Za Apelacioni sud nema dokaza da je bilo pokušaja terorizma

U obrazloženju se navodi da su predsjednik vijeća Zoran Smolović i sutkinje Milenka Žižić i Senka Piletić nakon tajnog glasanja tu odluku donijeli 30. decembra prošle godine.

Predmet je dodijeljen sudiji Zoranu Radoviću na ponovno odlučivanje.

Drugostepeni sud doveo je u pitanje postojanje krivičnog djela terorizam u pokušaju, postojanje kriminalne organizacije, zaključak Višeg suda da su lideri Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević prenosili poruke i naloge organizatora Eduarda Šišmakova i Vladimira Popova, uz obrazloženje da nije ponuđen dokaz da je Knežević sa kriptovanog telefona ostvario komunikaciju sa ostalim članovima kriminalne organizacije, te da se ne može izvesti pouzdan zaključak da je pokušano izvršenje terorističkog akta na teritoriji Crne Gore jer ,,oprema i oružje nijesu dopremljeni ni prije, niti na dan parlamentarnih izbora u oktobru 2016. godine“. 

Dovodeći u pitanje osuđujuću presudu za terorizam u pokušaju Apelacioni sud je naveo da ,,iz izvedenih dokaza, ne proizilazi da je na teritoriji Crne Gore započeta radnja terorističkog akta u vidu napada na život i tijelo drugog, a koja obuhvata objektivnu komponentu izraženu u aktu nasilja i subjektivnu komponentu kojom se izražava strah manjeg ili većeg broja ljudi“.

Sudije Apelacionog suda navode da u prvostepenoj presudi za postojanje krivičnog djela terorizma nije navedena ni jedna od osam propisanih radnji za krivično djelo terorizam u pokušaju iz člana 447 Krivičnog zakona kojim bi se ostvarila ,,namjera ozbiljnog zastrašivanja građana ili u namjeri da ozbiljno ugrozi ili povrijedi osnovne ustavne, političke, ekonomske ili društvene strukture Crne Gore, strane države ili međunarodne organizacije“.

Apelacioni sud je, uvažavajući žalbu advokata Mladena Dubaka, doveo u pitanje i postojanje kriminalne organizacije koja je, kako zaključuje Viši sud, planirala rušenje ustavnog poretka u Crnoj Gori.

Naime, drugostepeni organ pojašnjava da novac koji su optuženi dobijali za plaćanje putovanja i boravka u Crnoj Gori, te kupovine oružja – ne može se smatrati ,,profitom od kriminalne djelatnosti, a što je jedan od preduslova za postojanje kriminalne organizacije“. 

U ukidnom rješenju se pojašnjava da ,,pojam dobiti u okviru kriminalne organizacije podrazumijeva sticanje profita vršenjem krivičnih djela i ta dobit mora biti ostvarena kako za organizatora kriminalne organizacije, tako i za njene pripadnike“.

U ukidnom rješenju se navodi da je krivično vijeće Višeg suda, kojim je predsjedavala sutkinja Mugoša, prekoračenjem optužbe prema Milanu Kneževiću, Andriji Mandiću, Mihailu Čađenoviću kao i Eduardu Širokovu, Vladimiru Popovu, Bratislavu Dikiću, Predragu Bogićeviću i Nemanji Ristiću povrijedilo pravo na odbranu i pravo na pravično suđenje ovih optuženih.

Apelacioni sud ukazuje da promjena vremenske odrednice, koja je u optužbi zapisana ,,krajem februara“, dok se u presudi navodi ,,tokom februara“, znači da je presudom ,,prošireno vrijeme djelovanja ovih optuženih i stavljena im je na teret veća količina kriminalne aktivnosti u odnosu na optužni akt“.

Apelacioni sud konstatuje da je prvostepeni sud činjenični opis izmijenio u fazi izrade pisane presude, a da se optuženi nijesu mogli izjasniti na te izmijenjene navode.

