Video
Vršnjačko nasilje stanuje u crnogorskim osnovnim i srednjim školama. To potvrđuju i djeca koja su često svjedoci kako dječijih bezazlenih kavgi tako i stvarnog vršnjačkog nasilja:
“Nisam učestvovoao, ali sam gledao”.
“Vršnjačko nasilje se dešava od škole do kuće i napolju uveče”.
Da se djeca najčešće obračunavaju baš izvan školskog dvorišta potvđuje i direktorica podgoričke OŠ “Pavle Rovinski” Dijana Laković.
“Rjeđe u učionici. U dvorištu ili na putu ka kući. Oni su opasni ako se desi u školi znaju da slijedi procedura, pa su skloni na putu ka kući da dođe do konflikta”, kazala je ona.
U konflikt ulaze podjednako i djevojčice i dječaci.
“Vrijeđaju se na osnovu fizičkog izgleda i materijalnih stvari, a dječaci grublji kad dođe do fizičkog nasilja pa može lošije da se završi”, kazala je ona.
A da se nasilje u školskom dvorištu ili van njega završi što bezbolnije brinu profesori i uprava škole. Ipak, na početku priče neophodno je tačno razdvojiti nasilje od svakodnevnih dječijih čarki.
“Mi smo i uobičajene situacije koje su dio razvojene dobi i u sazrijevanju osoba skloni da svsrtavamo u nasilje”, kazala je psihološkinja OŠ „Branko Božović” Ana Ćalov-Prelević.
Koliko škola uspijeva da odgovori na pojavu vršnjačkog nasilja nije sigurna psihološkinja Osnovne škole Branko Božović.Namjeru nadležnih da se obezbijedi škola bez nasilja ocjenjuje nemogućom misijom. Brošure su, kaže, beskorisne.
“Škola bez nasilja divan, sjajan projekat koji ne može da se sprovodi u našim školama”, kazala je psihološkinja.
A da je školama neophodna pomoć znaju u Zavodu za školstvo. Zato su i pokrenuli priču o njegovom suzbijanju. U toj borbi, poručuju, neophodan je timski rad svih institiucija.
“Važno je sa svim akterima napraviti dobru klimu jer bez dobre klime u kojoj će učenici biti bezbjedni ne možemo govoriti o kvalitetnim okvirima”, kazala je v.d. direktorica Zavoda za školstvo Zoja Bojanić- Lalović.
Dok nadležni pokušavaju da pronađu najkvalitetniji okvir za rješavanje ovog problema, djeca ga već dobro znaju. Svjesni su kako da reaguju u slučaju da postanu žrtve ili budu svjedoci vršnjačkog nasilja.
“Prvo bih se obratila roditeljima” .
“Ja bih javio nastavniku ili bih mu pomogao”.
Preporučeno
Za razliku od djece koja su spremna da u svakom momentu pomognu drugarima u nevolji, službe koje bi trebalo da se time bave ,kako tvrdi psihološkinja Ćalov Prelevićeva i ne odgovore na zahtjev škole. Tako da priča o timskom radu već u startu pada u vodu.
