Iako su i jedna i druga strana u političkom sukobu koji obilježava Srbiju od strašne nesreće u Novom Sadu 1. novembra prošle godine, protest u subotu, 15. marta, najavljivan kao „konačni obračun”, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić svojom putinovskom retorikom predstavio je kao konačnu pobjedu nad navodnom „obojenom revolucijom”, dok je opozicija smatrala da će to biti trenutak nakon kojeg će pad Vučićeve samovlasti biti neizbježan. Međutim, nije se dogodilo niti jedno niti drugo, a zapravo se ne vidi da bi društvo u Srbiji bilo bliže razrješenju krize.

Izbijanje krize bilo je neizbježno, a tragedija u Novom Sadu izazvana kriminalnim načinom funkcionisanja države i pljačkom javnih fondova nije uzrok, nego tek povod krize. Uzrok krize je činjenica da je Vučić već dugo stvarao stanje anomije u srpskom društvu, razarao načelo vladavine prava i racionalne državne institucije, uništavao javni moral i svaku čvrstu tačku prema kojoj su građani mogli usmjeravati svoje djelovanje. Mislio je, naravno, da ta čvrsta tačka može biti pokornost njemu i njegovoj sljedbi, grupi satrapa kojima je povjeravao lokalne i regionalne vlasti ili upravljanje državnim podsistemima i državnim i javnim preduzećima.

Tim svojim podčinjenima s vremena na vrijeme morao je slati poruke, kakve im je slao i u prethodnim nekoliko sedmica, da su oni na svojim pozicijama samo po njegovoj volji, time što je on na njih prenio svoju moć i kako mu duguju veliku pokornost.

Opozicija bez alternativne strategije

Prije nekoliko mjeseci sjajni beogradski liberalni ekonomski pisac Miša Brkić je u Danasu prije dvije godine pisao o Emilu Dirkemu, o njegovom kategorijalnom aparatu, o pojmu anomije i o tome kako se iz anomije izlazi.

Njegova poruka mogla bi se svesti u nekoliko riječi: afirmacijom načela vladavine prava. Brkića su, čini se, sjajno razumjeli studenti koji su, nakon nesreće u Novom Sadu, nakon pokušaja države (dakle Vučića i sljedbe) da prikrije činjenice i amnestira krivce, i nakon početka represije prema građanima koji su se pobunili protiv sistema korupcije koji je doveo do novosadske tragedije, pokrenuli dotad neviđenu socijalnu dinamiku. Iza njihove jednostavne mladalačke parole „PUMPAJ”, naime, jasno je stajala ona složenica o „afirmaciji načela vladavine prava”, a iza jednostavne poruke autoritarnom vladaru s kojim ne žele razgovarati – nisi nadležan – jasno se vidi povjerenje u ustavnost, izgradnju demokratskih institucija, parlamentarizam i kontrolu vlasti.

Povezani članci

Politika

Božović: Vučić podiže srpstvo na noge jer mu je šef sociopata Tramp, Mandić i Knežević tek će proći to slugansko životno iskustvo

Svijet

Korać: Zapad podržava Vučića zbog litijuma, ali i obećanja Merkelovoj da će riješiti Kosovo

Svijet

Tajna nije, u Srbiji postoje verbalni delikt i crne liste

Problem društva u Srbiji je, međutim, u tome što u vremenu koje su za demokratsku alternativu „kupili” studenti svojom socijalnom dinamikom, politička opozicija nije izgradila alternativnu političku strategiju, novu izbornu ponudu. Opozicija je proživjela 13 teških godina uspostavljanja autoritarizma, sistematske destrukcije parlamentarizma, razaranja demokratskih institucija i obavještajno-političkih operacija razbijanja demokratskih stranaka.

Usto, ta opozicija niti ima relevantan javni renome, niti slovi po nultoj toleranciji prema korupciji, niti je sačinjavaju jake političke ličnosti, niti ima sposobnost artikulisanja zajedničkog političkog scenarija, koji bi Srbiju iz autoritarizma vratio na put deficitarne, ali ipak parlamentarne demokratije, kakva je bila u vrijeme Tadićeve administracije. Razdoblje od 22 godine od atentata na demokratskog premijera Zorana Đinđića, nažalost, toliko je dugo da je i sjećanje na političku energiju koju je on u Srbiji oslobodio i na nadu koju je stvorio prilično izblijedjelo.

Autoritari vladar ozbiljno uplašen

Ipak, iz nevjerovatnog građanskog pokreta, što su ga u Beogradu 15. marta potaknuli studenti, moglo se vidjeti nekoliko stvari. Kao prvo, autoritarni vladar i režim jesu ozbiljno uplašeni, pa je u predvečerje protesta Vučić pokušao potegnuti kartu na koju je u martu 1991, u vrijeme velikih demonstracija što ih je organizovao Vuk Drašković, odigrao Slobodan Milošević. Ovaj je, u zamjenu za podršku protiv demonstranata u Beogradu, tadašnjem vojnom vrhu JNA otvorio prostor za ono što su toliko željeli – intervenciju protiv susjednih republika u okviru tadašnje Jugoslavije, u kojima se počeo uspostavljati politički pluralizam. Ponuda građanskog rata i širenja teritorija Srbije na Zapad, na račun Hrvatske i BiH, efikasno je zaustavila pobunu nezadovoljnih građana.

