Da taj podatak postoji u prepiskama s nekada zaštićene Skaj aplikacije, podgoričko Više državno tužilaštvo (VDT) nijesu obavijestile ni kolege iz Specijalnog državnog tužilaštva.

To proizilazi iz odgovora dostavljenih “Vijestima” iz VDT-a Podgorica.

Iz tog tužilaštva, kojim rukovodi tužiteljka Lepa Medenica, kazali su da su početkom jula od Uprave policije tražili da postupa u tom predmetu, ali da im SDT nije dostavljao transkripte…

“Više državno tužilaštvu u Podgorici u predmetu formiranom povodom krivičnog djela ubistvo izvršeno na štetu A. O., u kontinuitetu preduzima sve mjere i radnje radi rasvjetljavanja predmetnog događaja, te da je dana 10. 7. 2025. godine Upravi policije ponovo upućena urgencija u cilju preduzimanja svih mjera i radnji iz svoje nadležnosti radi otkrivanja izvršioca krivičnog djela predmetnog krivičnog djela. Istovremeno, ukazujem da od Specijalnog državnog tužilaštva do danas nijesu dostavljeni transkripti koji se odnose na navedeno u Vašem pitanju”, piše u odgovorima.

To tužilaštvo “Vijesti” su pitale je li im dostavljen podatak da u komunikaciji, vođenoj preko kriptovane Skaj aplikacije, Budvanin nekadašnjem policajcu otkriva ko je ubio Osmanagića, jesu li postupali po toj informaciji i saslušali osobu koju Delić navodi kao izvršioca.

Osmanagić je ubijen 16. septembra 2014. godine u Baru. Pogođen je metkom iz snajperske puške, dok je ulazio u baštu svog restorana “Savoja”…

Prema tadašnjim navodima iz istrage, zrno, koje je prošlo kroz njegovo tijelo, zarilo se potom u ruku konobara restorana Zorana Macavare.

Iako nadležni tužioci i policija već 11 godina tapkaju u mjestu kada je istraga tog zločina u pitanju, u transkriptima koje je crnogorskim istražiteljima još 2021. godine dostavio Europol, pominje se ko je, navodno, egzekutor Osmanagića.

Delić je optuženom tajnom agentu 16. februara 2021. godine otkrio ime navodnog ubice.

To je učinio nakon što mu se ovaj požalio da su se vođe škaljarskog klana, Vladan Radoman i sada pokojni Jovan Vukotić, naoružali “crnim strijelama” i da, kako tvrdi, planiraju ubistvo njegovog oca, policijskog funkcionera Zorana Lazovića i predsjednika države Mila Đukanovića.

Lazović je tada optužio srpsku službu da su pomogli škaljarcima.

“Brate škaljarci Jovica i Radoman su kupili uz pomoć srpske službe dva snajpera 12,7 mm crna strijela koja sve probija, za tatu i Mila, sva priča se digla gore da bi se to maskiralo. BIA im je pomogla oko prebačaja, dosta ljudi učestvuje i parama tj. robom i ljudima i izvršiocima i stari neki kadrovi, misle da je Mile Radulović kod Mila i Zorana, da je proizvod službe i saradnik i hoće to da rješavaju. Crna strijela buši blindu svaku i ovu što Milo vozi, b12 … Ovo što možeš sve pročačkaj i daj svaku adresu da se zna i na ulicu i u zatvoru”, napisao je Budvaninu tog dana Lazović.

Delić, koji je od kraja maja u spuškom Istražnom zatvoru zbog optužbi da je dio narko kartela koji su formiralli Radoje Zvicer i Vaso Ulić, tada je poručio da se to mora rješavati:

“E majku im je**m ološku, hoću, brate, sve, budi siguran, mora se to rješavati, nema tu dalje… Treba paziti na onog ******** ***********, on je Mušu u Br…, on im je glavni za snajp… Kakvi, brate moj, sad moramo da smo složni kao nikad, vjeruj mi, sve ide iz mog grada…, ovo ti je čvorište… Mora to da se upre”, napisao mu je on.

Iz odgovora, dostavljenog “Vijestima”, proizilazi da tužilaštvo, koje već jedanaestu godinu vodi taj slučaj, nije upoznato s prepiskom tadašnjeg policajca i Budvanina.

Ubistvo i istraga

Osmanagićevo ime u kriminalnim krugovima pominjalo se još od doba kada je bio stariji maloljetnik, ranih devedesetih godina prošlog vijeka. Prema policijskim podacima bio je vođa jakog barskog klana.

Zbog dugogodišnjih sukoba s klanom pokojnog Luke Đurovića, godinama je imao jak prsten obezbjeđenja, a za vožnju je govoto uvijek koristo blindirane automobile.

Ljudi iz njegove ekipe, prije svakog ulaska u auto, provjeravali bi okolinu, ali i patose vozila kako bi utvrdili da je Osmanagić bezbjedan.

