Video
U razgovoru za STANDARD, bez ukrašavanja objašnjava ko koči Poglavlje 27, zašto Pljevlja svake zime “gutaju otrov”, i zašto se kod nas reformske odluke stalno odlažu dok se množe strategije – i računi koje plaćaju ljudi, ne sistem.
KO KOČI POGLAVLJE 27 ?
STANDARD: Poglavlje 27 je najskuplje i najteže. Ko u Crnoj Gori danas konkretno koči ispunjavanje obaveza: Politika, lokalne vlasti, “kumovske” firme, ili nespremna administracija i možete li navesti tri najtvrđa čepa?
VOJINOVIĆ: Najveće kočnice u Poglavlju 27 u Crnoj Gori danas se mogu svesti na kombinaciju nedostatka političke volje, finansijskih sredstava i administrativnih kapaciteta. Upravo ta kombinacija usporava ispunjavanje završnih mjerila iz Poglavlja 27 i znači stalno “gašenje požara”, umjesto sistemskog zatvaranja obaveza. Kao prvo, kada govorimo o političkoj volji i posvećenosti, one se najbolje vide kroz budžetska izdvajanja za ovu politiku. Ako država želi građanima da pošalje poruku da je posvećena zaštiti životne sredine, onda mora to da pokaže kroz budžet. Međutim, sa hronično nedovoljnim ulaganjem finansijskih sredstava, svaka priča o kvalitetnom zatvaranju Poglavlja 27 ostaje bez pokrića. Drugo, Poglavlje 27 ne podrazumijeva samo donošenje zakona, već i skupe investicije u ekološku infrastrukturu (vode/otpadne vode, otpad, remedijacija, Natura 2000, industrijsko zagađenje, monitoring, mjere za čistiji vazduh, prilagođavanje klimatskim promjenama, itd.), kontrolne mehanizme i dugoročne promjene u svim sektorima društva. Treće i sa prethodnim povezano, Evropska komisija traži institucionalnu strukturu koja može isporučiti koordinisano strateško planiranje i kvalitetnu pripremu i sprovođenje investicija (uključujući kvalitet pripreme, konsultacije i implementaciju). U Izvještaju Evropske komisije za 2025. godinu navodi se da Crna Gora mora hitno ojačati administrativne kapacitete na centralnom i lokalnom nivou i riješiti problem nedovoljnih inspekcijskih službi. Međutim, kontinuirani manjak kadra, uz nedovoljno snažnu koordinaciju, utiče na to da se propisi teže pretvaraju u stvarnu kontrolu zagađenja, dozvole, praćenje i sankcije. Iz tog razloga, u Crnoj Gori projekti kasne i apsorpcija finansijskih sredstava je sporija od potrebne.
DA LI JE JEFTINIJE DA SE RAZBOLIŠ NEGO DA SE MIJENJA SISTEM?
STANDARD: Pljevlja: Ljudi udišu otrov svake zime. Da li država zapravo ima plan koji će dati mjerljiv rezultat (ne PR) ili se svjesno kalkuliše da je jeftinije trpjeti bolesti i iseljavanje nego rezati interese?
VOJINOVIĆ: Višegodišnja ponavljanja ekstremnog zagađenja vazduha, naročito tokom zimskih sezona, uz činjenicu da se prekoračenja bilježe i u sve većem broju gradova, pokazuju da još uvijek ne postoji sveobuhvatan odgovor države u pogledu zaštite zdravlja građana. Ključni problem je upravo u tome što se obavezujuće i restriktivne mjere stalno odlažu. Svaka nova sezona zagađenja dočekuje se sa istim obrazloženjima, istim upozorenjima i gotovo istim zaključcima. Time se stvara utisak da se zagađenje tretira kao neminovnost, odnosno sezonski problem koji se može beskonačno odlagati, a ne kao problem koji zahtijeva odlučnu i ponekad politički nepopularnu intervenciju. Crna Gora je ušla u šestu godinu u kojoj nema strateški okvir za sistemsku prevenciju i kontrolu zagađenja vazduha, pa samim tim ni odgovor na pogoršani kvalitet vazduha nije prilagođen aktuelnim epizodama zagađenja. Naime, Nacionalna strategija upravljanja kvalitetom vazduha sa Akcionim planom istekla je krajem 2020. godine, a od tada nije usvojena nova, uprkos pripremljenim nacrtima, zakonskoj obavezi i stalnim podsjećanjima Evropske komisije, a posebno razmjerama problema zagađenog vazduha. Lokalni planovi kvaliteta vazduha za najugroženije gradove (Pljevlja, Bijelo Polje, Nikšić i Podgorica) su takođe istekli, a novi nijesu donijeti.
