Dok Vlada i Glavni grad tvrde da se radi o ključnoj ekološkoj investiciji bez koje Podgorica i Zetska ravnica ulaze u zonu ozbiljnog rizika, dio koalicije koristi nezadovoljstvo lokalne zajednice kao sredstvo političkog pritiska, dovodeći u pitanje i stabilnost vlasti na lokalnom i državnom nivou. Upravo zato se odluka mještana na referendumu zakazanom za 14. decembar posmatra kao test, ne samo ekološke zrelosti, već i institucionalne kredibilnosti države pred EU, koja apeluje na crnogorske vlasti da što prije riješe ovaj ekološki problem.
U takvom ambijentu, svaki pokušaj obustave projekta ili izmjene lokacije otvara čitav niz dilema: od finansijskog udara i gubitka evropskih sredstava, preko daljeg zagađenja Morače i ugrožavanja vodoizvorišta, do usporavanja ispunjavanja obaveza iz Poglavlja 27.Direktorka Centra za klimatske promjene Ivana Vojinović, u razgovoru za portal Analitika upozorava da su ekološki i reputacioni ulozi previsoki, te da je ključni propust učinjen mnogo ranije – u komunikaciji sa zajednicom.
Analitika: Najava izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu izazvala je burne reakcije, naročito među mještanima tog kraja. Šta je, prema vašem mišljenju, glavni izvor nezadovoljstva? Je li u pitanju politička trgovina? Može li izgradnja kolektora imati negativne posljedice po životnu sredinu i kvalitet života stanovnika Botuna i okolnih sela?
Vojinović: Osnovna funkcija svakog postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda je da prečišćava otpadne vode i eliminiše zagađujuće materije koje utiču na kvalitet ili specifičnu upotrebu vode (za piće, navodnjavanje). Stoga, izgradnja postrojenja može samo da donese ekološke, zdravstvene i ekonomske koristi, jer zaustavlja postojeće ili sprečava buduće epizode zagađenja.
Naročito ako je riječ o tehnologiji koja podrazumijeva tzv. tercijarni tretman za ispuštanja u osjetljiva područja i njihove slivove, a koja je predviđena za postrojenje koje se namjerava graditi u mjestu Botun.
Kada je riječ o nezadovoljstvu mještana Botuna, moramo imati u vidu da ova lokalna zajednica, od početka 70-ih godina 20 vijeka kada je aluminijmska industrija smještena na područje Zete, trpi posljedice ekoloških opterećenja, prije svega usljed neadekvatnog tretman opasnog industrijskog otpada. U tom smislu se njihovo protivljenje dodatnom infrastrukturnom objektu moralo posmatrati sa većom pažnjom i ozbiljnosti.
Ključna greška u ovom procesu je neadekvatna komunikacija sa mještanima Botuna, kojima nisu objašnjeni benefiti projekta, a posebno činjenica da im se predočavala i alternativa pronalaska nove lokacije, a koja kao što se ispostavilo nije bila utemeljena na činjenicama.
Ovaj primjer loše komunikacije u strateškom planiranju zasigurno nije u duhu principa participativne demokratije, naročito kada se radi o ekološki osjetljivim projektima, a na čemu pravna tekovina iz Poglavlja 27 i Arhuska konvencija o dostupnosti informacija, učešću javnosti u donošenju odluka i pravu na pravnu zaštitu u pitanjima životne sredine, insistiraju.
Analitika: Stručnjaci upozoravaju da je izgradnja postrojenja neophodna kako bi se spriječila potencijalna ekološka katastrofa u Podgorici. Šta konkretno realizacija ovog projekta znači za glavni grad, a šta za Zetu i njene stanovnike, imajući u vidu da se značajan dio otpadnih voda trenutno uliva u rijeku Moraču?
Vojinović: Izgradnja novog postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda sa kolektorskim sistemom i sistemom za tretman kanalizacionog mulja jedan je od ključnih infrastrukturnih i ekoloških projekata, s potencijalom da značajno unaprijedi stanje životne sredine u širem slivu rijeke Morače.