Za Apelacioni sud je potpuno nejasno zaključivanje da je optuženi Dikić kao pripadnik kriminalne organizacije došao u Podgoricu radi napada i sukobljavanja sa pripadnicima policije na dan parlamentarnih izbora.

– Iz sadržine oduzetih telefona od optuženog Dikića, listinga telefonskih razgovora i sadržine mjera tajnog nadzora koji se nalaze u spisima predmeta, ne proizilazi da je ovaj optuženi prije i nakon dolaska u Podgoricu imao susrete i bilo kakvu vrstu komunikacije sa optuženima Milić, Đorđević, Maksićem i Dušićem sa kojima je, prema zaključcima prvostepenog suda trebao da upravlja u sukobima i neredima sa pripadnicima Uprave policije kao i da upravlja sa ostalim drugim grupama iz Srbije – navodi se u obrazloženju.

Sudije Apelacionog suda pozvale su se na iskaz svjedoka saradnika Aleksandra Saše Sinđelića koji je, opisujući angažovanje optuženog Dikića, naveo da je ovaj optuženi inače planirao dolazak u Crnu Goru iz ličnih razloga – bolesti, s tim što je bio isključiv da mu ni u jednom trenutku nije pominjao oružje.

Apelacioni sud osporio je i zaključak Višeg suda da su Đorđević, Dušić i Maksić prihvatili kriminalni plan koji se odnosi na sukob i napad na pripadnike policije s obzirom da ih je za taj zadatak angažovao izvjesni Čaruga, koji nije obuhvaćen optužnicom SDT-a i koji shodno tome ovim optuženima nije mogao prezentovati kriminalni plan koji bi oni prihvatili.

Dodaje se da zaključak prvostepenog suda da su ovi optuženi članovi kriminalne organizacije nije potvrđen nijednim izvedenim dokazom, pa ni iskazima Sinđelića i Velimirovića.

Sinđelić je pojasnio da optuženi nijesu nikakvi teroristi, da oni nijesu trebali da upotrebljavaju oružje, već su u Crnu Goru došli kao moralna i propagandna podrška drugim licima koja su se trebala naći i ući u Skupštinu Crne Gore.

Drugostepeni sud je podsjetio i na iskaz Velimirovića koji je naveo da mu je svjedok saradnik prenio da angažovani ljudi iz Srbije ne trebaju da znaju za oružje, s obzirom da to oružje nije za njih, već za specijalno obučeni tim i da prilikom susreta na željezničkoj stanici, nije o tome sa njima razgovarao, pretpostavljajući da su došli u Crnu Goru samo radi skupa.

Apelacioni sud ukazuje i da prvostepeni sud nije mogao koristiti priznanje Velimirovića iz sporazuma o priznanju krivice koji je potpisao sa tužilaštvom, a Viši sud ga prihvatio 2017. godine.

– Pravosnažna presuda donijeta na osnovu sporazuma o priznanju krivice može koristiti samo kao dokaz o činjenicama i okolnostima koje se odnose na krivično djelo i krivicu lica osuđenog tom presudom, ali ne i dokaz o činjenicama i okolnostima koje se odnose na krivično djelo i krivicu drugog okrivljenog lica, u konkretnom slučaju optuženih u ovom krivičnom postupku – pojasnili su iz Apelacionog suda.

Za isto vijeće nejasno i pogrešno je zaključivanje prvostepenog suda da su Mandić i Knežević vrbovali druga lica za pripadnike kriminalne organizacije i prenosili uputstva organizatora jer u toku prvostepenog postupka nije utvrđeno da su se prilikom boravka u Moskvi susreli sa Eduardom Šišmakovim ili eventualno sa Vladimirom Popovim, koji su označeni kao organizatori kriminalne organizacije.