Odgovornost za tolerisanje stanja u kojem se bilježe ekstremna prekoračenja PM čestica i sumpor dioksida, iako višeslojna, ne može ostati apstraktna. Primarna odgovornost leži na izvršnoj vlasti, čija resorna ministarstva i nadležni organi uprave imaju obavezu da planiraju, koordiniraju i obezbijede sprovođenje mjera za smanjenje zagađenja. Dio odgovornosti snose i lokalne vlasti, koje često najbolje poznaju izvore zagađenja. Odgovornost leži i na velikim zagađivačima sa visokim emisijama, koji su dužni da posluju u skladu sa zakonom i primjenjuju najbolje dostupne tehnologije. Istovremeno, ni uloga građana ne može biti u zanemarena, jer nesavjesno korišćenje individualnih ložišta, spaljivanje otpada i upotreba nekvalitetnih goriva dodatno pogoršavaju stanje. Međutim, odgovornost građana ne može i ne smije biti izgovor za izostanak sistemskih mjera nadležnih institucija.
“NEDODIRLJIVI” ZAGAĐIVAČI I NEVIDLJIVE LISTE
STANDARD: Ko je “nedodirljiv” među zagađivačima? Postoji li u Crnoj Gori lista najvećih zagađivača koju institucije imaju, ali javnost ne vidi i da li je sakrivanje te liste politička zaštita ili korupcija?
VOJINOVIĆ: U Crnoj Gori ne postoji lista “najvećih zagađivača” po subjektima, tj. kompanijama. Dokumenti koje objavljuje Agencija za zaštitu životne sredine sadrže inventare emisija gasova s efektom staklene bašte, podatke o koncentracijama zagađujućih materija (PM₂.₅, SO₂, NOₓ, itd.) i procjene sektorskog doprinosa, ali ne i Listu kompanija sa emisijama, rangiranu po količini zagađenja, koja bi se mogla koristiti za jasno imenovanje “najvećih zagađivača” i koja bi javnosti bila lako dostupna. Primjera radi, prema monitoringu kvaliteta vazduha i zvaničnim izvještajima u posljednjih nekoliko godina, najveći doprinos zagađenju daju sagorijevanje čvrstih goriva (ugalj i drvo), industrija i saobraćaj, gdje posebno mjesto ima Termoelektrana u Pljevljima koja koristi lignit, jedino postrojenje na ugalj za proizvodnju električne energije u državi, koje dugo dominira emisijama sumpor-dioksida i PM čestica u sjevernoj zoni. Sa okončanjem projekta ekološke rekonstrukcije ovog postrojenja, emisije sumpor dioksida i azotnih oksida bi trebalo da budu stavljene u zakonom dozvoljene limite.
BOTUN KAO TEST POVJERENJA
STANDARD: Da li je Botun dokaz da se veliki ekološki projekti u CG rade kao sila nad građanima bez povjerenja, bez transparentnosti, pa čak i bez minimuma poštovanja lokalne zajednice?
VOJINOVIĆ: Izgradnja postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda sa kolektorskim sistemom i sistemom za tretman kanalizacionog mulja u Botunu predstavlja jedan od ključnih ekoloških projekata, s potencijalom da značajno unaprijedi stanje životne sredine u širem slivu rijeke Morače, koja trenutno trpi posljedice direktnog ispuštanja neprečišćenih ili nedovoljno prečišćenih otpadnih voda, iz urbanih i prigradskih područja. Međutim, kada je riječ o nezadovoljstvu mještana Botuna, moramo imati u vidu da ova lokalna zajednica, od početka 70-ih godina 20 vijeka kada je aluminijmska industrija smještena na području Zete, trpi posljedice ekoloških opterećenja, prije svega usljed neadekvatnog tretman opasnog industrijskog otpada. Iz tog razloga je razumljiva zabrinutost te lokalne zajednice u vezi sa izgradnjom postrojenja. U takvom kontekstu, njihovo protivljenje dodatnom infrastrukturnom objektu koji, po njihovom mišljenju, nosi rizike po zdravlje i životnu sredinu, moralo se posmatrati sa mnogo većom ozbiljnošću.