Kapacitet postojećeg postrojenja u Podgorici, izgrađenog 1978, a čija se tehnička oprema i tehnologija smatraju zastarjelim u odnosu na savremene standarde, iznosi svega oko 55.000 ekvivalent stanovnika.
Pod uslovom da se Glavni Grad Podgorica kao nosilac realizacije ovog projekta, tokom izgradnje i budućeg rada postrojenja, bude u cjelosti pridržavao mjera predviđenih u Elaboratu procjene uticaja na životnu sredinu, isti ne može imati negativne efekte po životnu sredinu.
Da bi se to i ostvarilo, od brojnih mjera posebno naglašavam važnost stalne kontrole prerađene otpadne vode koja se ispušta u rijeku, kako bi ista ispunjavala granične vrijednosti parametara vode, kao i mjere koje se tiču tretmana kanalizacionog mulja, jer je predviđena termička obrada koja može proizvoditi zagađujuće čestice.
Uzimajući u obzir da se radi o sagorijevanju organskih materija, mora se voditi računa o kontinuiranom monitoringu kvaliteta vazduha, kako bi emisije ispuštenih gasova bile u skladu sa zakonima Crne Gore i preuzetim evropskim direktivama (Direktiva o industrijskim emisijama, BREF dokument o spaljivanju otpada, itd), kao i o zaštiti zemljišta od moguće kontaminacije za sve vrste otpada nastale sagorijevanjem kanalizacionog mulja.
Iz tog razloga, cjelokupan sliv Morače trpi posljedice ispuštanja neprečišćenih ili nedovoljno prečišćenih otpadnih voda u ovu rijeku koja nema zahtijevani ekološki status.
Morača je stanište za brojne biljne i životinjske vrste i glavna pritoka Skadarskog jezera, koje je jedno od najznačajnijih centara biodiverziteta vodozemaca u Evropi i jedno od pet međunarodno značajnih područja za ptice u našoj državi. Zagađenje može destabilizovati njihova staništa i čitav ekosistem jezera, čineći ga podložnijim invazivnim vrstama, ali imati i ekonomske posljedice, naročito na turizam i ribarstvo.
Neke vrste, poput jegulje, mogu biti posebno osjetljive na zagađenje, što može dovesti do smanjenja njihove populacije. Skadarsko jezero je i popularna turistička destinacija, a narušavanje njegovog prirodnog stanja moglo bi smanjiti broj posjetilaca i prihod od turizma.
Kroz uspostavljanje savremenog sistema za prečišćavanje otpadnih voda, koje će moći da obradi otpadne vode za oko 223.000 ekvivalent stanovnika, nivo štetnih materija, uključujući amonijak, nitrate i organske zagađivače, biće sveden na zakonom dozvoljene granice, čime bi kvalitet vode osjetljivog prijemnika rijeke Morače trebalo da bude doveden na nivo A1.
Time će izgradnja novog postrojenja donijeti direktne sanitarno-zdravstvene koristi za građane, jer sada veliki broj domaćinstava u prigradskim naseljima i dalje koristi septičke jame, koje predstavljaju izvore zagađenja zemljišta i vode, kao i širenja zaraznih bolesti.
Ovaj projekat je od izuzetne važnosti i za očuvanje podzemnih voda Zetske ravnice, naročito kada se uzme u obzir značaj vodoizvorišta Bolje sestre.
Analitika: U javnosti se pominjala i mogućnosti obustave projekta ili promjene njegove lokacije. Koliko bi takav potez koštao Crnu Goru i sa kakvim bi se posljedicama suočila – finansijskim, ekološkim i evropsko-integracionim?
Vojinović: Obustava projekta ili promjena njegove lokacije nose velike ekološke, javno-zdravstvene i finansijske rizike. Svaki dan kašnjenja povećava količinu neprečišćenih otpadnih voda koje se ispuštaju u rijeku Moraču. To dovodi do pogoršanja ekološke situacije u slivu i potencijalno šteti zdravlju građana, posebno u okolnim naseljima, jer one utiču na kvalitet vode koju ljudi koriste za navodnjavanje, rekreaciju, ribolov i ostale namjene.