Prvostepena presuda izrečena je 9. maja 2019. godine, a sutkinja Mugoša obrazložila je tada da je tokom procesa utvrđeno da su optuženi, među kojima su se našli i lideri prosrpske političke koalicije Demokratski front Milan Knežević i Andrija Mandić, bivši general srpske žandarmerije Bratislav Dikić i dvojica agenata ruske obavještajne službe GRU Eduard Šišmakov i Vladimir Popov počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.

Šišmakov i Popov osuđeni su na 15, odnosno 12 godina zatvora za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i terorizam u pokušaju.

Dikić je osuđen na osam godina, dok su Nemanja Ristić i Predrag Bogićević dobili po sedam godina za stvaranje kriminalne organizacije i terorizam u pokušaju putem pomaganja.

Za pripadništvo kriminalnoj organizaciji koja je pokušala teroristički napad, lideri DF-a Andrija Mandić i Milan Knežević osuđeni su na po pet godina, Branka Milić tri godine, Srboljub Đorđević, Milan Dušić, službeni vozač DF-a Mihailo Čađenović dobili su po godinu i šest mjeseci, Dragan Maksić godinu i devet mjeseci, dok je Kristina Hristić osuđena uslovno na godinu.

Ruski državljanin Eduard Šišmakov prvostepenom presudom je oslobođen optužbe da je pripremao djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Crne Gore putem podstrekavanja, a dio plana bilo je i ubistvo tadašnjeg premijera Mila Đukanovića.

Kako je sutkinja Mugoša pojasnila, Šišmakov je oslobođen optužbe, jer ubistvo Đukanovića nije pokušano.

Prema navodima iz oborene presude, Šišmakov i Popov organizovali su u Crnoj Gori, Srbiji i Rusiji kriminalnu organizaciju početkom 2016. godine, a njeni članovi tokom februara postali su i Mandić, Knežević i Čađenović.

Status svjedoka saradnika u ovom predmetu dobio je Aleksandar Saša Sinđelić, koji je tokom tromjesečnog svjedočenja razotkrio do detalja plan prema kojem je, nakon proglašenja rezultata parlamentarnih izbora, trebalo da likvidiraju pripadnike Specijalne antiterorističke jedinice kod kampa Zlatica, dok je dio članova kriminalne grupe, ispred Skupštine Crne Gore, trebalo da puca na pripadnike bezbjednosnih snaga i okupljene građane, kako bi stvorili privid da je dio policije prešao na stranu demonstranata.

Bio je plan da DF zatim proglasi izbornu pobjedu, a onda i hapšenje Đukanovića.

Još 2017. godine devet srpskih državljana pred Višim sudom su potpisali sporazum o priznanju krivice i time potvrdili da su bili dio kriminalne organizacije u pokušaju terorizma.

„Ajmo, vojvodo“ nije poziv za teroristički napad

Apelacioni sud je konstatovao da se iz SMS komunikacije koju je optužena Branka Milić imala sa ostalim članovima kriminalne organizacije ne može zaključiti da je u Podgoricu došla sa zadatkom da izaziva nerede i sukobe sa pripadnicima policije.

– Iz SMS poruka Milić proizilazi da je ova optužena u komunikaciji sa sagovornicima – licima koja pripadaju istoj organizaciji i pokretu kao i optužena, koristila termine koji su karakteristični za taj pokret, u vidu ,,…Ajmo, vojvodo… “, ,,…da ide za vikend na put da bi se dala podrška, srpskoj četničkoj Crnoj Gori“, da je u pitanju ,,…hitan i važan zadatak koji za vikend treba izvršiti…“, da ide u Crnu Goru ,,…spremna na akcije…“, te da su u pitanju ,,…istorijski trenuci pa šta bude neka bude…“ Iz sadržine ovih poruka ne proizilazi da je optužena obavještavala sagovornike o mogućim sukobima i namjerama da se uđe u sukobe sa policijom – navodi se u obrazloženju Apelacionog suda.