Ključna greška u ovom procesu je svakako neadekvatna komunikacija sa mještanima Botuna, koji nijesu bili adekvatno uključeni u proces odlučivanja. Lokalnom stanovništvu nijesu objašnjeni benefiti projekta, a posebno zabrinjava činjenica da im se predočavala i alternativa pronalaska nove lokacije, a koja kao što se ispostavilo nije bila utemeljena na činjenicama. Ovaj primjer loše komunikacije u strateškom planiranju zasigurno nije u duhu principa dobrog upravljanja i participativne demokratije, naročito kada se radi o ekološki osjetljivim projektima, a na čemu pravna tekovina iz Poglavlja 27 i Arhuska konvencija o dostupnosti informacija, učešću javnosti u donošenju odluka i pravu na pravnu zaštitu u pitanjima životne sredine, insistiraju.
Mišljenja sam da slučaj Botun ukazuje na ozbiljne slabosti u praktičnoj primjeni regulatornog okvira za učešće javnosti u procesu donošenja odluka u Crnoj Gori, a koji je usklađen sa EU standardima, posebno u pogledu ograničenog proaktivnog informisanja, slabog uticaja javnosti na konačne odluke i nedovoljnih kapaciteta institucija za kvalitetan dijalog sa zajednicom. Ovaj projekat je ogledni primjer deficita povjerenja, te ukazuje na potrebu za suštinskim jačanjem participativnih procesa, kao i na to da se transparentnost procesa i dokumentacije, nezavisni monitoring, rana uključenost lokalne zajednice i stvarno učešće javnosti u odlučivanju u slučaju ekološki osjetljivih projekata podignu iznad zakonskog minimuma (formalne javne rasprave, obavještavanje javnosti u štampanim medijima i sl.).
500 METARA OD POSTROJENJA: KO DOKAZUJE DA JE BEZBJEDNO?
STANDARD: Da li biste vi živjeli 500 metara od tog postrojenja i pili vodu iz bunara u tom pojasu i ako ne biste, kako onda očekujete da ljudi prihvate projekat bez osjećaja da su žrtvovani?
VOJINOVIĆ: Da li bih živjela 500 metara od takvog postrojenja i pila vodu iz bunara u tom pojasu je pitanje povjerenja u sistem, naučne podatke i institucionalne garancije. U ovom slučaju zdravstveni rizik zavisi od načina upravljanja, kumulativnog uticaja i posebno od kontrole kvaliteta vazduha i vode u realnom vremenu. Ako monitoring nije kontinuiran, transparentan i javno dostupan, racionalan građanin nema osnov da pretpostavi sigurnost samo na osnovu obećanja investitora ili odluke Vlade. U skladu sa pravnom tekovinom EU koja je prenijeta u naš zakonodavni okvir, podaci moraju biti transparentni, mora biti garantovan javni pristup informacijama, kao i obaveza operatera da dokaže da emisije ne prelaze granične vrijednosti zasnovane na najboljim dostupnim tehnikama (BAT). Drugim riječima, ovdje teret dokazivanja sigurnosti nije na građaninu, već na investitoru i državi. Ako taj dokaz nije jasan, javno dostupan i razumljiv, percepcija rizika raste, bez obzira na formalna obećanja. Drugim riječima, pod uslovom da se Glavni Grad Podgorica kao nosilac realizacije ovog projekta, tokom izgradnje i budućeg rada postrojenja, bude u cjelosti pridržavao mjera predviđenih u Elaboratu procjene uticaja na životnu sredinu, isti ne može imati negativne efekte po životnu sredinu. Da bi se to i ostvarilo, odnosno kako bi mještani mogli bezbjedno da žive 500 metara od tog postrojenja i piju vodu iz bunara u tom pojasu, posebno je važna stalna kontrole prerađene otpadne vode koja se ispušta u rijeku, kako bi ista ispunjavala granične vrijednosti parametara vode, kao i primjena mjera koje se tiču tretmana kanalizacionog mulja, jer je predviđena termička obrada koja može proizvoditi zagađujuće čestice, a čija emisija mora da bude u skladu sa zakonima Crne Gore i preuzetim evropskim direktivama (Direktiva o industrijskim emisijama, BREF dokument o spaljivanju otpada, itd.), uključujući i mjere o zaštiti zemljišta od moguće kontaminacije za sve vrste otpada nastale sagorijevanjem kanalizacionog mulja.