Ni u jednom drugom lokalu u koje je izlazio u Baru, Osmanagić se nije zadržavao duže od pet minuta.

To ga, međutim, nije spasilo – 16. septembra 2014. godine pokošen je hicem iz snajperske puške “crvena zastava”, kalibra 7,9 mm.

U prvim satima istrage ubistva u centru lučkog grada, “Vijestima” je rečeno da je zrno koje ga je pogodilo u predjelu leđa, prošlo direktno kroz srce Baranina.

Izdahnuo je na putu ka bolnici.

“Vijesti” su tada, pozivajući se na izvore iz barske policije, objavile da inspektori vjeruju da su najmanje dvije osobe učestvovale u ubistvu Osmanagića – jedan je, kako se sumnjalo, bio zadužen za vožnju ukradenog “reno megana”, a drugi za likvidaciju snajperom. Podaci policije govore da je pucano iz tog vozila.

Nakon ispaljenog metka, ubicama je trebalo manje od dva minuta da s parkinga Ulice Jovana Tomaševića, preko kružnog toka kod “Volija”, dođu do željezničke stanice u Baru, gdje su u šiblju slijepe ulice zapalili automobil.

U zarasloj uličici pored zapuštenih kolosijeka na kraju pruge Beograd – Bar, polili su i zapalili “reno” ljubljanskih tablica, gdje im se gubi svaki trag. Policija je ubrzo pronašla ostatke ugljenisanog vozila i u njemu gotovo potpuno uništenu snajpersku pušku sa optičkim nišanom.

Forenzičke ekipe tokom dana satima su pokušavale da pronađu DNK tragove iz uništenog “renoa”, a potom su rezali djelove nagorjelog lima kako bi pokušali da pronađu čauru.

Nakon ubistva Osmanagića, u Bar je stigla i Posebna jedinica policije, koja je na punktovima u gradu zaustavljala i pretresala gotovo sve automobile i vozače.

Tokom dana na informativni razgovor privedeno je na desetine pripadnika kriminalnih klanova, mahom osobe iz grupe pokojnog Luke Đurovića.

Do danas, niko nije osumnjičen za učešće u toj likvidaciji.

Gotovo istovremeno kada su ispaljeni smrtonosni hici u njegovog prijatelja, sada pokojni Baranin, Jovan Klisić uzeo je oružje i zapucao na baštu lokala “La esquina”, koji je u vlasništvu brata pokojnog Luke Đurovića, navodnog vođe kriminalnog klana s kojim je bio sukobljen Osmanagić.

Tužilac je pred kraj postupka izmijenio optužnicu, pa je Klisić osuđen na devet mjeseci zatvora za izazivanje opšte opasnosti, a ne za pokušaj ubistva.

Prema navodima optužnice, Klisić je sa umišljajem izazvao opasnost za život i tijelo gostiju lokala Dragana Pečurice i dva NN lica, ispaljujući ka lokalu 12 metaka.

Tražili ga po Evropi, a kad su ga našli – saopštili da nije kriv

Ime Armina Muše Osmanagića pominjalo se u istrazi ubistva urednika “Dana” Duška Jovanovića.

Kao jednog od osumnjičenih pomenuo ga je, svojevremeno, nekadašnji pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, sada pokojni Mićo Orlandić.

On je u septembru 2004. godine, označio Osmanagića kao jednog od učesnika u ubistvu urednika “Dana” Duška Jovanovića.

Orlandić je tada, nakon 100 dana od ubistva Jovanovića, rekao da “po Evropi traže Osmanagića i Vuka Vulevića”, ali niko od njih dvojice nikada zvanično nije bio sumnjičen za taj zločin.

Nakon godinu skrivanja, Osmanagić se vratio u Crnu Goru, a poslije dvodnevog pritvora rečeno je da nema dokaza da je u noći 27. maja 2004. godine bio u “golfu 3” iz kojeg je pucano na urednika “Dana”.

Kasnije, na suđenju za ubistvo Jovanovića, Osmanagić je u svojstvu svjedoka izjavio da je u noći likvidacije urednika “Dana” bio u podgoričkoj diskoteci “Manija” s Vukom Vulevićem.

Glavni urednik lista “Dan” i nekadašnji poslanik ubijen je 27. maja 2004. godine – hicima iz automatskog oružja pokošen je kada je izašao iz redakcije dnevnog lista čiji je bio vlasnik.

Za učešće u ubistvu, zasada, osuđen je jedino Podgoričanin Damir Mandić, kome je Apelacioni sud u aprilu 2017. potvrdio presudu za saučesništvo i osudio ga na 19 godina zatvora.

Osim izvršilaca i nalogodavaca tog ubistva pravdi izmiču i oni koji su istragu vodili tako da se istina nikada ne utvrdi. Nije utvrđeno ni ko je odgovoran za to što gotovo dvije decenije nema ozbiljnijih rezultata.