Video
Ekonomisti znaju da će, nakon završetka epidemije, biti potrebna barem godina do dvije da se ekonomije barem približno podignu na razinu od prije epidemije. Jasno je da cijela Europa ulazi u recesiju, a na ovim našim prostorima tek smo počeli izlaziti iz prethodne recesije, koja je na Balkanu trajala duže nego u ostatku Europe.
Čekajući veliki obrt
Vrlo je uočljivo da je jedna od najvažnijih i najvidljivijih tekovina europske integracije – sloboda kretanja – već pala pred naletom opakog virusa, a kao što ozbiljni epidemiolozi ne žele nagađati o tome kakav će biti tijek epidemije virusa, o kome se još mnogo toga ne zna, tako niti politolozi ne žele nagađati što će nakon epidemije biti sa sustavom Šengena.
Sigurno je da svijet ulazi u razdoblje velikog obrata, da je razdoblje globalizacije uglavnom iza nas, a da će Europa gotovo sigurno pokušati pokrenuti reverzibilne procese, kao što je to već pod predsjedništvom Donalda Trumpa počela raditi Amerika. Razdoblje selidbe proizvodnje iz Europe u Aziju, gdje je radna snaga jeftinija, vjerojatno je završeno. Naravno, veliko je pitanje hoće li Europa nakon ove krize ostati tako važno razvojno središte kao što je bila prije krize. Općenito, povijest nas uči da nakon velikih kriza dotadašnja ekonomska žarišta počinju slabjeti, a da nova počinju rasti.
Kriza izazvana epidemijom bez sumnje će dovesti do velikog „ispuhivanja“ , prije svega, u onim ekonomijama koje su djelovale kao „balon“ i jako brzo rasle. To će dovesti i do golemog pada zaposlenosti, a Balkan će prestati biti zanimljiv kao bazen za uvoz radne snage.
Taj proces „ispuhivanja“, u kome mnogi ostaju bez posla, odvija se pred našim očima, a kolone radnika u Europi, koji se pokušavaju vratiti u svoju matičnu državu, nisu povezane sa skorašnjim Uskršnjim praznicima, nego govore da se mnogi, možda još nesvjesno, ali definitivno vraćaju u domovinu.
Kad se epidemijska kriza smiri, većina tih ljudi neće biti potrebna na zapadu Europe, a nedavne najave o tome kako će se građani, koji nisu iz Europske unije, moći vrlo lako zapošljavati, prije svega u Njemačkoj, ispuhale su se zajedno s početkom recesije.
Jačanje centralizma
Čini se da je epidemijska kriza na Zapadu, prije svega u Njemačkoj, utjecala na jačanje centrističkih političkih opcija, a slabljenje populističkih pokreta, koji ni za koji problem ne nude racionalno rješenje. Zemlje članice počele su ozbiljno planirati ekonomske mjere kojima bi odložile ili spriječile recesiju, a pritom se oslanjaju na Europsku središnju banku i njenu politiku koja bi trebala osigurati jeftin novac vladama, a one, pak, snažne injekcije svom poduzetničkom sektoru, kako bi preživio krizu i normalizaciju dočekao u kakvom takvom stanju.
Za razliku od ekonomskog sektora Europske komisije, koji sa zemljama članicama radi na projektima sprečavanja recesije i ekonomskom ozdravljenju nakon krize, zakazao je onaj dio Europske komisije, koji se trebao baviti kriznim upravljanjem, dakle, prije svega resor komesara Janeza Lenarčiča zadužen za krizno upravljanje.
Temeljno načelo, na kome se zasniva Europska unija, načelo je supsidijarnosti, koje znači da odluke i javne politike valja donositi na najnižoj razini na kojoj je moguće efikasno odlučivanje.
Kriza što ju je izazvao virus COVID 19, za koga svi rado govore da ne poznaje granice, primjer je krize u kojoj valja djelovati, prije svega, na razini Unije, a načelo supsidijarnosti od nižih razina vlasti, u ovom slučaju osobito nacionalnih, pa tek onda regionalnih, iziskuje odgovorno ponašanje i provođenje zajedničkih politika.
