Video
On smatra da je puno važnije da postanemo svjesni situacije koja se dubinski mijenja a koja nam može omogućiti da redefinišemo kako vlastite tako i društvene ciljeve.
Već je ekonomska kriza iz 2008. otkrila krhkost naše moderne civilizacije, međutim ova današnja kriza je drugačije prirode. Šta je, po Vama, pandemija sve razotkrila o društvenom sistemu u kojem živimo i kakav je uticaj izolacija izvršila na pojedince?
Uticaj na ekonomiju nam je svima jasan. Malo je teže procijeniti kakve će sve duboke posljedice ova pandemija imati na društvo. Da li će društvo biti zdravije, u doslovnom i prenesenom značenju, ili će se neke negativne tendencije samo pojačati – strah, izolacija, izbjegavanje javnih prostora. Na individualnom nivou, kako god vidite ovu situaciju i u kakvoj god bili situaciji – nekima su okolnosti povoljnije nego drugima – ovo jest neka vrsta mala katastrofe, prelomni događaj u našim životima. To je sada međaš u vremenu prema kojem ćemo se određivati u godinama koje dolaze. Kada kažem da se radi o “maloj” katastrofi, naravno tu isključujem tragediju onih koji su umrli i onih koji su izgubili svoje voljene, i mislim na sve ostale kojima je ova situacija donijela prekid, oduzetu budućnost, naprasno zaustavljen život koji je izgubio prirodni tok ka budućim događajima koje obično pokušavamo, na neki način, formirati planovima ili vlastitim akcijama. To je stalna ljudska borba sa vremenom koje pokušavamo pobijediti tako što želimo preduhitriti događaje. Sada nas je ovaj virus sve lupio u glavu i u prsa te napravio nešto čemu nikada nismo svjedočili – istinsku globalnu pandemiju, istinski Događaj. Sada grozničavo pokušavamo iz svega toga izvući neki smisao. Dio te male katastrofe koja nas je pogodila jest i u jednoj sveopćoj tjeskobi koja je u nama čak i kad se osjećamo malo bolje. Ta tjeskoba je prirodna jer su sve reference koje smo poznavali i koje su nam omogućavale kretanje kroz život uzdrmane. Više ne možemo zahvatiti sadašnjicu, a još manje doprijeti čak i do bliske budućnosti.
U fokusu političara i medija je zdravlje ekonomije a ne ljudi i to ne ekonomska dobrobit običnih ljudi već korporacija. Opet se spašava ekonomski sistem koji je doživio krah prije 10 godina i kao da se potvrđuje ona teza da je lakše zamisliti kraj svijeta nego malu promjenu u kapitalističkom sistemu. Da li ćemo ipak vidjeti promjenu u ekonomskom sistemu u kojem obitavamo?
To me podsjeća na čuvenu izjavu Miltona Fridmana o nemogućem koje postaje neizbježno. Naravno, ovdje sam namjerno koristio ideološkog oponenta, teoretičara neoliberalizma u situaciji u kojoj se projekt, kojeg je on dobrim dijelom definirao, sada nalazi, ne samo u krizi – u krizi je od 2008 – nego je lupio ravno u zid i doslovno stao. Ono što se činilo nemogućim do nedavno a sada je neizbježno jest prije svega ogromnadržavnu intervencija u ekonomiju. Ne samo da je nitko nije želio ostvariti nego nam je predstavljana kao nezamisliva. Dakle, povratak na državnu intervenciju, na protekcionizam, na investicije u zdravstvo, u infrastrukturu, sve one stvari o kojima se je na ljevici govorilo poslednjih desetak godina i koje su proglašavane radikalnim, utopijskim i, kao što sam rekao, nemogućim. Danas su one neizbježne. To nas sada postavlja pred jedno drugo pitanje. Kao što ste napomenuli, čuvena izjava Fredrika Džejmsona, koju Slavoj Žižek jako voli, da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, će se naravno potvrditi još jednom. Kapitalizam ima razne forme i može imati, do sada, neviđene forme, tako da ono što se sada događa je grozničava potraga za donekle održivim kapitalističkim modelom koji će se koristiti instrumentima socijalno osviješćenog kapitalizma, onog kojeg smo znali u 20. stoljeću a koji podrazumijeva državnu regulaciju i intervenciju. Da li će se taj model ponovo uspostaviti kako bi se sačuvao kapitalizam kao takav ili će se otvoriti prostor za radikalniju intervenciju u kapitalističke odnose koja bi za svoje ideala imala barem socijalnu pravdu ako ne i socijalnu jednakost, ostaje da se vidi. Ne bih želio davati prognoze. Inače nemam odviše povjerenja prema onima koji danas tvrde da znaju što nas čeka i o tome elaborirano zbore. Nitko ne zna. Nagađamo tumačeći opskurne signale.
Pomenuli ste maloprije oduzetu budućnost. Da li je uopšte moguć povratak u normalni život – ekonomski i društveni, koji smo vodili prije pandemije? Šta je uopšte ta normala u koju treba da se vratimo?
Mnogi će upravo pokušati da se vrate “u normalu”, a nema ničeg nenormalnijeg od tog pokušaja, da ne kažem luđeg. To je prirodna ljudska reakcija da pokušamo nekako vratiti stvari onamo gdje su bile, makar stvari koje su nam se sviđale. Bilo bi puno važnije biti svjestan situacije u kojoj se već nalazimo, a koja doista dubinski mijenja skoro sve bez obzira koliko nas to činilo tjeskobnima i nemirnima. To je gorka pilula koju moramo progutati, a nadam se da nas je ova pandemija dobro razdrmala i da ćemo otvoriti oči za ono što se događa oko nas i da ćemo na puno jasniji način definirati kako svoje lične imperative tako i društvene ciljeve. Da budem malo precizniji, mislim na nužnost promjene odnosa prema sebi, nužnost izlaska iz narcisoidnog, poluautističnog bivanja u društvu fokusiranog na sebe, fokusiranog na konzumerizam, nove gadžete, nove pametne telefone, novu društvenu mrežu na kojoj se predstavljate svijetu na način koji sa realnošću skoro da nema nikakve veze. Ako ćemo to naučiti onda ćemo možda krenuti ka redefiniciji sebe samih i djelovati znajući da se ne može bez drugih i društva, to jest da se budućnost gradi samo u odnosu s drugima prema kojima je potrebno usmjeriti pažnju i poštovanje te da nema ni naše sreće bez zdravog društva, to jest bez što veće sreće drugih.
U ekonomiji se pokušava zadržati neoliberalni model a u politici, čini mi se, “ekstremni centar”. Čini se da ljevica opet nije iskoristila ovu krizu da se na velika vrata vrati na političku scenu nakon 30 godina dominacije neoliberalizma. Kako gledaš na poziciju današnje Ljevice, nakon “pada” Korbina i Sandersa?
Pitanje je šta mislimo pod “ljevicom”? Da li mislimo na neke političke ličnosti koje spominjete ili mislimo na intelektualce ili pak na pokrete koji se nazivaju lijevima? Ili, konačno, mislimo na one partije koje u svojim imenima sadrže poznata imena ljevice kao što je socijalizam ili socijaldemokracija dok zapravo pripadaju onome što ste ispravno nazvali ekstremnim centrom? Kada kažemo ljevica, ne znamo kojem se to subjektu obraćamo i od kojeg očekujemo da nešto napravi. Dodatni problem jest taj što su ovi neočekivani događaji udarili na neoliberalizam i na ekonomsku i ideološku dominaciju desnice, ali je to također rezultiralo dezorijentacijom ljevice same. Ako sve ono što ste zagovarali, barem poslednjih dvadesetak godina, sada provode ljudi poput Trampa i Borisa Džonsona, onda vas to stavlja u vrlo nezgodnu poziciju. Činjenica da desnica sada provodi neke od mjera koje je ljevica predlagala sve ove godine kao što je investiranje u ljude a ne u banke, kao što je državna intervencija i izgradnja infrastrukture, kao što je važnost javnog zdravstva, dakle, ako imate tu situaciju onda se doista radi o jednom ozbiljnom preslagivanju karata i tu će ljevici trebati vremena da shvati svoju novu ulogu u svijetu poslije pandemije.
Pandemija u našem južnoslovenskom prostoru nije donijela neke novine po pitanju funkcionisanja sistema za koji smo znali da ne radi. Međutim, šta će kraj pandemije donijeti ovom našem prostoru? Hoćemo li vidjeti svjetlo na kraju tunela ili će to svjetlo biti novi voz koji će nas pregaziti?
Preporučeno
Cijela ova naša regija ima neke fundamentalne sličnosti u načinu na koji društva funkcioniraju, ali postoje i jasne lokalne razlike. I te lokalne razlike su se vidjele i u ovoj pandemiji. U određenom trenutku u određenim državama, nekadašnjim republikama i pokrajinama, imate vrlo specifičan odnos političkih snaga. Teško da možemo gledati iste scenarije da, na primjer, dođe do neke vrste preokreta u ekonomskim politikama ili do otvaranja prema drugima – susjedima, s obzirom na nužnost zajedničke akcije u dugoj ekonomskoj depresiji koja nas čeka. Sasvim je moguće da vidimo obrnutu situaciju – zatvaranje granice, ksenofobni diskurs koji se prvenstveno okreće protiv vlastitih susjeda, pa i vlastitih građana. Bojim se da ono što je svuda primjetno jest da vlastodršci, političari znaju da će se tražiti polaganje računa. Ovakve krize izazivaju velike frustracije i bijes. Pitanje je samo kako kanalizirati taj bijes ida li će ga kanalizirati moćnici, bez obzira koju institucionalnu poziciju imali u ovom trenutku, ili ćemo vidjeti spontana gibanja protiv tih i takvih vlastodržaca s neizvjesnim ishodima. Dakle, oni znaju da ih čeka bijes masa i sada pokušavaju ugasiti požar koji će se sasvim sigurno razbuktati, jednom kada ljudi odahnu, kada shvate da su preživjeli i kada se suoče s groznom realnošću gubitka posla i nejasne budućnosti. Očajni često nalaze snagu u činjenici da se onda kada su sva vrata zatvorena mora ići glavom kroz zid. To bi moglo otvoriti novu, vrlo nestabilnu fazu na Balkanu. Želimo vidjeti promjenu koja bi bila u interesu većine građana, dok se istodobno bojimo da stvari ne budu puno gore.
