On ocjenjuje da Crkva Srbije od 2020. godine uživa „vaninstitucionalni, a posljednjih pet godina i nadzakonski status“, dok aktuelna vlast, „vezana zahvalnošću za avgustovsko ‘osvježenje’“, sistemski sprovodi program „krčmljenja crnogorske kulturne baštine“.

Vukotić je stava da Crna Gora ne svjedoči istorijskom revizionizmu, već pokušaju da se silom nametne lažan narativ o Drugom svjetskom ratu, koji vodi ka potpunom poništenju crnogorskog identiteta. Istovremeno, upozorava na opasnost rasta novih oblika fašizma i ćutanje onih koji bi morali reagovati.

Servilnost državnih organa prema odraz duboke privrženosti vlasti Crkvi Srbije

ANALITIKA: Nakon više sedmica prebacivanja odgovornosti, Osnovni sud u Beranama uvažio je zahtjev tamošnjeg Tužilaštva da se oduzme spomenik Pavlu Đurišiću iz manastira Đurđevi stupovi, samo kako bi službenici policije otkrili da se više ne nalazi tamo. Zašto država dozvoljava da je na ovaj način ponižava crkve Srbije? Vjerujete li da će spomenik na kraju biti pronađen i oduzet? Kako ocjenjujete ćutanje čelnika MUP-a, Vlade i lokalne samouprave na vrijeđanje i drskost koju službenici crkve Srbije pokazuju prema državnim organima? 

VUKOTIĆ: Iskreno, sumnjam da će spomenik ratnom zločincu Pavlu Đurišiću biti oduzet od strane MUP-a Crne Gore. Ovo zbog toga jer vidimo da je država potpuno nemoćna pred Crkvom Srbije i da se neprestano crnogorski organi ponižavaju. 

Na pitanje zašto država Crna Gora dozvoljava, da se sprečava rad njenih organa i trpi omalovažavanje svojih službenika, odgovor je jedino u servilnom odnosu sadašnje vlasti prema Crkvi Srbije. 

Zapravo, ovakvo ponašanje Crkve Srbije, koja svaki dan i na svaki način pokazuje da je iznad države Crne Gore, proizvod je avgustovskog „osvježenja“ 2020. godine. Glavna snaga iza tih promjena, treba li podsjećati, bila je Crkva Srbije i zato sada uživa poseban status, koji je iznad zakona ove države. Zato sve crnogorske institucije i ćute pred sveštenstvom Crkve Srbije.

Servilnost državnih organa Crne Gore prema ovoj vjerskoj organizaciji odraz je nemoći i duboke privrženosti trenutne vlasti Crkvi Srbije.

ANALITIKA: U crmničkom selu Brčeli nedavno je održan je protest zbog devastacije manastira u tom mjestu i političkog djelovanja crkve Srbije. Za medije ste ovom prilikom kazali da, iako je potpisivanjem tkz. Temeljnog sporazuma crkva Srbije dobila nesrazmjerno veliku moć, i dalje ima jasna ograničenja te da je Zakon o kulturnim dobrima iznad bilo kakvog ugovora. Vjerujete li da je aktuelno rukovodstvo Ministarstva kulture spremno da zauzda osionost crkve Srbije? Ako su državni organi Crne Gore nemoćni pred ovom organizacijom, da li bi tužbe međunarodnim sudovima dale rezultate? 

VUKOTIĆ: Čak i pravnim laicima je jasno da je Zakon iznad bilo kojeg Ugovora, samim tim i Zakon o kulturnim dobrima spram temeljnog ugovora. Uostalom, temeljni ugovor je morao biti usaglašen, makar su ga takvim predstavili, sa pomenutim zakonom. No ovdje se radi o nedostatku političke volje da se jasne zakonske odredbe sprovedu u praksi. 

Iz poteza koje povlače, takođe je jasno, da aktuelno rukovodstvo Ministarstva kulture i medija nije sposobno, a ni zainteresovano, da na bilo koji način ugrozi djelovanje Crkve Srbije. Trenutna vladajuća većina sistemski sprovodi program razdavanja i krčmljenja crnogorske kulturne baštine. To je dio agende koja ih je i dovela na vlast. Već odavno Crkva Srbije u Crnoj Gori uživa vaninstitucionalni status, a zadnjih pet godina i nadzakonski status, pa stoga nema nikoga ko bi mogao da stane na put njenoj osionosti. 

Nažalost, smatram da ni tužbe međunarodnim sudovima ne bi imale nekog efekta, samo bi te sudove i sudije ubacila u rebus kako da odluče. Jer sa jedne strane imamo prava vjerskih zajednica, a nama je teško da dokažemo, bilo kome u normalnom svijetu, da se jedna vjerska organizacija ponaša antidržavno. Čak i kada bi se uspjelo sa nekim tužbama, veliko je pitanje da li bi crnogorske trenutne vlasti imale volju da te odluke primijene.

