Stara kuća na kraju crmničkog sela, skromno opremljena, čista soba sa par detalja tek toliko da se zna da unutra neko živi i veseli, nezajaženi i iskreni dječiji cijuk, dočekali su nas na ulazu u Žabljak Crnojevića, na obali Skadarskog jezera. U kući Olivera Gazivoda, samohrana majka četiri kćerke, svaka „uvo do uveta“, vire jedna iza druge i radoznalo gledaju goste. Ovo je priča o pet hrabrih žena koje, kako bi rekli Podgoričani, “ne padaju u život” uprkos izazovima koje on nosi.

Petočlana porodica Olivere Gazivode živi kući koju su joj rođaci dali da smjesti Ninu (4), Anđelu (11), Milicu (13) i Anu (12) i sa njima pokuša da preživi sa 120 eura cijeli mjesec. Kako sa tim platiti sve obaveze, počev od struje, pa do hrane, pitanje je na koje nema odgovor ni tridesetdvogodišnja Olivera.

Zna samo da mora.

Nedavno je ipak svjetlo i nadu donijelo društvo iz NVO Speranza

„Dolazili su dva puta. Drugi put sa navijačima Intera, donirali mi novac, kupili dosta hrane, igračaka, odjeće. Tako mladi ljudi sa takvim osjećajem i sviješću u današnje vrijeme je rijetkost i za veliku pohvalu je“, priča Olivera.

Ekipa projekta Speranza je 17. februara proslavila mjesec svog rada tako što je porodici Gazivoda poklonima uljepšala život makar na jedan dan.

„To je toliko bilo lijepo i simpatično. Plakalo mi se, ali kad su oni došli, čini mi se da je sve, sva nervoza i patnja u sekundi prošla. Da ste samo vidjeli tu dječiju radost kad su donijeli igračke i slikali se. To stvarno treba doživjeti“, priča skoro u dahu Olivera.

Najveći problem joj je dug za struju koji je nastao mnogo prije nego što se ona uselila. Isključivali su je sa elektrodistributivne mreže i nekoliko dana su bili u mraku. Rođak joj je pozajmio agregat, pa su se tako snašli neko vrijeme. Nakon toga više NVO udruženja organizovalo se i plaćen je dio duga, te je struja puštena i svjetlo je obasjalo kuću.

„Pomoću donacija raznih NVO uključili su mi struju, ali je ovdje riječ o velikom dugu, koji je uglavnom postojao prije nego što smo došli u ovu kuću. Sad moram da plaćam sve što se skupilo, a primam samo 120 eura mjesečno“, jada se Olivera.

Kaže da je sve namirnice iz zamrzivača morala da baci, jer nije imala gdje da ih skloni i sačuva. Robu je prala na rijeci kako bi djeca bila spremna i čista za školu.

Iako je problem sa strujom trenutno riješen, ukoliko se zastarjeli dug ne otplati, biće primorani da opet da žive u mraku i bez vode.

„Vode me kao nelegalnog potrošača, plus tužba na pokojnog muža i sve sam to morala da platim da bi mi priključili struju. Dug je skoro 9.000 eura. Ogromne su to pare, iako su mi rekli da za početak moram platiti makar 1.000“, zabrinuto priča Olivera.

Jasno joj je da se nalazi u skoro bezizlaznoj situaciji i da se ne može osloniti na mnogo ljudi.

„Danas je i nemaština, ljudi dosta teško žive. Jasno mi je da i onaj koji malo ima ne može da pomogne. Sve je sad palo na moja pleća i na kraju ispaštaju one četiri. Ali ipak, tu smo, borimo se i razmišljam pozitivno“, završava priču Olivera Gazivoda, samohrana majka Nine, Anđele, Milice i Ane.

Autor: Nina Milić

Foto: Filip Filipović