Prisustvo teških metala, patogenih mikroorganizama i drugih zagađivača može izazvati ozbiljne zdravstvene probleme, uključujući trovanja i bolesti koje se prenose vodom, ali i kroz lanac ishrane u vidu prisutne mikro plastike i prioritetnih zagađujućih supstanci.
Istovremeno, finansijski efekti su značajni. Projekat je dio velike podrške EU za Crnu Goru, finansiran kroz grant EU od 33 miliona eura i kredit od 35 miliona eura iz KfW banke.
Ako gradnja ne počne do kraja 2025. godine, postoji realna prijetnja da će država izgubiti ta sredstva i izlagati se obavezi plaćanja odštete. Ova brojka bi značajno opteretila budžetski okvir Glavnog grada i dodatno iskomplikovala finansijsku stabilnost, posebno ako se uključe penali, sudski sporovi i raskid ugovora sa izvođačima.
Crna Gora bi time ušla i u zonu ozbiljnog reputacionog rizika kod međunarodnih finansijera, a to bi istovremeno značilo i značajno usporavanje na ispunjavanju evropsko-integracionih obaveza.
Analitika: Izgradnja postrojenja jedan je od uslova za zatvaranje Poglavlja 27 – Životna sredina i klimatske promjene. Osim toga, među prioritetima su i rješavanje problema zagađenosti vazduha, uklanjanje divljih deponija i sprečavanje dalje devastacije prirode. Kakva je trenutna situacija u tim oblastima i u kojoj mjeri se Crna Gora zaista pomjera naprijed?
Vojinović: Crna Gora je u pregovorima sa EU zatražila prelazni period da najkasnije do 2035. godine izgradi 885 kilometara kolektorske mreže i da ima ukupno 29 PPOV (novoizgrađenih i/ili saniranih), kako bi 95% stanovništva bilo priključeno na kanalizacioni sistem.
Drugim riječima, sve površinske i podzemne vode, moraće do tada da imaju tzv. dobar hidrološki, hemijski i ekološki status. Međutim, sa ovom dinamikom izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i ovakvim stepenom zagađenja vodotokova, to je teško postići, ukoliko ne dođe do ubrzane implementacije zakona, a posebno Okvirne direktive o vodama i Direktive o komunalnim otpadnim vodama.
Pored kvaliteta voda, u Poglavlju 27 su brojne i druge obaveze, a čije ispunjavanje nije zadovoljavajuće. U oblasti upravljanja otpadom, već se čini nemogućim da se, čak i u srednjem roku, dostignu stope odvojenog sakupljanja i reciklaže od 50% (makar za papir, metal, plastiku i staklo), obezbijedi adekvatan tretman tzv. posebnih tokova otpada (električnog i elektronskog, baterija i akumulatora, ambalaže), smanji količina biorazgradivog otpada koji završava na deponijama, kao i izgradi infrastruktura po evropskim standardima, posebno na sjeveru Crne Gore.
Nedopustivo su niske stope reciklaže, jer mnoge lokalne samouprave ne uspijevaju da se izbore sa otpadom koji stvaraju, što već postaje sistemski problem. Na teritoriji Crne Gore od 13.812 km2 ima oko 346 neuređenih odlagališta otpada. Sve lokalne samouprave tek treba da donesu Lokalne planove upravljanja otpadom, jer se pet godina kasnilo sa usvajanjem Državnog plana upravljanja otpadom.
U državi koja hronično pati od zagađenja vazduha, naročito u Pljevljima i Bijelom Polju, ali i Podgorici i Nikšiću, već petu godinu Vlada ne usvaja Nacionalnu strategiju upravljanja kvalitetom vazduha i Lokalne planove kvaliteta vazduha, što znači da nemamo dugoročni plan djelovanja na polju smanjenja zagađenja vazduha, pa će se reprize alarmantnih parametara o nekvalitetnom vazduhu nastaviti.
U oblasti zaštite prirode, sa izuzetkom nastavka mapiranja Natura 2000, nema pomaka u realizaciji ostalih obaveza. Već četiri godine izmjene i dopune Zakona o zaštiti prirode nijesu završene. Posebno zabrinjava da od 2020. godine nemamo Nacionalnu strategiju biodiverziteta, čime ne ispunjavamo međunarodnu obavezu preuzetu ratifikacijom Konvencije o biodiverziteta. S druge strane, klimatske promjene nas pogađaju sve češće, od poplava do suša i požara.