ANALITIKA: Privođenje i kažnjavanje bračnog para Nikaljević još jednom je ogolilo potpunu submisivnost državnih organa crkvi Srbije. O tome koliki problem za Crnu Goru predstavlja ničim zauzdana moć ove organizacije, rečeno je mnogo. No vidite li ikoga na političkoj sceni ko je spreman da joj, bez fige u džepu, stane na crtu? 

VUKOTIĆ: Za sada samo se građani suprostavljaju samovolji popova Crkve Srbije. U nizu slučajeva, a među njima se izdvaja primjer porodice Nikaljević, građani pokušavaju da odbrane svoje nasljeđe, a uz to i kulturno nasljeđe ove države. 

Nažalost, to moraju sami jer državni organi slabo rade svoj posao. Njihove reakcije se svedu na par dopisa i pisanih referata o ogroženosti kulturnih dobara. No, opet ponavljam, u pitanju je samo politička volja vlasti. Mehanizmi, zakonski i svaki drugi postoje, samo ih treba primijeniti. 

Fašizam se prilagođava dnevnim potrebama, treba stalno biti na oprezu 

ANALITIKA: Revizija istorijskih događaja, posebno iz perioda Drugog svjetskog rata, s pozicija velikosrpskog nacionalizma postala je gotovo svakodnevica u Crnoj Gori. Mislite li da će vlast predvođena Andrijom Mandićem stati dok i zvanično ne izjednači partizanski i četnički pokret?

VUKOTIĆ: Stalno naglašavam da u Crnoj Gori od „osvježenja“ nije na snazi istorijski revizionizam, jer bi on podrazumijevao iznošenje novih dokaza i činjenica i revidiranje naučnih stavova. Ono čemu mi prisustvujemo je grub i osion pokušaj da se silom nametne pogrešan i lažan narativ o događajima i ishodima Drugog svjetskog rata kod nas. 

Uporno se želi proturiti agenda po kojoj su poraženi i zločinci sada dobri, a pobjednici loši. Sigurno je da niko od trenutne vlasti neće odustati ovih namjera, jer kao prvo ne smiju da se zamjere Crkvi Srbije, a drugo to je ono što su obećavali svojim biračima. 

Svakako da je želja Andrije Mandića da se izjednači partizanski i četnički pokret, kako bismo što bolje imitirali Srbiju, ali to nije moguće sem uz falsifikovanje istorije. To je ono čemu se većina crnogorskih građana odlučno protivi. 

Bojim se da ovo izjednačavanje nije samo čin za sebe, već uvod u neke dalje radnje protiv države i radi poništenja crnogorskog identiteta.

ANALITIKA: Što smatrate da je mučnije za gledati, kako djelovi vlasti na čelu sa crkvom Srbije i Novom srpskom demokratijom, notorne kvislinge i zločince proglašavaju za mučenike i heroje, ili kako formalno građanske partije u vlasti nemušto brane crnogorski antifašizam? 

VUKOTIĆ: Moram se odlučiti, ovog puta, da je mučnije gledati građanske partije kako se koprcaju u pokušajima da brane antifašističke tekovine crnogorskog naroda. Prirodu i opredjeljenja ove vlasti smo znali od prije i njihovi potezi su očekivani i nikad ih nijesu krili. 

Ono što je poražavajuće je da je, za mnoge građanske partije, antifašizam samo floskula i popunjena stavka, iako su im usta puna njegove odbrane. Ono što izgleda mnogi ne shvataju, jeste da je antifašizam djelovanje, a ne parola. 

Mi smo svjedoci da oblici i forme fašizma, niču oko nas svakodnevno, a da na njih malo ko reaguje. Danas se mnogi brane time da ne vide fašizam oko sebe, jer se ne pojavljuje u strogo definisanim formulacijama, koje se izučavaju u školama. U praksi nije tako, fašizam se prilagođava dnevnim potrebama i potrebno je stalno biti na oprezu. 

Zbog toga antifašizam mora da se brani svakodnevno, jer ni on ne može biti stanje ili proglašena stavka deklaracije. Kako god me neki shvatili, zaista postoji stalni antagonizam između dva antipoda današnjeg društva i samo od naših izbora zavisi u kojem će se pravcu crnogorsko društvo kretati. 

Zato je važno da svaki dan upiremo prstom u i najmanji pojavni oblik fašizma, a još je važnije da svi građani budu dovoljno dobro obrazovani i naučeni da ih prepoznaju. Samo na taj način možemo sačuvati antifašistički duh našeg društva. A kada to uspijemo, neće nam se dešavati ovakvi ispadi kao sa Markom Šubarom. 