Ako lokalna zajednica nema osjećaj da je učestvovala u odluci i da ima kontrolu nad podacima, percepcija “žrtvovanja” je gotovo neizbježna. Stoga, ključno pitanje nije da li bih ja lično živjela tamo, već da li su ispunjeni međunarodni standardi prilikom pripreme projekta, odnosno da li su javne konsultacije bile suštinske, da li su podaci javni, a posebno da li je Elaborat procjene uticaja na životnu sredinu razmatrio sve alternative, te da li se mjere koje je predvidio u kontinuitetu sprovode.
OTPAD: ZAŠTO NAM JE “DIM I ZEMLJA” NORMALNO STANJE?
STANDARD: Zašto je u CG normalno da se otpad rješava dimom i zemljom, a ne sistemom i ko tačno profitira od toga da se regionalni centri i reciklaža stalno odlažu?
VOJINOVIĆ: Praksa da se otpad u Crnoj Gori rješava odlaganjem na privremena i nerijetko neuređena odlagališta, ali i spaljivanjem pojedinih frakcija od strane stanovništva, posljedica je dugotrajnog institucionalnog, finansijskog i upravljačkog deficita. Evropska komisija u kontinuitetu naglašava da je upravljanje otpadom jedna od najslabijih tačaka u oblasti životne sredine u Crnoj Gori, sa nedovoljno razvijenom infrastrukturom, kašnjenjem u uspostavljanju regionalnih sistema, niskom stopom reciklaže i nedovoljnom primjenom principa hijerarhije otpada. U izvještajima se konstatuje da Crna Gora mora ubrzati uspostavljanje regionalnih centara za upravljanje otpadom, zatvaranje i sanaciju neusklađenih deponija i unaprijediti odvojeno sakupljanje otpada, jer se i dalje dominantno oslanja na odlaganje, što je najniži nivo u hijerarhiji postupanja sa otpadom. Naime, regionalni centri i sistemi reciklaže zahtijevaju značajna početna ulaganja, povećanje cijena komunalnih usluga, što je politički osjetljivo, kao i unaprijeđeno investiciono planiranje i promjenu ponašanja građana. Politički ciklusi u Crnoj Gori su sve kraći, a investicije u otpad su dugoročne i skupe, što stvara podsticaj da se odluke odlažu. Uz navedeno, sve lokalne samouprave tek treba da donesu Lokalne planove upravljanja otpadom, jer se pet godina kasnilo sa usvajanjem Državnog plana upravljanja otpadom. A bez Lokalnih planova, regionalni centri ostaju na nivou planova, a ne operativnih sistema.
Suštinski, sistem koji podrazumijeva prevenciju, odvojeno sakupljanje, reciklažu, kompostiranje, regionalne centre i sanaciju starih deponija zahtijeva političku odluku da se teret troškova i odgovornosti raspodijeli transparentno. U skladu sa rečenim, u ovom momentu već se čini nemogućim da se u ranije postavljenim rokovima, a to su 2030, odnosno 2033. godina u Crnoj Gori dostignu stope odvojenog sakupljanja i reciklaže od 50% (makar za papir, metal, plastiku i staklo), obezbijedi adekvatan tretman tzv. posebnih tokova otpada (električnog i elektronskog, baterija i akumulatora, ambalaže), smanji količina biorazgradivog otpada koji završava na deponijama, kao i izgradi infrastruktura po evropskim standardima, posebno na sjeveru Crne Gore.
KANALIZACIJA U RIJEKE I MORE
STANDARD: Koliko naselja i dalje praktično ispušta kanalizaciju u rijeke/more bez tretmana i zašto javnost nikad ne čuje jasan rok: “tog i tog datuma prestaje ispuštanje”?