Sada je Vučić pred podanike pokušao baciti sličnu sočnu kost – Milorada Dodika. S narativom o ugroženim Srbima u BiH i progonu njihovog vođe. Uprkos tome što je taj nastup dramaturški tempirao u predvečerje protesta, na bačenog Dodika niko nije ni reagovao. Da li je to naznaka da je nacionalističko motivisanje Vučićeve sljedbe nuđenjem „životnog prostora” na račun drugih država stvar prošlosti, prerano je zaključivati, ali to da se Dodika kao sveca stradalnika nije uspjelo nametnuti javnosti dobar je znak.

U razdoblju pred demonstracije Vučić je hodao po rubu represije, a hapšenje grupe novosadskih aktivista Pokreta slobodnih građana sigurno je bilo poruka o mogućoj represiji. Dovođenje grupe pripadnika zloglasne Jedinice za specijalne operacije, dakle grupe pasa rata, koji su, osim ratnih zločina, učestvovali i u egzekuciji premijera Đinđića, pred zgradu u kojoj stoluje predsjednik, okupljanje paravojnih grupa u crnim jaknama, dovedenih sa svih strana Srbije, ali i iz prostora iza granice (s Kosova, iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine), stvaralo je zebnju o tome šta sve autoritarni vladar sprema.

Reakcija studenata i građana bila je naoko iznenađujuća, ali posve očekivana u uslovima pokrenute velike socijalne dinamike. Gomila ima svoj moral i svoju dušu, u gomili ljudi drugačije reaguju na strah nego kada su osamljeni. Očito je da se u takvoj situaciji Vučić, ako je to i planirao, nije usudio upotrijebiti „konvencionalnu” silu, ali je, čini se, posegnuo za nekonvencionalnim sredstvima – razbijanjem demonstracija zabranjenim oruđima. Studentska reakcija na novu situaciju bila je jedina primjerena – prekid demonstracija, sprečavanje haosa i podsticaj građanima da se povuku iz javnog prostora. Naravno, to nije bila „Vučićeva majstorska pobjeda nad obojenom revolucijom”. Ništa od njegovih starih problema nije riješeno.

Sam jedan puni Vučićev mandat

Kako se u demokratijama rješava politička kriza? Jednostavno, politička kriza dokazuje da trenutni nosioci javnih vlasti nijesu sposobni ostvarivati javne ciljeve i pribavljati javna dobra građanima, a to znači da je vrijeme za parlamentarne izbore. Vučić i SNS, kao nosioci vlasti, nijesu sposobni pribaviti temeljnu stabilnost izvršne vlasti. Samo je nakon jednih parlamentarnih izbora, na kojima je Vučić odnio pobjedu, izvršna vlast i parlamentarna većina trajala puni četvorogodišnji mandat, u razdoblju 2016–2020, kada je premijer najprije bio on, a nakon njega Ana Brnabić.

Svi ostali mandati okončani su prijevremenim izborima, i to uprkos činjenici da je SNS ili imao samostalnu parlamentarnu većinu, ili da je ubjedljivu većinu stvorio sa svojim mlađim koalicionim partnerima. I sada je Vlada pala, a uskoro će to biti i formalno potvrđeno u Skupštini, i to uprkos golemoj margini parlamentarne većine. Riječ je o situaciji koja je oksimoron, jer stranka ima većinu, ali ne može osigurati stabilnost izvršne vlasti i funkcionalnost parlamenta.

Kao izlaz iz ovakve situacije, opozicija je zagovarala stvaranje prelazne vlade. Jasno je da je taj scenario malo vjerovatan, jer on počiva na „kapitulantskom scenariju” tranzicije. Takav scenario bio je provodiv u novim demokratijama krajem 20. vijeka, u vrijeme velikog demokratizacijskog talasa. Tada su stare komunističke nomenklature pristajale na političku kapitulaciju pred novim demokratskim političkim opcijama, u zamjenu za očuvanje barem dijela privilegovanog statusa. Prelazne vlade su bile okvir za okrugle stolove i izgradnju novih demokratskih institucija.

Naravno, takav okrugli sto, pod vođstvom vlade zasnovane na kompromisu između starog režima i demokratskih političkih opcija, bio bi vrlo poželjan za Srbiju, ali je, nažalost, neprovediv. Naime, niti je Vučićev režim, pa ni sam autoritarni vladar, spreman na takav scenario, niti za to postoje povoljne političke okolnosti.