Imamo ozbiljne izazove u pripravnosti i reagovanju na sve učestalije vremenske nepogode. Sistem upravljanja rizicima od katastrofa postoji, ali je njegove ljudske i tehničke kapacitete potrebno jačati. Požari od ovog ljeta su ukazali na nedovoljno ulaganje u vazduhoplovnu flotu Crne Gore, a što se urgentno mora promijeniti. Posebno lokalne samouprave nemaju dovoljno resursa za brze odgovore i efikasne mjere adaptacije.
Projekcije Svjetske banke upozoravaju da bi, bez mjera adaptacije, katastrofe povezane sa klimatskim promjenama mogle smanjiti BDP Crne Gore za čak 7.9% do 2050. godine. U tom cilju, Svjetska banka ukazuje na neophodnost ulaganja 5.7 milijardi dolara u mjere klimatske otpornosti tokom naredne decenije.
Analitika: Kada je riječ o zaštiti živorne sredine, u posljednjem Izvještaju EK navodi se da osnivanje preduzeća za održivo upravljanje Ulcinjskom solanom još uvijek nije realizovano. Koliko je važna sudbina Ulcinjske solane za napredak i zatvaranje Poglavlja 27? Postoji li (politička) volja da se taj problem konačno riješi?
Vojinović: Osiguranje povoljnog statusa očuvanosti i adekvatno upravljanje Ulcinjskom solanom dio je završnih mjerila koje Crna Gora mora ispuniti kako bi zatvorila Poglavlje 27. Ova važnost Ulcinjske Solane za Poglavlje 27 proizlazi iz njenog izuzetnog ekološkog značaja, kao jednog od najvažnijih staništa ptica na istočnom Jadranu i dijela međunarodne mreže zaštite prirode, uključujući Ramsarsku konvenciju i kriterijume evropske pravne tekovine iz Direktive o pticama.
Bez funkcionalne infrastrukture, održavanja sistema za izmjenu morske i slane vode i održivog upravljanja, Solana gubi karakteristike zbog kojih je 2019. godine dobila status zaštićenog područja na nacionalnom i međunarodnom nivou.
Kada je riječ o političkoj volji, situacija je složena. Na deklarativnom nivou, mada je i to sve rjeđe, može se čuti da je adekvatna zaštita Solane prioritet, ali u praksi izostaje odlučnost da se ovi osjetljivi elementi iz Poglavlja 27 zatvore.
Imamo situaciju da se na uspostavljanje održivog upravljačkog okvira, odnosno preduzeća koje bi Solanom upravljalo na jasan, transparentan i stručan način, čeka punih 5 godina, još uvijek ne postoji Plan upravljanja, dok se obnova infrastrukture za upravljanje vodama odvija sporo.
U suštini, Solana je i dalje političko pitanje, a sve dok se ne pređe iz zone politike u zonu ekologije, Poglavlje 27 ostaće otvoreno.
Analitika: Iz EU skreću pažnju da Crna Gora mora intenzivirati aktivnosti u Poglavlju 27, ali i ojačati institucionalne i administrativne kapacitete u toj oblasti. Koliko je država do sada napredovala u ispunjavanju tih preporuka i koliko je realno očekivati da će Poglavlje 27 biti zatvoreno u skorijoj budućnosti?
Vojinović: Zatvaranje Poglavlja 27 do kraja naredne godine više je politička poruka, nego realna projekcija. Radi se o najskupljem, najsloženijem i politički najnezgodnijem poglavlju, koje obuhvata izuzetno širok spektar obaveza.
Ono ne podrazumijeva samo donošenje zakona, već i ogromne investicije u ekološku infrastrukturu, kontrolne mehanizme i dugoročne promjene u svim sektorima društva. To se ne može riješiti u narednih 12 mjeseci, niti se može “precrtati” administrativnim potezom, posebno ako se ima u vidu da godinu dana prije najavljenog zatvaranja ovog poglavlja, nijedno od 8 završnih mjerila, koja je Evropska komisija dodijelila Crnoj Gori nije ispunjeno.