VOJINOVIĆ: U Crnoj Gori i dalje značajan broj naselja nema potpuno funkcionalan sistem sakupljanja i tretmana otpadnih voda, a dio komunalnih voda se ispušta u recipijente (rijeke, jezera, more) bez adekvatnog prečišćavanja ili sa nedovoljnim stepenom tretmana. Taj podatak ilustrativno pokazuje razmjere problema, iako se situacija posljednjih godina djelimično popravila izgradnjom pojedinih postrojenja na primorju i u centralnom regionu. Trenutno je približno oko 65% stanovništva Crne Gore priključeno na kanalizacionu mrežu, pri čemu je naročito u manjim opštinama i ruralnim područjima pokrivenost i dalje niska. Međutim, problem nije samo u tome da li neko naselje ima postrojenje, već da li ono radi u skladu sa projektovanim kapacitetom, da li postoji sekundarni i tercijarni tretman gdje je potreban, te da li su riješeni ispusti u turističkoj sezoni kada opterećenje višestruko raste. Stoga, izgradnja postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, koji eliminišu zagađujuće materije koje utiču na kvalitet ili specifičnu upotrebu vode (za piće, navodnjavanje), donosi ekološke, zdravstvene i ekonomske koristi, jer zaustavlja postojeće ili sprječava buduće epizode zagađenja.
Komunalne otpadne vode jedan su od finansijski i tehnički najzahtjevnijih segmenata usklađivanja sa pravnom tekovinom EU u Poglavlju 27, jer zahtijevaju velika ulaganja, jačanje administrativnih kapaciteta i precizno planiranje po aglomeracijama (područjima na kojima su stanovništvo, tj. privredne djelatnosti dovoljno koncentrisane da bi se vršilo sakupljanje i odvođenje komunalnih otpadnih voda do postrojenja za prečišćavanje). Crna Gora je u pregovorima sa EU zatražila prelazni period da najkasnije do 2035. godine izgradi 885 kilometara kolektorske mreže i da ima ukupno 29 postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (novoizgrađenih i/ili saniranih), kako bi 95% stanovništva bilo priključeno na kanalizacioni sistem. Međutim, usklađivanje sa zahtjevima EU Direktive o prečišćavanju komunalnih otpadnih voda napreduje usporenim tempom i uz niz strukturnih izazova. Rok koji se odnosi na 2035. godinu je uslovljen investicijama vrijednim stotine miliona eura, složenim investicionim ciklusom, rješavanjem imovinsko-pravnih odnosa, izradom projektne dokumentacije, tenderima i obezbjeđenjem kredita ili grantova (često uz podršku EIB, EBRD i IPA fondova), te snažnijim nacionalnim planiranjem i prioritizacijom projekata, a što je van neposredne kontrole jednog ministarstva ili opštine. Kašnjenja često proizlaze iz nedostatka tehničke dokumentacije, sporih javnih nabavki, slabog upravljanja projektima i finansijskih ograničenja lokalnih vodovodnih preduzeća. Kada se realni rokovi ne komuniciraju jasno, javnost stiče utisak trajnog odlaganja i odsustva odgovornosti. U svakom slučaju, ostvarenje ciljeva do 2035. godine zahtijeva kontinuirane investicije, efikasnije upravljanje i dalje povećanje obuhvata stanovništva uslugama kanalizacije i prečišćavanja.
JEDNA REČENICA KOJA BOLI
STANDARD: Ako biste morali da kažete jednu rečenicu koja boli, da li Crna Gora Poglavlje 27 koristi kao izgovor za beskrajne studije i strategije, a izbjegava stvarne rezove, jer su politički preskupi?
VOJINOVIĆ: Crna Gora predugo proizvodi strategije, akcione planove i zakonske izmjene u Poglavlju 27, dok istovremeno odlaže strukturne, finansijski i politički bolne reforme naročito u sektorima otpada i voda, jer to donosi povećanje cijene komunalnih usluga, zatvaranje neusklađenih deponija, striktnu primjenu principa „zagađivač plaća“, a što sve zajedno nosi neposredan “politički trošak“. I sama Evropska komisija godinama slično konstatuje kroz formulaciju „ograničen napredak u implementaciji“. Ta razlika između normativnog i stvarnog napretka i jeste suština problema. Sve ovo ne znači da je Poglavlje 27 samo „izgovor“, jer su obaveze realne, skupe i tehnički kompleksne, ali jeste tačno da se pregovarački proces ponekad koristi kao okvir koji omogućava prolongiranje teških odluka pod raznim obrazloženjima, jer suštinski rezovi (posebno u otpadu, vodama i industrijskim emisijama) zahtijevaju političku hrabrost i jasnu komunikaciju javnosti o trošku tranzicije.
Preporučeno
TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA ,,ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE
