Video
Svaki put kad se danima unaprijed govori o nekom „Danu D”, na kraju se ne dogodi ništa dramatično. Tako je bilo i s prvostepenom, još uvijek nepravosnažnom presudom protiv Milorada Dodika, zbog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika međunarodne zajednice.
Jasno je bilo da će na kraju procesa Dodik morati biti proglašen krivim, a očigledno je i da je sudska vlast prvostepenu presudu tako oblikovala – da bude na rubu minimalne. Ako osuda na godinu dana zatvora ostane pravosnažna, to znači da Dodik neće u zatvor, već da će „otkupiti“ kaznu, što je veoma problematičan institut, koji doprinosi izigravanju načela vladavine prava, ali je na snazi u bosanskohercegovačkom krivičnom zakonodavstvu. Takođe, i određena kazna od šest godina zabrane obavljanja javne funkcije zapravo je „minimalna“, ali neophodna zbog izrazito niske političke kulture i uzurpacije vlasti od strane političke elite okupljene oko Milorada Dodika. Da u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska postoji makar nekakva racionalna politika, uvođenje američkih i britanskih sankcija protiv Dodika bilo bi dovoljno da se povuče sa funkcije. Kada ste pod međunarodnim sankcijama, osim ako niste Putin, Lukašenko ili Kim – dakle, totalitarni vladar u izolovanom svijetu, iza čvrste željezne zavjese – jednostavno ne možete obavljati javni posao niti predstavljati političko tijelo. S vama se sreću samo opskurni likovi koji su i sami na rubu međunarodne izolacije, dok su vam sve međunarodne institucije zatvorene.
Postoji samo podjela na ratne zločince i ratne profitere
Milorad Dodik političku karijeru započeo je kao neko ko se naizgled suprotstavljao ratnim zločincima, koji su devedesetih vladali manjim bosanskohercegovačkim entitetom. Rijetki su bili dalekovidni cinici koji su još tada shvatili suštinsku istinu, koju je precizno definisao profesor filozofije politike Žarko Puhovski – da u tom entitetu postoji samo podjela na ratne zločince i ratne profitere. Naravno, i iskusnim diplomatama, koji su se tada bavili Bosnom i Hercegovinom, to je bilo jasno, ali ih je realnost natjerala da zaključe kako je korupcija manji problem od ratnih zločina počinjenih u ime velikodržavne nacionalističke ideologije.
Nažalost, veliki diplomatski igrači vrlo brzo su izgubili interes za procese u Bosni i Hercegovini, pa su ih zamijenili ljudi sa manje kapaciteta, kojima je promaklo da Dodik, kao nosilac izvršne vlasti, radnim danima zaista radi u interesu Zapada, dok vikendima obilazi zabiti svog entiteta, šireći stare nacionalističke narative i propagirajući vrijednosti ruskog režima, koji se postepeno od autoritarnog pretvarao u totalitarni.
Trag novca koji se nije previše pratio
Dodik je bio i majstor korupcije, a dok se činilo da je „prihvatljiv“, trag novca kojim je raspolagao nije se previše pratio. Obrazac ponašanja iz tog perioda ostao je nepromijenjen, ali su se, posebno nakon smjene vlasti u Beogradu 2012. godine, pokrovitelji potpuno promijenili. Takođe, promijenio se i Dodikov status u odnosu na Beograd – dok je Borisu Tadiću bio „partner i istomišljenik“, a u nekim fazama čak i pokrovitelj, prema autoritarnom Aleksandru Vučiću nikada nije imao takav položaj. Vrlo brzo je pretvoren u njegovog klijenta, izvršioca Vučićeve politike, ali sa samostalnim pristupom drugom pokrovitelju – totalitarnom vladaru Rusije, Vladimiru Putinu.
Otkad je počeo rat u Ukrajini, kanali komunikacije između Dodika i Moskve su ipak ograničeni. Istina, nikada ranije nije bio priman u Moskvi sa toliko pompe i nikada mu nije pridavan (para)državnički status kao sada, ali u uslovima izolacije i ratnog stanja, ta simbolična podrška Rusije nije mogla biti pretočena u konkretnu pomoć. U takvim okolnostima, Dodikova paradržava, na ivici fiskalnog kolapsa, postala je zavisna od netransparentnih finansijskih transfera iz Beograda (kroz kupovinu obveznica Republike Srpske od strane državnih banaka Srbije). Samim tim, Dodiku je dodijeljen novi status – više nije nezavisni lider, već dio piramide koju je izgradio Aleksandar Vučić.
Zna se kako se djeluje u mraku balkanske krčme
U skladu s projektom „srpskog svijeta“, važno je konstantno dovoditi u pitanje suverenitet Bosne i Hercegovine, njenu cjelovitost i održivost. Dodik je tome već godinama posvećen. Ključni cilj je stvaranje neugodnosti i slanje poruka zapadnim demokratijama kako je svaki angažman na očuvanju suvereniteta BiH povezan sa velikim izazovima i minimalnim rezultatima.
Takođe, važan aspekt te strategije je diskreditacija Visokog predstavnika međunarodne zajednice, a Dodik od početka osporava legitimitet mandata Christiana Schmidta. Jasno je da mu je cilj „ugasiti“ instituciju koja se bavi očuvanjem mira i izgradnjom demokratskog poretka u suverenoj BiH. A kad se međunarodni reflektori ugase, zna se kako se djeluje u mraku balkanske krčme.
Dodikov ključni problem je što je potcijenio svog protivnika – Schmidta, koji možda izgleda kao birokrata, ali je pravnik sa ozbiljnim parlamentarnim iskustvom. Posljedica Dodikovog političkog rata protiv Schmidta danas mu je „nepravosnažno“ isporučena.
Groteskno je da se upravo u danima kada je koalicija kojoj pripada i Schmidtov CSU osvojila ubjedljivu relativnu većinu u Bundestagu, pojavljuje priča kako bi Njemačka mogla osporiti legitimitet Visokog predstavnika – jer to traže Putinovi klijenti iz AfD-a, stranke koja je u Njemačkoj potpuno izolovana. Manje groteskno, ali opasnije, jeste što autoritarni vladar Srbije, čiji se režim urušava pod pritiskom demokratske dinamike, hitno odlazi u Banju Luku kako bi podržao Dodika u „teškom trenutku“.
Trenutak je težak za BiH, ali za Dodika još nije
Dodikov trenutak još uvijek nije težak. Bio bi da je osuđen na maksimalnu kaznu i odmah sproveden u zatvor. Međutim, trenutak će za njega postati težak kada presuda postane pravosnažna i kada više ne bude mogao izbjegavati povlačenje s funkcije.
Ovo je težak trenutak za Bosnu i Hercegovinu. Dodiku preostaju sedmice ili mjeseci da nastavi sa destabilizacijom, dok njegovi pokrovitelji imaju dovoljno vremena da pronađu nasljednika koji će nastaviti posao. U međuvremenu, BiH ponovo trpi poniženje – predsjednik susjedne države dolazi na njen teritorij, ignorišući državne vlasti i ponašajući se kao da je „na svome“.
Ako službeno Sarajevo jasno ne pošalje poruku da je ovo učinjeno protiv njegove volje, onda će iskorak koji je napravljen polaganjem ispita o vladavini prava biti potpuno poništen
Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.
Preporučeno