Izostalo je bilo kakvo krizno upravljanje na razini Unije, a zemlje članice vode individualne politike obrane, uglavnom međusobno neusklađene i tek se zaoštravanjem krize te politike počinju usklađivati. Iako virus ne poznaje granice, Schengenski sustav prvi je pao pod njegovim udarom.
U vrijeme kad u Europskoj uniji jačaju one političke opcije koje zagovaraju racionalna rješenja – zajednička europska akcija i očuvanje Unije, na Balkanu se jasno profiliraju političke opcije koje govore o nesposobnosti EU.
Balkan i korona
U Srbiji službena politika, uz pomoć tabloidnog novinarstva, svom političkom tijelu jasno šalje poruku: Europska unija nas je u krizi ostavila same, umjesto pomoći, s njenog teritorija nam stiže zaraza što je donose naši ljudi koji su živjeli na Zapadu, a pomoć dolazi s drugog kraja svijeta – iz Kine.
U Hrvatskoj glasnogovornica klerikalne „suverenističke“ socijalne filozofije, pak, govori o tome kako je kriza pokazala ono što su oni i prije krize tvrdili: da je nacionalna država superiorna političkoj integraciji, a zatvorena nacionalna ekonomija otvorenoj privredi.
Na sreću, zagovornicu izolacionizma i tradicionalizma u Hrvatskoj ovih dana kao da malo tko čuje. Na potpuno iznenađenje njenih građana, Hrvatska se, naime, posljednjih dana iskazuje kao država koja djeluje demokratski bitno konsolidiranije i organiziranije, nego što je to itko očekivao.
Katastrofa je izbjegnuta za tek nekoliko dana. Naime, tek je 28. januara ove godine premijer Plenković smijenio dotadašnjeg ministra zdravstva, koji se utapao u aferama povezanima s rizikom korupcije, strepeći da će ovaj, kad iz Vlade prijeđe u Sabor, krenuti u desnu ofenzivu protiv Vlade i pokušati ugroziti parlamentarnu većinu. Plenković je opravdanje za smjenu nesposobnog ministra, koji ne može objasniti porijeklo svoje imovine, našao „diplomatski“ u tvrdnji da se ovaj nije pripremio za prijetnju korona virusa.
Hrvatski primjer
Mnogi su to obrazloženje primili s podsmijehom, jer se COVID 19 u tom trenutku nije činio nekom ozbiljnom prijetnjom za Hrvatsku. Međutim, novi ministar je očito znao znatno više nego opća javnost i shvatio je opasnost. Neurokirurg u najboljim, pedesetim godinama, profesor Vili Beroš od prvog je dana svog mandata pripremao štab za obranu od infekcije, a oslonio se na dvije struke koje su u hrvatskoj medicini iznadprosječno razvijene – epidemiologiju i infektologiju.
Beroš je od onih kirurga koji će vam otvoreno reći koliko je teška vaša bolest, koliki su rizici operacije, ružne će vam vijesti reći jasno i stručno, ali nakon toga ćete se bez zadrški prepustiti u njegove ruke, jer sve vam je objasnio tako da ne možete sumnjati da ne zna što radi. Otvoren, iskren pred javnošću, kirurški autoritativan, nastupa s jednako tako vrhunskim stručnjacima, direktoricom Infektivne klinike, profesoricom Alenkom Markotić i epidemiologom docentom Krunoslavom Capakom. Godinama smo u Hrvatskoj govorili kako su dvije vladajuće stranke, koje se izmjenjuju na vlasti, kontaminirale društvo i na vodeće pozicije postavile isključivo podobne, a ne sposobne ljude. Odjednom, sustavom upravljaju ljudi koji znaju, za koje ne znate jesu li u nekoj stranci ili nisu, ali znate da to što govore ili rade ne rade zbog političkih, nego stručnih uvjerenja.
Hrvatski sustav obrane od virusa djelovao je uglavnom dobro, dok god se nije dogodilo da neki posao mora odraditi neka institucija koja je politički upravljana, s politički postavljenim vodstvom. Jedina crna točka do sada bilo je evidentiranje hrvatskih građana pristiglih iz inozemstva, a to nije radio zdravstveni, niti policijski sustav, koji se isto pokazao vrhunski profesionalnim, nego Državni inspektorat, koji je pao na ispitu.
