STANDARD O SVJETLOSNOM ZAGAĐENJU: Zašto ne vidimo zvijezde iz gradova

“Pod svjetlosnim zagađenjem podrazumijeva se sve od neadekvatno postavljene ulične rasvjete, nesavjesno osvijetljenih privatnih posjeda, blještavih reklama u gradovima, do svjetlosti koju emituju mobilni telefoni kao i svi ostali ekrani koje svakodnevno koristimo”, ističe crnogorski fotograf, Dejan Lazarević. Prema njegovom mišljenju, svaki od navedenih slučajeva ima jedinstven uticaj na životnu sredinu pa čini svjetlosno zagađenje veoma opširnim pojmom, iako je njegov izvor jednostavno prekomjerna upotreba svijetla.

Na pitanje kako je uopšte počeo da se bavi ovim fenomenom, u koji je veoma mali broj ljudi iz naše sredine upućen, rekao je da je u čitavu priču ušao potpuno spontano.

“U februaru prošle godine “zaključavanje” me je zatekao u Šavniku, odakle i potičem, pa sam usled viška slobodnog vremena, počeo da eksperimentišem sa astro-fotografiom, koja mi je do tada bila totalna nepoznanica i sasvim slučajno sam se zaljubio u noćno nebo. Narednih par mjeseci proveo sam na relaciji Šavnik-Zabljak, pokušavajući da fotografišem prizor noćnog neba u što raznovrsnijim uslovima, sa idejom da napravim seriju fotografija o nocnom nebu iznad Durmitora. Na jesen sam došao u Podgoricu sa planom da proširim seriju fotografija na teritoriju čitave države, ali sam već prve noći u gradu naišao na problem, tačnije jednostavno nije bilo zvijezda. Iz centra grada vidjelo se njih od 20 do 50, iz okruženja malo više, ali to je bio veoma mali broj naspram hiljada zvijezda koje sam svake noći vidio na planini. Usled toga došao sam na ideju da se poslužim savjetima o “light pollution” filterima o kojima su neki fotografi govorili, međutim nijesam shvatao da u zoni bez zagađenja nijesam imao potrebu da ih koristim . Tada je počelo istraživanje, odnosno buđenje strasti o zaštiti noćnog neba, baš u momentu kada sam shvatio da većina ljudi nikad nije doživjela zvijezde u svom punom sjaju”, kaže Lazarević.

On navodi da se prva zabrinutost za štetne uticaje rasvjete veže za kraj 19. vijeka, podstaknuta industrijalizaciom koja je u tom periodu sve više uzimala maha. Medjutim kao pojam, svjetlosno zagadjenje se javlja tek 1950. godine, a svjetska organizacija za zastitu nocnog neba osnovana je 1980. “Jedan zanimljiv primjer pokazuje da je 1994. godine, u Las Vegasu jedne noci nestala struja na 30 minuta, a policija i sluzbe hitne pomoci su primile na desetine hiljada poziva gradjana koji su bili zabrinuti zbog čudnog metalnog oblaka na mračnom noćnom nebu iznad njih. U pitanju je bio Mlječni put, centar nase galaksije, koji je do nastanka vjestacke rasvjete bio vidljiv svakom pojedincu na Planeti, naravno kada su to dozvoljavali vremenski uslovi. Nažalost, preko 80 procenata današnje svjetske populacije nikada nije vidjela ovaj prizor”.

Lazarević je takođe istakao da trenutno postoje tri glavna oblika svjetlosnog zagađenja a to su:

Sjajenje neba (Skyglow) koje se manifestuje u obliku ogromne svjetlosne opne iznad gradova,odnosno skup svog protraćenog svijetla ;
Bljesak (Glare), odnosno agresivna svjetlost čiji su zraci usmjereni direktno u naše oči, nešto poput dugih svijetala auta iz suprotnog smjera, ali potice od iskrivljenih ili nezaštićenih rasvjetnih tijela i slično;
Svjetlosna intruzija (Light intrusion) koja predstavlja zrake svjetlosti koji se prelivaju van površine za koju su namijenjeni da osvijetle, uglavnom se odnosi na svjetlost koja dopire sa ulične rasvjete u životni prostor ljudi.

Prema njegovom mišljenju, najuočljivija posledica je zasigurno „izumiranje iskustva” posmatranja noćnog neba.

