Video
Koliko puta smo čuli rečenicu „sjedi u pritvoru kao da je već osuđen“? Upravo ta rečenica sve češće opisuje problem sa kojim se suočava crnogorski krivičnopravni sistem – pritvor je po zakonu izuzetna mjera kojom se obezbjeđuje prisustvo okrivljenog i nesmetano vođenje postupka, ali u praksi može trajati godinama, ostavljajući posljedice koje se teško mogu razlikovati od posljedica izdržavanja zatvorske kazne.
Na taj problem ukazala je advokatica i potpredsjednica Udruženja pravnika Crne Gore Ana Stanković Mugoša, koja je na 40. IUS forumu, posvećenom temi „Pritvor – kazna ili mjera“, govorila o praksi određivanja i produžavanja pritvora, pretpostavci nevinosti, alternativnim mjerama, uslovima u kojima borave pritvorena lica, ali i troškovima koje dugotrajni pritvor proizvodi za državni budžet.
Stanković Mugoša, koja se krivičnim pravom i odbranom u krivičnim postupcima bavi od 1994. godine, smatra da se u Crnoj Gori pritvor prečesto određuje i produžava iako postoje uslovi da se primijene blaže mjere.
Prema podacima koje je iznijela, Crna Gora ima oko 200 zatvorenika na 100.000 stanovnika, dok evropski prosjek iznosi oko 110 na 100.000 stanovnika. Posebno zabrinjava struktura zatvorske populacije – čak 53 odsto čine neosuđeni pritvorenici, dok evropski prosjek iznosi oko 26 odsto.
Istovremeno, broj pritvorenih lica je u porastu i, prema podacima koje je navela, veći je za 22 odsto u odnosu na prethodnu godinu.
U PRITVORU SI NEVIN, U ZATVORU SI KRIV
Osnovna razlika između pritvora i zatvorske kazne trebalo bi da bude jasna. Zatvor je kazna koja se izriče pravosnažno osuđenom licu, dok je pritvor procesna mjera koja treba da obezbijedi nesmetano vođenje krivičnog postupka.
„Pritvor ne treba da bude kazna za krivično djelo za koje se vodi postupak, već mjera prema tom licu“, kazala je Stanković Mugoša.
Prema Zakonu o krivičnom postupku, pritvor se može odrediti kada postoji osnovana sumnja da je lice izvršilo krivično djelo i jedan od zakonom propisanih razloga za pritvor – opasnost od bjekstva, opasnost od uticaja na svjedoke ili uništavanja i mijenjanja dokaza, opasnost od ponavljanja ili dovršavanja krivičnog djela, odnosno, pod zakonom propisanim uslovima, težina djela i način njegovog izvršenja koji mogu dovesti do uznemirenja javnosti.
Upravo posljednji osnov, smatra advokatica, posebno je problematičan ukoliko se primjenjuje bez konkretne procjene stvarne opasnosti.
„Pritvor je krajnja mjera. Zakon kaže da se prvo moraju razmotriti blaže mjere – jemstvo, zabrana napuštanja stana, oduzimanje pasoša, zabrana prilaska, javljanje policiji“, navela je.
Suština je, kako objašnjava, da svako rješenje o pritvoru mora sadržati konkretno obrazloženje zbog čega blaža mjera ne bi bila dovoljna, a ne samo pozivanje na zakonsku odredbu.
TRI GODINE PRITVORA, PA OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA ILI KAZNA KRAĆA OD PRITVORA
Poseban problem predstavlja trajanje pritvora.
Stanković Mugoša upozorava da u praksi postoje slučajevi u kojima lice od zadržavanja, preko istrage i podizanja optužnice, ostaje u pritvoru više godina. U nekim predmetima, pritvor traje do tri godine nakon podizanja optužnice, dok se istovremeno postupak još nije pravosnažno okončao.
„Boravak u pritvoru preko tri godine ne može se smatrati mjerom, već isključivo kaznom“, ocijenila je ona, ukazujući da pritvor u pojedinim predmetima traje gotovo duplo duže od minimalne zatvorske kazne za djelo koje se stavlja na teret osumnjičenom.
Navela je i primjer iz svoje advokatske prakse. Njenom branjeniku pritvor je ukinut 2024. godine, nakon tri godine i četiri mjeseca, iako se, kako tvrdi, okolnosti koje su postojale na dan ukidanja nijesu promijenile u odnosu na period kada je pritvor bio određen.
U istom predmetu, prvookrivljeni je zaključio sporazum o priznanju krivice na dvije godine i deset mjeseci zatvora. Prema ocjeni advokatice, imajući u vidu položaj njenog branjenika u postupku, očekivana kazna trebalo je da bude blaža, što znači da je pritvoreno lice provelo u pritvoru duže nego što bi iznosila očekivana kazna.