U zdravstvenom sustavu na ispitu je pala samo najveća bolnica Rebro, i to, izgleda, zbog nekompetentnosti politički postavljenog ravnatelja. Uz to, samo grad Zagreb opstruira politiku nacionalnog Štaba civilne zaštite, opet zbog nesposobnosti gradske uprave i zagrebačkog gradonačelnika.
Slovenija, Srbija, Crna Gora…
Slovenija je imala nesreću da ju je kriza pogodila u trenutku kad je Vlada bila u ostavci, bez političkog legitimiteta i parlamentarne potpore, u tehničkom mandatu. U to se vrijeme kriza otela kontroli, a nova Vlada Janeza Janše pokušala je njome ovladati zanemarujući institucije. Ključni akteri, koji bi morali zaustaviti zarazu, zaobilaženi su ako nisu politički bliski novoj vladajućoj stranci, a vodeće ljude iz zdravstva u štab se poziva prema političkoj bliskosti.
Prepoznatljivo je da vladajuća stranka pokušava ovladati sustavom i podrediti ga sebi, a u takvim okolnostima nema niti legitimiteta djelovanja, niti povjerenja građana.
U Srbiji je situacija još gora. Nakon diletantskih prvih suočavanja s krizom, kad se na Fejsbuku govorio o najsmješnijem virusu, vlast je odlučila neobuzdano suspendirati ljudska prava, s opravdanjem da se bori protiv zaraze. Država bi morala biti u službi svojih građana. Kad Amerikanci djeluju u svijetu, uvijek je u prvom planu „American life“, to jest prioriteti su im život i sigurnost američkog državljanina.
Srbija, međutim, svojim državljanima, koji su godinama obiteljima slali devizne doznake iz inozemstva i tako osiguravali preživljavanje, ne samo obitelji, nego i cijelih regija, sada poručuje da se ne vraćaju u zemlju, a kad se vrate, tretira ih kao one koji ne slušaju Vladaoca. Do granica Srbije dio je povratnika uspio proputovati samo kroz Sloveniju i Hrvatsku, koje su im zbog solidarnosti otvorile put preko zatvorenih granica, a onda ih vlastita država pušta da pred granicom čekaju od 8 sati navečer, pa sve do 5 ujutro, jer su Vladalac i njegova svita, iz samo njima znanih razloga, uveli policijski sat. Taj policijski sat nema svrhe u ograničavanju cirkulacije virusa, ali ima u otežavanju života građana.
Crna Gora je u ovoj krizi očito dobro naučila lekciju: za Srbiju je Srpska pravoslavna crkva svojevrsna vojna formacija na crnogorskom tlu, koja je sa svojim žalosnim procesijama (litijama) morala djelovati unatoč opasnosti zaraze, dok god javne vlasti u Crnoj Gori nisu pokazale spremnost da to ugrožavanje sigurnosti zaustave.
Budućnost Balkana
Što nas u takvim okolnostima na Balkanu čeka nakon krize? Jasno je da su ove tendencije sužavanja demokratskih sloboda, bez ustavnog opravdanja i parlamentarne kontrole, vrlo snažne i da će one nastaviti djelovati i nakon kraja krize.
U Srbiji će nastaviti ograničavati temeljne slobode, a Vladalac će čuvati svoje stečeno pravo da suspendira zakone. U Sloveniji je oslabjela parlamentarna kontrola vlasti, jer je opozicija u raspadu, pa bi ove tendencije partijskog ovladavanja sustavom mogle postati trajne.
Jedino je ozbiljno pitanje je hoće li preživjeti ovaj hrvatski bljesak, koji je pokazao da institucije mogu dobro funkcionirati kad nisu upravljane stranačkom, nego stručnom logikom. Pritom, kohabitacija socijalističkog predsjednika i desno-centrističkog premijera zasad funkcionira odlično, a parlament s pravom mjerom podupire Vladu, ali čuva svoju ulogu demokratske kontrole.
Preporučeno
Ipak, to sve izgleda previše dobro da bi trajalo.