Najveća greška Evropske unije, kada je riječ o odnosu prema Zapadnom Balkanu, bila je činjenica da je većina unutar Unije (kao i SAD) prihvatila Srbiju kao okosnicu balkanske stabilokratije, a Vučića, paradoksalno, aktera koji ne može pribaviti svojim građanima stabilnost ni kada ima parlamentarnu dvotrećinsku većinu, kao svojevrsnog garanta te stabilnosti. Iako je činjenica da tokom demonstracija i snažne socijalne dinamike uglavnom nije bilo „iskakanja” zagovornika stabilokratije, koji su netransparentnim interesima umreženi s Vučićevim režimom, dan nakon demonstracija, dok je još tutnjao brum Vučićevog nekonvencionalnog alata, uslijedila je nečuvena izjava komesarke za proširenje Marte Kos, koju Vučić može pročitati u samo tri riječi: „Business as usual”.

Garancija nestabilnosti na Balkanu

Spominjanje pretpristupnih pregovora sa Srbijom u uslovima ovakve političke konfuzije vrlo je dezavuirajuće za evropske institucije, a mentalitet koji je pokazala povjerenica Kos objašnjava zašto je u građanskom protestu u Srbiji bilo i nacionalnih i Ferrarijevih, ali ne i evropskih zastava.

U današnjim uslovima nije nespremnost Vučićeve nomenklature na kapitulantski scenario jedina prepreka brzoj izgradnji demokratskih institucija uz pomoć procesa okruglog stola, u aranžmanu prelazne vlade. Problem je što u okruženju nema entuzijazma za eventualni novi talas demokratizacije, koji Srbiju nije zahvatio krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Danas više nema instrumenata dugoročne razvojne pomoći, koje je Novoj Evropi osiguravao USAID, a nesnalaženje povjerenice za proširenje pokazuje da ne treba računati ni na ionako nefleksibilnu, krutu i komplikovanu pomoć Evropske komisije.

Uskoro ćemo vidjeti da li je ipak ostvaren važan preduslov, naime, da evropski i atlantski akteri prestanu na Vučićevu Srbiju gledati kao na instrument sigurnosti i da prepoznaju kako, baš kao što svojim građanima režim Aleksandra Vučića nije isporučivao temeljnu političku stabilnost, već permanentnu nestabilnost i stalno nove besmislene izbore kojima se samo perpetuiralo ranije stanje, odnosno petrificirao nedemokratski režim (znamo sve o deficitima izbornih procedura u Srbiji), jednako tako, regionu nije osiguravao stub stabilnosti, već je generisao nestabilnost – i u BiH, i u Crnoj Gori, i na Kosovu.

Što je izlaz? Nema ga bez preuzimanja rizika. Iako se pristajanje na Vučićevu ponudu o novim prijevremenim izborima, nakon što se padom vlade ostavi mogućnost da sadašnji saziv Skupštine sklizne u raspuštanje, može činiti kao opasan potez. Nije li to rizik od ponovnih izbornih prevara, koje bi dovele do nove Vučićeve većine, a onda i do bankrota cijele uspostavljene socijalne dinamike?

Možda jeste, ali ozbiljni liberalno-demokratski intelektualci u Srbiji, poput sjajnog ekonomskog pisca Mijata Lakičevića, u tekstu na stranici pescanik.net, smatraju da je to rizik koji valja prihvatiti i da okolnosti danas nijesu iste kao u vrijeme izbora 2023. Studenti će nastaviti „pumpati”, režim i Vučić lično u sukobu su sa cjelokupnom racionalnom nacionalnom elitom – od akademske zajednice, preko advokatskog esnafa, do ljekara i prosvjetnih radnika. U sukobu je i s dijelom poslovne elite, onim koji ne zavisi od režima, s poljoprivrednicima, s radnicima.

Nova ambicija umjesto egzistencijalnog straha

Koncept preduzeća koja „motaju žicu”, kako se to kolokvijalno govorilo u Srbiji, raspada se u uslovima krize evropske autoindustrije i cijela konstrukcija Vučićevog podsticanja investicija s malom dodatom vrijednošću, koja ne podiže kompetencije radnika, udara o zid. Na javnom televizijskom servisu stidljivo se budi profesionalizam – profesionalci jesu izloženi silnoj represiji, ali u masovnoj dinamici kakva je uspostavljena, egzistencijalni strah zamjenjuje se novom ambicijom. Uz kontrolu izbora i sređivanje prije svega popisa birača, prema mišljenju Mijata Lakičevića, politička promjena prestaje biti nemoguća.

Političke promjene koje su moguće u Srbiji, zapadnobalkanska regija mora dočekati pripremljena. Politički jaram „Srpskog svijeta” neće tek tako pasti ni s BiH, ni s Crne Gore, ni s Kosova. Sad je vrijeme za emancipaciju, podsticanje konstitucionalnog patriotizma u ovim zemljama i za početak uspostavljanja normalnih evropskih matričnih odnosa među državama na ovom prostoru – onakvih kakvi od kraja Drugog svjetskog rata dominiraju u konsolidovanom prostoru demokratske Evrope.

Window of opportunity (okno šanse) za demokratsku Srbiju vremenski i manevarski je vrlo ograničeno, ali nakon dugih godina – možda prvi put nakon ubistva Zorana Đinđića prije 22 godine – ipak postoji. Pitanje je hoće li biti iskorišćeno. A to okno šanse je ujedno i silno važno za konsolidaciju Balkana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Stanard.