„Do prije 150 godina svi stanovnici planete zemlje mogli su da nesmetano uživaju u pogledu na bezbroj zvijezda kojim je bogato noćno nebo. Predpostavlja se da u vidnom polju na nebu bez zagađenja možemo da vidimo oko 10 hiljada zvijezda, a da trenutno vecina stanovnika na Planeti (80% u SAD i 60% u Evropi) nikada nije vidjelo preko 50 najsvjetlijih zvijezda na nebu“, kaže Lazarević. Zbog širenja zagađenja većina opservatorija za posmatranje i istraživanje Svemira su bile prinudjene na zatvaranje ili iseljene u najudaljenije i najsurovije predjele Planete u potrazi za mrakom. „Osim što otežava istaživanja, zagađenje ima ogroman uticaj na umjetnost i kulturu. Ne zaboravimo da su zvijezde vjekovima bile jedini orjentir putnicima, a da su mnogim umjetnicima poslužile kao inspiracija za neka od njihovih najvecih djela“, ističe crnogorski fotograf.

Osim „vizuelnih“ posledica, prema riječima našeg sagovornika, postoje i one koje se tiču konkretno ljudskog zdravlja. Ljudsko tijelo je evoluciom, prilagođavanjem smjeni dana i noći, mnoge procese u organizmu podredilo ovom fenomenu, a jedan od njih je lučenje hormona melatonina, koji nam pomaze da zaspimo tako što se počevsi sa prvim mrakom luči u nasem organizmu. Odredjeni oblici svjetlosnog zagađenja narušavaju ovaj ciklus, izazivajuci nesanicu, anksioznost i stres. Poslednja istraživanja nam pokazuju da ovaj fenomen ima ogroman uticaj na razvoj raka dojke kod pripadnica ženske populacije. Naš sagovornik takođe naglašava da osim direktnih uticaja na ljude, svjetlosno zagađenje narušava i opstanak životinjskih i biljnih vrsta u našem okruženju. „Prvi primjetan primjer su bile bebe kornjača koje su na americkim obalama, po izlijeganju, umjesto u more išle ka gradovima, orjentisane jakom rasvjetom umjesto mjesečinom. Danas je većina vrsta na neki način ugrožena svjetloscu. Grabljivicama je onemogućen lov noću, ptice tokom migracija privučene svijetlom zalutaju u gradove, insekti bivaju privučeni jarkom svjetlošću ulične rasvjete, biljke zbog konstante izloženosti uličnoj rasvjeti gube kompas o godišnjem dobu. Na žalost imamo još jako puno sličnih primjera“, ističe Petrović.

Kao primjer toga da je ovaj fenomen prilično ozbiljan problem, navodi primjere istraživanja u kojima možemo vidjeti da svjetlosno zagadjenje izaziva i ogromno rasipanje električne energije. Prema istraživanjima samo u Sjedinjenim Američkim Državama se godisnje 3,3 milijarde dolara potroše na rasuto svijetlo, što je ekvivalentno 21 milionu tona ugljen-dioksida, koji je ispušten u atmosferu da bi se ta struja proizvela.

Prema riječima našeg sagovornika, mjerenje zagađenja na globalnom nivou je prilično kompleksno, ali postoje mjerenja vršena satelitskim snimcima, prema kojima su kreirane mape svjetlosnog zagađenja koje su približno tačne i dostupne su javnosti na sajtovima udruženja za zaštitu noćnog neba. Za detaljnija mjerenja koriste se SQM (sky quality meter) uređaji koji daju podatke za naučna istraživanja.

Prema Dejanovim riječima, iako je većini zemalja svijeta, a i nekim zemljama okruženja, ova tema jedan od prioriteta, na žalost u Crnoj Gori nije obrađivana, iako smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj se golim okom moze vidjeti mlječni put. Zbog geografskog položaja i same naše sredine, u planinama na sjeveru postoje mjesta na kojima zagađenje skoro i da ne postoji. „Naoruzan ovim otkrićima odlučio sam da osnujem građanski pokret, koji će za cilj imati zaštitu noćnog neba, edukaciju stanovništva o problemima i priviligijama koje posjedujemo, kao i priznavanje crnogorskih nacionalnih parkova kao zvaničnih destinacija za posmatranje noćnog neba. Ovakva priznanja dodjeluje IDA (International Dark sky Asosiation) , a odnedavno sam postao član njihovog volonterskog programa kroz koji podržavaju akcije navedenog tipa svuda u svijetu, i već su na svojim društvenim mrežama dijelili neke od mojih fotografija sa Durmitora“, kaže naš sagovornik.

Za sam kraj našeg razgovora naglasio je da iako je najbrže rastući vid zagađenja na Planeti, za svjetlosno zagađenje postoji jednostavno rešenje koje je vidljivo odmah pri primjeni, što na žalost, kod drugih vrsta zagađenja životne sredine nije slučaj. „To je gašenje nepotrebnih i regulisanje neophodnih svijetala uvođenjem savremenih, energetski efikasnih sistema rasvjete koji bi smanjivali intezitet svijetla posle ponoći, koristili senzore pokreta, pravilno dizajnirane svjetiljke koje osvjetljavaju samo ciljanu povrsinu i slično, sto bi između ostalog, doprinijelo i smanjenju ekonomskih troskova“.