug nikad ne zastarijeva. Slobodno se sudite, nećemo vas teretiti, niti sudski goniti, tako sam im rekao“, priča mi Nikola, a supruga Anđa dobacuje iz kuhinje – bogami, mislim da osvetu treba vratit’.
Nikola joj odgovara:
“To je dio zadovoljstva čovjeka koji je napravi. Ipak, ne vidim njen efekat – niti je učinio svom djetetu nešto bolje, ako mu je, recimo, dijete ubijeno pa ga otac osveti, niti je njegovoj ženi bolje i na kraju – sebe je doveo u zatvor. Ne vidim ni da te osvete nešto čine. Bez efekta su. Zaista sam protiv osvete. To vam moram reć“, veli Nikola.
Nakon dvostrukog ubistva i suđenja, prvog koje je prenošeno putem televizije, širom Jugoslavije, Nikola Kaluđerović osuđen je na dvadeset godina za dvostruko ubistvo iz bezobzirne osvete. Odležao je nešto manje od devet.
Sproveden je u zatvor u Spužu, blizu Podgorice, 1989.
“Imam osjećaj da je u zatvoru bilo više poštovanja nego van njega. Više dostojanstva sam iznio iz zatvora nego što sam unio. Velikih sam stvari doživio u tih osam godina. Čak su me ljudi i precjenjivali”, opisuje Nikola, koji je mimo drugih bio poštovan u zatvoru, koliko zbog njegovih godina, toliko i zbog hrabrog držanja. Poštovali su ga svi – uprava, policajci, zatvorenici.
Priznaje. Razumije se, milo mu je zbog toga.
“Moram ti reć’ ovako, iako je žalosno – upravnikova riječ je bila mala, kratka i niska u odnosu na moju. U sve ćelije su ubaci – vali onako, ko im naleti, jedino u moju nisu to radili bez konsultacije sa mnom. Nijesam ja puštao svakakvu ološ u moju ćeliju. Ne, bogami! Znali su oni to i nijesu mi dovodili bilo kakvu fukaru. Kada je na robiju dolazio neko od rođaka i prijatelja policajaca ili upravnika zatvora, a bilo je i toga, uvijek su željeli da ih smjeste kod mene. Zna da će im tu biti dobro i da su tu na sigurnom“, pripovijeda Nikola.
Priča kako mu je najteže bilo nekoliko dana pred godišnjicu sinove smrti kada je išao na njegov grob.
“Ovo ostalo, ostale dane, ja uopšte nisam zvao zatvorom. Ja sam bio kriv, čovječe. Ja sam se pripremao da ubijem. Ja sam sam otišao u zatvor. Kako meni može biti težak zatvor?! Bolje reći – kako se ja smijem požaliti na zatvor?! To od mene ne možete doživjeti nikada“, glasno govori Cetinjanin.
Na zidu sobe u kojoj provodi dane (i dalje je dan dug, a godine se brzo ređaju) slika Nikolinog sina Željka. Nastala u zatvoru spuškom, vještom rukom Žarka Lauševića.
On je znao gotovo sve o talentovanom mladom Kaluđeroviću, pa je portret radio i s posebnom ljubavlju i s velikom pažnjom.
Nijesam znao da slika Željka – potekla je suza niz gorštačko lice starog Crnogorca. – On je u zatvoru i slikao i pisao. Meni je obično sve pričao, osim toga. Kada su dolazili beogradski i glumci iz drugih krajeva, njegovi prijatelji, uvijek je mene zvao.Mislim da su ga najbolje shvatili Beograđani, pričao je svojevremeno Kaluđerović za Večernje novosti.
Na pitanje “a gdje je tu Crna Gora u kojoj se zlo dogodilo i gdje su obojica za to ispaštali”, Nikola ističe:
“Loši smo mi, veoma. Eto da je negdje drugo Žarko pitao, što je pitao one kobne julske noći: “Kakva je ovo galama”, ne bi bilo strašnog odjeka. Bilo gdje u Srbiji, Hrvatskoj, Evropi, Americi. Ali ovde riječ ubija, iako Žarko nije vrijeđao, iako se posle branio. I pucao u odbrani. Moja tragadija je potrajala, Žarkovu je donio trenutak. Meni su iščupali dušu i morao sam da branim mrtvog sina. On nije namirivao dugove, našao se gdje ne treba i đavo se umiješao. On je žalio i žali mrtve, njihove ojađene porodice. Žalim i ja, takođe. Sve ovo vrijeme. Jer smo svi na gubitku“.