Tradicija ugrožena šovinističkim gestovima i ćutanjem 

ANALITIKA: Zaključak VDT-a da je prijetnja Marka Kovačevića u kojoj je proučio da će „sa onima koji neće kao braća nego kao Turci“, postupati „kao prema Turcima“ nije krivično djelo no tek prekršaj, nije iznenadila nikoga u Crnoj Gori. Iako je Crna Gora multietnička i multivjerska zemlja još od Berlinskog kongresa 1878, a posljednji vojni sukob sa Osmanskim carstvom je imala prije više od vijeka, zašto termin Turčin i dalje opstaje kao pežorativni pojam? 

VUKOTIĆ: Da se nadovežem na prethodno pitanje, bili smo svjedoci jednog šovinističkog ispada trenutnog gradonačelnika Nikšića. Klasično nepoštovanje različitosti, targetiranja drugih, prijetnje, klerofašistički narativ, kojeg smo slušali na Grahovu, za sudske organe Crne Gore nije krivično djelo. 

Njihova presuda je jednako oblik ispoljavanja fašizma kao i Markov govor. Stoga je moramo tretirati kao još jedan udar na kulturu imultietničnost crnogorskog društva. Svjesni smo da i dalje, u kleronacionalističkim krugovima, koji su za sad na vlasti, postoji potreba za stalnim održavanjem tenzija i nekim izmišljenim spoljnim neprijateljima. Otuda taj narativ o „Turcima“ kao savršenim, izmišljenim protivnikom. 

Na taj način uspijevaju da spoje nacionalističke mitologeme i nazovi tradiciju sa nekakvim atavističkim arhineprijateljem. Sve to govori o stanju svijesti trenutne vlasti. Ono što je poražavajuće je činjenica da se svi polako navikavamo na te ispade i time direktno svi doprinosimo urušavanju Crne Gore kao multikulturnog društva. 

Ogromna tradicija koju smo gradili vjekovima na ovom prostoru, koja je od naše države napravila dom za sve narode, sada je ugrožena ovakvim banalnim šovinističkim gestovima i ogromnim ćutanjem većine. 

Država sponzoriše šovinizam, imamo posla sa zarobljenim institucijama

ANALITIKA: Nedavna odluka da se status istaknutog kulturnog stvaraoca dodijeli Milutinu Mićoviću izazvala je veliku polemiku u javnosti. Njegov rad i javno djelovanje često prelaze u otvorenu političku i nacionalističku propagandu. Kako komentarišete činjenicu da država ovim činom zapravo institucionalizuje i nagrađuje aktivizam koji ima izrazito ideološku pozadinu? 

VUKOTIĆ: U posljednje vrijeme vidimo da se stvara klima u crnogorskoj kulturi u kojoj se svaki šovinizam nagrađuje. Počev od Trinaestojulske nagrade, do skorašnje dodjele statusa istaknutog umjetnika Milutinu Mićoviću, dobijamo uzdizanje kleronacionalizma i primitivizma. Ovim se pokazuje da je crnogorska kultura bačena na koljena. 

Ponovo, na sceni je odlučna politička volja vladajuće većine da unizi i prepakuje sve domete naše kulture. Otuda nije ni čudo što se „zaslužni građani“ na tom zadatku nagrađuju za odrađeni posao. Upravo tu se ogledaju oni pojavni oblici fašizma o kojima smo govorili malo prije. 

Od kontrarevolucionarnog udara 2020. godine, stvara se klima urušavanja crnogorskih građanskih vrijednosti. U tome kultura zauzima istaknuto mjesto, pa je zato u vrhu agende djelovanja kleronacionalističkih krugova. Otuda se i čini da država sponzoriše svako ispoljavanje šovinizma, jer imamo posla sa zarobljenim institucijama.

ANALITIKA: Da li se ovako šalje poruka da kulturni stvaralac u Crnoj Gori može biti nagrađen po mjeri političke lojalnosti trenutnoj vlasti? S druge strane, kada se zna da je status istaknutog kulturnog stvaraoca povezan i sa finansijskim beneficijama iz državnog budžeta, nameće se pitanje da li država ovako zapravo finansira političko-propagandni angažman u službi određenih ideologija? 

VUKOTIĆ: Ideološka matrica kontrarevolucije od 30. avgusta iznjedrila je petokolonaški narativ kojem je zadatak da uništi sve tekovine crnogorske kulture. Zato svako propagandno djelovanje i širenje otrovnih šovinističkih ideologija jeste poželjno kod ove vlasti i obilato se nagrađuje. To je sve udžbeničko djelovanje ideologa, koji definitivno ne sjede u Crnoj Gori. 

Tako da sve ovo možemo podvesti pod „to je nama naša borba dala“ floskule. Na taj način funkcioniše ideološka matrica koja nam se nameće i koja traži da se svi potčine njenim uzusima. Zbog toga se kulturnim radnicima šalje poruka da moraju biti lojalni trenutnoj vlasti, ili da će biti izopšteni. To je eksplicitni čin ubijanja kulturnog djelovanja i moramo se odlučno suprostaviti.