Jasno je iz nedavno objavljenog Godišnjeg izvještaja Evropske komisije o Crnoj Gori da ni sama EK, uprkos nastojanju da nešto blažim tonom opiše stanje u poglavlju 27, nije zadovoljna ostvarenim. Ovo statistički precizno potvrđuje u činjenica koju ističe sama Evropska komisija, da je svega 38% mjera iz Akcionog plana za ispunjavanje završnih mjerila ispunjeno, pri čemu su u nerealizovanim obavezama uglavnom ostale one koje su najteže i tiču se izgradnje infrastrukture, što zahtjeva vrijeme, finansiranje, ispunjavanje procedura, složenu koordinaciju, a kao što vidimo u Crnoj Gori često i dodatne barijere na putu realizacije infrastrukturnih projekata.
Nije dovoljno usvojiti strategije, već je potrebno stvoriti uslove za njihovu primjenu, od projekata upravljanja otpadom i otpadnim vodama, preko mjera za čistiji vazduh, do investicija u obnovljive izvore energije i prilagođavanje klimatskim promjenama.
Primjećujem da se u Crnoj Gori Poglavlje 27 još uvijek tretira kao „tehničko“ pitanje, odnosno da nije percipirano kao hitno kao borba protiv korupcije, pravosuđe ili ekonomske reforme. Nedavno je i iz Delegacije EU naglašeno da „rad mora biti značajno ubrzan“, što u prevedenom znači da tempo nije zadovoljavajući.
Poglavlje 27 neće se zatvoriti samo deklarativnom voljom. Ono traži: stabilne institucije, dosljednu politiku, višegodišnje investicije i društveni pritisak da životna sredina bude prioritet. Bez ozbiljnog finansijskog ulaganja, nema ni zatvaranja Poglavlja 27.
Iako se potrebe iz poglavlje 27 ne mogu finansirati isključivo iz državnog budžeta, ipak on treba da predstavlja okvir za adekvatno finansijsko programiranje infrastrukturnih i ostalih obaveza iz ovog poglavlja. Bojim se da predloženi budžet za 2026. godinu, koja se smatra ključnom za EU integracioni proces, ne podrazumijeva značajnije veća ulaganja za politiku životne sredine i klimatskih promjena, a u nekim segmentima imamo i regresiju, poput smanjenja budžete za sektor zaštite i spašavanja.
Takođe, mišljenja sam da smo nedovoljno shvatili i opomenu Evropske komisije da moramo urgentno ojačati administrativne kapaciteti na centralnom i lokalnom nivou i adresirati nedovoljne inspekcijske kapacitete na oba nivou. U tom smislu imamo situaciju da se više od godinu dana kasni sa formiranjem državne komunalne inspekcije zbog neopredjeljivanja finansijskih sredstava za angažman dodatnog inspekcijskog kadra.
Analitika: Koliko su građani Crne Gore danas svjesni značaja očuvanja životne sredine? Zašto se ekološke teme kod nas i dalje ne percipiraju i kao dio lične odgovornosti već se još uvijek doživljavaju kao obaveza države, a ne svakog pojedinca?
Vojinović: Ekološka svijest u Crnoj Gori posljednjih godina polako raste, ali i dalje je vidljiv veliki raskorak između deklarativne podrške zaštiti životne sredine i konkretnih promjena u svakodnevnom ponašanju građana. Istraživanja javnog mnjenja, kao i iskustvo organizacija koje se bave ovom temom, pokazuju da većina građana Crne Gore prepoznaje zaštitu životne sredine kao važnu društvenu temu, ali se ta svijest sporo pretvara u ličnu praksu. Ekologija je, drugim riječima, postala dio javnog diskursa, ali ne i dio duboko ukorijenjenih navika.
Postoji nekoliko razloga zašto se ekološke teme kod nas još uvijek percipiraju kao obaveza države, a ne pojedinca. U društvima u kojima je država tradicionalno imala dominantnu ulogu rješavanje većine problema, od komunalnih do ekoloških, očekuje se “odozgo”, kroz institucije. Građani i dalje smatraju da je upravljanje otpadom, uređenje obala, šuma ili javnih prostora primarno posao opština, ministarstava i komunalnih preduzeća.