„Dešava se da sud, kako bi opravdao odležani pritvor, izrekne kaznu zatvora u dužini pritvora i na taj način pritvoreno lice bude rezultat kompromisa koji za posljedicu ima unaprijed odležanu kaznu zatvora“, upozorila je Stanković Mugoša.
Upravo zbog toga, dodaje, pritvor i zatvorska kazna ne smiju biti izjednačeni.
1.372 osobe u UIKS-u, kapaciteti 462 kreveta
Problem dodatno dobija na težini kada se pogleda stanje u zatvorskom sistemu.
Prema podacima koje je iznijela Stanković Mugoša, krajem 2025. godine u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija bilo je 1.372 lica, dok su smještajni kapaciteti iznosili svega 462 kreveta.
Takva disproporcija, smatra ona, jasno ukazuje na uslove u kojima borave pritvorena i osuđena lica i otvara pitanje ispunjavanja minimuma standarda za boravak u zatvorskim ustanovama.
Pritvorenici, osim što su lišeni slobode i ograničeni u svakodnevnom životu, nijesu radno angažovani na način na koji mogu biti angažovani osuđenici. Zbog toga, prema ocjeni advokatice, dugotrajni pritvor može imati i teže psihičke posljedice od izdržavanja kazne.
„Pritvor ostavlja teže psihičke posljedice od zatvora jer lica u pritvoru nijesu radno angažovana“, navela je.
OD SPEKTAKULARNOG HAPŠENJA DO JAVNE OSUDE
Problem, međutim, ne počinje uvijek određivanjem pritvora. Prema Stanković Mugoša, odnos prema osumnjičenom često počinje mnogo ranije – načinom na koji se lice lišava slobode i načinom na koji se njegovo privođenje predstavlja javnosti.
Ona upozorava na praksu medijskog praćenja hapšenja, gdje se, kako navodi, samo lišenje slobode često prikazuje spektakularno, zbog čega javnost može steći utisak da je osoba već proglašena krivom.
„Sam čin lišenja slobode u Crnoj Gori, u jednom broju slučajeva, sveden je na medijski linč lica koja se privode“, kazala je.
Kao primjer navela je slučaj u kojem je osoba pozvana da sama dođe u prostorije Centra bezbjednosti Podgorica, nakon čega je lišena slobode i sprovedena u Više državno tužilaštvo na saslušanje, što su zabilježili i mediji.
Prema njenoj ocjeni, ukoliko osoba nije predstavljala opasnost od bjekstva i uredno se odazvala pozivu policije, nije bilo razloga da bude dovedena sa lisicama na rukama i izložena javnom snimanju.
Dodatno, kako navodi, nakon saslušanja toj osobi nije određen pritvor.
„Nekoliko sati neosnovanog lišenja slobode nevinog čovjeka bila je predstava kojom je povrijeđeno njegovo dostojanstvo na grub i zlonamjeran način, ali je zadovoljena javnost gladna spektakla, u kome je privedeno lice izloženo poniženju“, kazala je Stanković Mugoša.
Prema njenim riječima, ovakvo postupanje može imati i političku dimenziju kada je riječ o javnim funkcionerima ili članovima njihovih porodica.
OD 2.000 DO MILIONSKIH JEMSTAVA
Jedan od problema koji advokatica posebno ističe jeste, kako kaže, napuštanje ili rijetka primjena jemstva kao alternative pritvoru.
Stanković Mugoša podsjeća da su na početku njene karijere, tokom devedesetih godina, jemstva često određivana u iznosima od dvije, tri ili pet hiljada eura i da su služila svrsi – da se obezbijedi prisustvo okrivljenog bez njegovog lišavanja slobode.
Danas su, prema njenim riječima, iznosi jemstava često višestruko veći – od nekoliko stotina hiljada do milionskih iznosa – a postoje i slučajevi u kojima ponuđeno jemstvo nije prihvaćeno.
Ona smatra da bi mnogo češća primjena jemstva mogla imati i ekonomsku opravdanost.
Ukoliko okrivljeni prekrši mjere povezane sa jemstvom, sredstva i nekretnine koje su predmet jemstva prelaze u korist države. Istovremeno, krivični postupak se može završiti i bez njegovog prisustva, pod zakonom propisanim uslovima, dok okrivljeni nakon što postane dostupan može koristiti zakonom predviđena prava, uključujući mogućnost traženja ponavljanja postupka u predviđenim slučajevima.
„Jemstvo je sa ekonomskog aspekta isplativije od pritvora“, smatra Stanković Mugoša.
