Video
Ponekad čine da se ponosimo njima, bilo da su pozitivni ili negativni, da se osjećamo jačima, ali znaju i da nas teško zabole. Ono što prošlost čini pojedincima, istorija radi društvima, narodima, grupama, plemenima, kulturama. Sam život nas naćera da prođemo kroz vremena krize, nestabilnosti, patnje, koje onda na nama ostave duboke traume. Tako genetičari tvrde da je ljudski rod prošao, u najranijoj svojoj prošlosti, kroz takvu katastrofu, da nas je ostalo svega stotinjak na planeti. Toliku da i danas računaju razvoj ljudske vrste od tog događaja i tih zamišljenih „Adama i Eve“. Nećemo nikada saznati koliku traumu su doživjeli drevni neandertalci i druge grane ljudskog roda pri susretu sa Homo sapiensom, jer smo se uredno postarali da ih izbrišemo sa lica planete Zemlje.
Koliku traumu u ljudima je izazvao kraj ledenog doba, kad sve drevne civilizacije svijeta imaju svoju priču o potopu. Pa kuga ili „crna smrt“ koja je usmrtila milione stanovnika Azije i Evrope u XIV vijeku, zbog koje smo povjerovali u skeleta na konju sa kosom u rukama, kao personifikaciju smrti. I sve druge tragedije i ostavljene traume, lične ili kolektivne, koje su uvjerile narod da, pod plaštom inkvizicije, pošalju na lomače hiljade žena odavde do Amerike.
Najgore su traume koje ljudi prouzrokuju drugim ljudima. Kada strah, bol i nevjerica nadjačaju i slome i najstabilniji um i učine ga podložnim sujevjerju i iracionalnosti. Tako je slomljen bio i veliki Avgust, prvi rimski imperator, nakon poraza u Tojtenberškoj šumi, kada je, po pričanju hroničara, ridao i udarao glavom o zid, vičući „Vare, Vare, vrati mi moje legije!“ koliku traumu je podnijela jedna od prvih britanskih kraljica, Budika, kada je bila primorana da gleda silovanje svojih kćerki, da bi nakon toga podigla ustanak protiv rimskog okupatora. Kakvu traumu je na sve građane Rimskog carstva ostavila pljačka Vječitog grada od strane Vizigota, 410. godine, kada je primorala Svetog Avgustina iz Hipona da napiše kao utjehu svim izbjeglicama svoje remek-djelo Božiju državu. Trauma koju je proizveo ovaj događaj je tolika da se Avgustinu obraća i episkop antičke Salone, Hesijus, sa svojim učenim predviđanjima o kraju svijeta. I njega svetitelj iz Hipona mora da tješi, ali ipak mu traži rezultate tih istraživanja. Kakvu je traumu među obrazovanim svijetom prouzrokovala fanatična hrišćanska gomila na čelu sa patrijarhom Teofilom, kada je u svom vjerskom zanosu zapalila legendarnu biblioteku u Aleksandriji 391. godine, kao paganski hram. Ili zatvaranje Akademije u Atini po naređenju cara Justinijana. Od ovih trauma se nijesmo oporavili ni do dan-danas. Kao što se ovi naši balkanski prostori još uvijek bore sa traumom koju je napravio car Teodosije Veliki, kada je 395. godine podijelio Carstvo sinovima Arkadiju i Honoriju, a nas od središnjeg dijela zemlje načinio udaljene pogranične provincije. Jedna skoro nevažna administrativna odluka prouzrokovala je u narednim stoljećima toliko traume, da još uvijek obilježava prostor Balkana.
Velike kataklizme i katastrofe ostavljaju traume na onima koji ih prežive, ma koliko se oni nakon toga podigli ili postali snažniji. Takvi događaji uvijek su prekretnice u istoriji, jer mijenjaju ustaljene tokove života, veze i društvene relacije. Oni stalno uzrokuju traume od kojih se teško oporavlja i zbog kojih usvajamo mnoga promijenjena pravila. Za ovo i ne treba tražiti primjera, već je dovoljno osvrnuti se oko sebe i viđeti kolike je trenutna pandemija kovida-19 ostavila po naše društvo i navike. Međutim, najveće posljedice i traume ostavlja gubitak slobode. Bilo na pojedinca ili na cijelo društvo, ništa ne ostavlja tako snažan udarac i muku kao nedostatak slobode. Valjda je zato ispravna ona jevrejska izreka „Imao, pa nemao!“ Svaka podjarmljenost goni čovjeka i ljude na borbu, na rad, na trud, ali ostavlja i velike traume na njemu. Mnogi narodi nijesu ni izdržali pritisak ropstva i samo su nestali sa istorijske scene, poput Asteka, Inka i drugih. Takođe, brojni su podlegli iskrivljenim svjetonazorima ili ideologijama koje su ih odvele u negativnom smjeru. Tako su Njemci na traume od Tridesetogodišnjeg rata, koji je odnio 2/3 njemačkog stanovništva, do Napoleonovih osvajanja, reagovali na kraju tako što su prihvatili najveću pošast u ljudskoj istoriji – nacizam. Traume koje je divljački nacistički režim prouzrokovao ostaće zapamćene do kad je svijeta i vijeka. Isto kao što će Japanci osjećati traume koje je učinila njihova pogrešna politika tokom Drugog svjetskog rata. Kao što će se u Španiji uvjek pamtiti ožiljci i traume koje im je donio Građanski rat 1936-1939.
Preporučeno
Jednako tako i mi ćemo morati živjeti sa našim traumama i ožiljcima, koje vučemo iz dalje i bliže prošlosti. U vrijeme kada se sjećamo i obilježavamo nekih od najgorih mrlja u crnogorskoj istoriji, napada na Dubrovnik, najviše što možemo da uradimo je da se suočimo sa svojim traumama. Kako nam se greške prošlosti nikada ne bi ponovile.
