Iako sam rođena deset godina poslije pogibije mog đeda po majci, čitavo moje djetinjstvo obilježio je njegov lik sa fotografije, uramljene na zidu naše sobe u kući, osjećala sam značaj njegovog djela, njegove žrtve. Svi su o njemu govorili sa posebnim poštovanjem, sve te priče ispunjavale su nas djecu i čitavu moju porodicu ponosom.

Tako govori osamdesetosmogodišnja Desanka Gvozdenović, unuka legendarnog kapetana Đura Draškovića, borca za pravo, čast i slobodu Crne Gore, prvog poginulog u Božićnom ustanku.

“Bilo je dovoljno pomenuti ga, to je za mene podrazumijevalo nešto najbolje, najhrabrije, pravedno i mudro”, kaže Desanka Gvozdenović u ispovijesti za Pobjedu.

Njena najranija sjećanja vezana su za period od 1935. do 1941. godine, do početka Drugog svjetskog rata. Već je tada, kaže, prošlo petnaest, dvadeset godina od organizacije Božičnog ustanka i dvije decenije od sloma pobune. Ostao je osjećaj gordosti na djelo ustanika.

“Te su godine bile obilježene teškim terorom, ostavile su u nama veliku gorčinu. Ipak, u pričama iz tog vremena nema oplakivanja, nema suza. Samo gordo podignuta glava jer se, uprkos svemu proživljenom, smatralo da je tako trebalo i moralo biti, da se nije moglo i smjelo ćutati. Da se moralo na silu odgovoriti otporom, da bi ostao spomen na borbu za pravo, čast i slobodu Crne Gore”, priča Desanka.

Naglašava da piše u program odmetnika, kako su ih tada zvali u izvještajima okupatorskih trupa, da nijesu bili protiv ujedinjenja, već su željeli da Crna Gora uđe u veliku državu ravnopravno, kao država pobjednica Prvog svjetskog rata.

A ne da se utope u drugu državu, da im se ni ime ne pomene. Govorilo se o ujedinjenju, što su Crnogorci i očekivali i podrazumijevali, a ne o prisajedinjenju, kako je faktički bilo.

Iz priča o tom vremenu, kaže Gvozdenović, ostao je čemerni osjećaj velike nepravde, da je Crna Gora, umjesto priznanja i zahvalnosti za velike žrtve i doprinos u ratu, doživjela da bude proglašena za zemlju u kojoj treba “zavesti red”, da je treba okupirati, što su i učinile tzv. Jadranske trupe pod komandom srpskih generala i uz nadzor francuskog generala Velena.

I još jedna riječ kontribucija. Kao djevojčica nije je razumjela, ali je prosto osjećala njenu zlokobnost.

“Shvatila sam da to nije riječ iz našeg narodnog govora, koji ima odgovarajuće izraze i za razna suptilna stanja, osobine i stvari. A izgovarali su je tako lako. Kao izraz za kažnjavanje sela iz kojeg je neko pošao u komite”, priča Gvozdenović.

Potom objašnjava što se podrazumijevalo pod pojmom kontribucija. Recimo, kad bi se odred srpske vojske, koji je išao u potjeru za komitama, stacionirao u nekom selu, narod je morao da im obezbijedi smještaj, usluge i hranu, a primoravali su ih i da sa njima idu u potjere.

Njoj se urezao u pamćenje taj dio porodične i narodne istorije, kao i priča o njenom đedu Đuru, kapetanu crnogorske vojske koji je poginuo u 38. godini.

Sjajna je i, tako crnogorski strašna, biografija Đura Draškovića.

Rođen je na Čevu 1880. godine. Bio je stameni ratnik i oficir, istakao se u balkanskim ratovima (1912-1913), učesnik Prvog svjetskog rata (1914-1916), završno sa Mojkovačkom bitkom, do vojnog sloma Crne Gore i njenog pada pod austro-ugarsku okupaciju. Potom je bio interniran u zarobljenički logor Buldagason, gdje ostaje do pobjede saveznika.

“Pored mog đeda Đura, u logoru su, takođe kao internirani crnogorski oficiri, bili i oba đeda mog supruga Marka Gvozdenovića, očev otac Đuro Gvozdenović i majčin otac Đuro Lukić. Još u logoru, pod uticajem srpske propagande, sprovodila se takozvana diferencijacija među oficirima po pitanju ujedinjenja”, govori Desanka Gvozdenović.

Naglašava da su prilikom povratka u Crnu Goru, oficiri koji su bili protivnici ideje o bezuslovnom ujedinjenju, odnosno prisajedinjenju Crne Gore Srbiji, pod raznim izgovorima zadržavani na putu, pa su mnogi došli u Crnu Goru tek po okončanju Podgoričke skupštine.

Među njima i njen đed Đuro Drašković, koji se energično tome protivio.

I ljudski suprotstavio. Jedan je od glavnih organizatora Božićnjeg ustanka crnogorskog naroda, podignutog januara 1919. godine.

Kao iskusan oficir, prekaljeni ratnik, znao je da ustanici moraju zauzeti Cetinje, koje su bili opkolili skoro sa svih strana.