Razlog su, kako objašnjava, ne samo troškovi smještaja, hrane i obezbjeđenja pritvorenika, već i troškovi postupaka koji nastaju zbog čestog ulaganja žalbi na rješenja o određivanju i produžavanju pritvora.
JEDAN PRITVORENIK, 22 RJEŠENJA I 22 ŽALBE
Dugotrajni pritvor, prema njenoj ocjeni, proizvodi i značajan finansijski teret za državu.
U prosječnom primjeru koji navodi, od zadržavanja do nastavka postupka mogu biti donesena rješenja o zadržavanju, određivanju i produžavanju pritvora. U jednom predmetu koji opisuje, bilo je čak 22 rješenja, na koja su podnesene 22 žalbe.
U predmetima koji se završe oslobađajućom presudom, ili u kojima je branilac postavljen po službenoj dužnosti, troškovi padaju na teret državnog budžeta.
Prema njenoj procjeni, trošak neosnovanog dugotrajnog pritvora, uključujući različite troškove postupka i boravka u UIKS-u, može dostići više od 45.000 eura po jednom licu.
Tako pitanje pritvora, osim pitanja ljudskih prava i pretpostavke nevinosti, postaje i pitanje načina na koji država troši novac građana.
SUDOVI MORAJU OBJASNITI ZAŠTO BLAŽA MJERA NIJE DOVOLJNA
Stanković Mugoša smatra da postojeći podaci moraju biti signal sudovima i tužilaštvu da se mnogo ozbiljnije pristupi alternativnim mjerama.
Među njima su jemstvo, zabrana napuštanja stana, elektronski nadzor, oduzimanje putne isprave, zabrana prilaska i javljanje nadležnom organu.
„Bilo je za očekivati da tužilaštvo i sud češće primjenjuju druge mjere, međutim, do sada se nije ništa promijenilo u tom pravcu“, navela je, ocjenjujući da je neophodno promijeniti dosadašnju praksu i vratiti pritvoru njegovu zakonsku prirodu – izuzetne, a ne redovne mjere.
Posebno je, smatra ona, važno da svako rješenje o pritvoru bude individualizovano i obrazloženo, sa jasnim odgovorom na pitanje zašto određena blaža mjera ne bi mogla ostvariti istu svrhu.
U suprotnom, formalno pozivanje na zakonske osnove može prerasti u automatizam u kojem se pritvor produžava zato što je prethodno bio određen.
USTAVNI SUD VEĆ UTVRĐIVAO POVREDE PRAVA
Da problem nije samo pitanje advokatske kritike, Stanković Mugoša ilustruje i odlukama Ustavnog suda Crne Gore.
Kako je navela, Ustavni sud je u više svojih odluka utvrdio da su okrivljenima neosnovanim određivanjem i produžavanjem pritvora povrijeđena osnovna ljudska prava.
Uprkos tome, smatra ona, praksa se nije dovoljno promijenila, pa se pritvor i dalje određuje i produžava u slučajevima u kojima bi se, prema njenoj ocjeni, mogla primijeniti proporcionalnija i blaža mjera.
Posebno pitanje predstavlja i stav Evropskog suda za ljudska prava da se pritvor ne može opravdavati samo potrebom da se smiri javnost. Uznemirenje javnosti samo po sebi ne može predstavljati trajno opravdanje za lišenje slobode, već moraju postojati konkretne okolnosti koje opravdavaju takvu mjeru.
PRITVOR KAO OGLEDALO PRETPOSTAVKE NEVINOSTI
Za Stanković Mugoša pitanje pritvora na kraju se svodi na jedno od osnovnih načela krivičnog prava – pretpostavku nevinosti.
Osoba protiv koje se vodi krivični postupak nije osuđena i mora se tretirati kao nevina sve dok se njena krivica ne utvrdi pravosnažnom sudskom odlukom.
„U pritvoru si nevin. U zatvoru si kriv. To Ustav mora da štiti“, poručila je.
Zato je, kako navodi, posebno opasno kada javnost, mediji ili institucije lišenje slobode počnu da posmatraju kao dokaz krivice.
„U konačnom se pitam da li se svako smatra nevinim dok se ne dokaže krivica, ili smo ukinuli pretpostavku nevinosti, a bez nje nema pravne države“, kazala je.
Odgovor na pitanje iz naslova 40. IUS foruma, prema njenoj ocjeni, zato ne bi trebalo da bude sporan: pritvor je po zakonu mjera, ali u praksi prečesto poprima obilježja kazne prije presude.
Preporučeno
„Ako dozvolimo da pritvor postane prečica za kažnjavanje, onda smo ukinuli pretpostavku nevinosti, a bez nje nema ni pravne države“, zaključila je Stanković Mugoša.