Drugi razlog je nedostatak povjerenja u institucije. Ako država ne sankcioniše kršenje pravila, mnogi građani gube motivaciju da ih poštuju. Treći faktor je nedovoljna ekološka pismenost. Iako se u školama uči o zaštiti prirode, to obrazovanje nije dovoljno praktično.
Djeca uče definicije, ali ne i ekološke navike. U odrasloj populaciji, ekološka edukacija gotovo da ne postoji, te zato mnogi i dalje ne razumiju posljedice ličnih navika, poput bacanja opušaka, nepotrebne upotrebe plastike ili loženja vatre u prirodi.
Bez razumijevanja uzročno-posljedičnih veza između individualnog ponašanja i kolektivne štete, teško je očekivati duboke promjene. Tu je i socio-ekonomski faktor. U društvu koje se godinama bori sa niskim platama i nezaposlenošću, veliki dio građana ekološke teme vidi kao „luksuz“, kao nešto što je manje važno u odnosu na egzistencijalne potrebe.
Kada su ljudi preopterećeni ekonomskim brigama, manja je vjerovatnoća da će posvećivati vrijeme reciklaži, smanjenju otpada ili volonterskim ekološkim akcijama.
Analitika: Često se čuje da Crna Gora, uprkos ustavnom određenju kao ekološka država, još uvijek nije razvila ekološku kulturu u praksi. Gdje najviše „pucamo“ – u edukaciji, institucionalnoj dosljednosti ili u građanskoj svijesti? Je li vrijeme da se koncept ekološke države ponovo definiše – ne kao deklaracija, već kao konkretna obaveza sa mjerljivim rezultatima?
Vojinović: U Crnoj Gori ekološka država funkcioniše kao lijepo načelo iz Ustava, ali ne i kao sistem koji proizvodi mjerljive rezultate. Po mom mišljenju, najdublji problem je u institucionalnoj nedosljednosti. Zakoni se često selektivno primjenjuju, uključujući i kaznene odredbe, inspekcije su potkapacitirane, a sudski postupci spori. Institucije time stvaraju poruku da se pravila mogu kršiti bez ozbiljnih posljedica.
Drugi važan segment gdje se griješi jeste edukacija. Ekološke teme su formalno prisutne u nastavnim programima, ali uglavnom teorijski, bez ozbiljnog razvoja ekoloških navika i praktičnog učenja, a upravo su navike ono što čini ekološki razvijena društva.
Treći element je građanska svijest, koja je u usponu, ali i dalje nedovoljno stabilna. Stoga je koncept ekološke države zreo za redefinisanje. Iako je, prema Izvještajima Evropske komisije napredak u pregovorima u Poglavlju 27 ograničen u zadnjih nekoliko godina, upravo smo kroz proces evropskih integracija na pravom putu da dovedemo stanje životne sredine na nivo standarda EU.
Ako ekološka država postane stvarni politički prioritet, a ne samo identitetska deklaracija, Crna Gora bi mogla da pređe put od deklarativne do stvarne ekološke kulture koja se vidi i u institucijama, obrazovanju i svakodnevnom životu građana.
Da bi se izgradio ekološki identitet, svaki građanin Crne Gore svojim ponašanjem treba da doprinese rješavanju ekoloških problema i shvati ekološku državu kao razvojni pravac i znak prepoznatljivosti Crne Gore u međunarodnim okvirima.
Preporučeno
Ako rezultati izgradnje Crne Gore kao ekološke države nisu onakvi kakvi su očekivani u protekle tri decenije, završna faza evropskih integracija je prilika da se koncept modernizuje i poveže sa obavezama iz Poglavlja 27, tj. da Crna Gora pokuša da uspostavi novi postulat izgradnje Crne Gore kao ekološke, ali i klimatski neutralne, resursno efikasne i zelene ekonomije, što su mega trendovi XXI vijeka, a sve sa čvrstim korijenima u izvornom konceptu iz 1991. godine „Crna Gora – ekološka država“.
Video