Samardžić upozorava da je Crna Gora „bogata strategijama i akcionim planovima, a siromašna stvarnom koordinacijom“, da različite poruke iz državnog vrha troše možda i najvažniji strateški kapital male države – pouzdanost kod saveznika, ali i da se ozbiljan raskorak vidi i u razvoju Vojske. Država, kaže, ulaže stotine miliona eura u novu opremu, dok joj istovremeno odlaze ljudi koji bi tom opremom trebalo da upravljaju.
„Možemo potpisati ugovor za helikoptere, ali ne možemo potpisati ugovor za posade“, upozorava Samardžić.
„U OBA SLUČAJA RIJEČ JE O OZBILJNOJ SLABOSTI SISTEMA“
STANDARD: Premijer Milojko Spajić upozorio je na koordinisano hibridno djelovanje protiv Crne Gore. Ako za to postoje ozbiljne operativne informacije, kako bi trebalo da reaguje uređen bezbjednosni sistem i koje institucije moraju prve da djeluju?
SAMARDŽIĆ: U uređenom bezbjednosnom sistemu ovakva informacija mora biti provjerena, analizirana i pretvorena u cjelovitu procjenu prijetnje kroz nadležni obavještajno-bezbjednosni sistem. Na osnovu takve procjene nadležne institucije preduzimaju mjere, a tek potom se pažljivo izlazi u javnost. Obrnut redosljed može upozoriti nosioce neprijateljskog djelovanja, ugroziti izvore i metode rada i uznemiriti javnost prije nego što je država utvrdila sa čim se suočava.
Zakon propisuje da ANB prikuplja, analizira i procjenjuje podatke o obavještajno-subverzivnom i hibridnom djelovanju, dok su državni organi dužni da joj dostave relevantna saznanja. Zato nije važno da li je premijer informaciju dobio od domaćeg organa, partnerske službe ili drugim službenim kanalom – ona je morala biti provjerena i objedinjena u okviru sistema, a zatim distribuirana državnom rukovodstvu.
Potom Vijeće za nacionalnu bezbjednost razmatra obavještajno-bezbjednosne procjene i usaglašava mjere izvršne vlasti, dok Savjet za odbranu i bezbjednost ocjenjuje ukupnu bezbjednosnu situaciju. Ako se utvrdi da su u takvo djelovanje uključeni zvanični organi stranih država, moraju se koristiti i diplomatski i saveznički mehanizmi. Sjednica Vijeća pritom nije zakonski preduslov za zasjedanje Savjeta.
ANB sada javno poručuje da ne bi bilo profesionalno ni odgovorno potvrđivati određene teze prije utvrđivanja relevantnih činjenica. To je ispravan standard, ali se onda mora objasniti da li je taj standard bio poštovan prije nego što je premijer javno govorio o mogućem učešću stranih zvaničnika, domaćih političkih aktera i dijela medija. Jesu li njegove tvrdnje bile zasnovane na cjelovitoj obavještajno-bezbjednosnoj procjeni ili na još nedovoljno provjerenim operativnim podacima?
Posebno zabrinjava što nakon premijerove objave nije uslijedio jasan institucionalni odgovor. Predsjednik je najavio hitnu sjednicu Savjeta, premijer zatražio da joj prethodi sjednica Vijeća, a zatim su obje teme nestale sa institucionalnog dnevnog reda. U međuvremenu su trojica europoslanika zatražila odgovor Evropske komisije, dok domaće institucije ćute.
Ako su premijerova saznanja vjerodostojna, izostanak hitne institucionalne reakcije je nedopustiv. Ako nijesu bila provjerena, njihovo javno iznošenje bilo je neodgovorno. U oba slučaja riječ je o ozbiljnoj slabosti sistema nacionalne bezbjednosti.
STANDARD: Gdje je granica između političkog uticaja druge države i djelovanja koje se može smatrati ozbiljnom bezbjednosnom ili subverzivnom prijetnjom?
SAMARDŽIĆ: Svaka država pokušava da utiče na druge države kroz diplomatiju, ekonomske odnose, javne poruke, kulturne veze, lobiranje i podršku politikama koje odgovaraju njenim interesima. Takav uticaj može biti neprijatan ili politički sporan, ali sam po sebi nije hibridno ili subverzivno djelovanje.
Granica se prelazi kada je djelovanje prikriveno, obmanjujuće, koordinisano ili prinudno, kada postoji jasno utvrđena veza sa stranom državom ili njenim strukturama i kada mu je cilj da utiče na ustavni poredak, državne institucije ili slobodno donošenje odluka.
To može obuhvatiti tajno finansiranje političkih i medijskih struktura, djelovanje preko domaćih posrednika, ucjenjivanje ili kompromitovanje funkcionera, sajber napade, obavještajne operacije, organizovane kampanje dezinformacija i podsticanje nacionalnih, vjerskih i društvenih sukoba.
Da bi se neka aktivnost kvalifikovala kao hibridna prijetnja, nije dovoljno da odgovara interesima druge države. Moraju se utvrditi nosioci, veza sa spoljnim centrom, koordinacija, neprijateljska namjera, korišćene metode i cilj koji se želi postići.
Posebno je zahtjevno pouzdano pripisati takvu operaciju konkretnoj državi ili njenim zvaničnicima. To se ne radi na osnovu političkog utiska, već na osnovu provjerenih i međusobno povezanih obavještajnih podataka.
Političko neslaganje postaje bezbjednosna prijetnja tek kada iza njega postoje organizovano spoljno upravljanje, prikrivene metode i namjera da se ugroze institucije, ustavni poredak ili pravo Crne Gore da samostalno donosi odluke. Ako te elemente ne možemo dokazati, onda ne govorimo o bezbjednosnoj procjeni, već o političkoj kvalifikaciji.
„BORBA PROTIV HIBRIDNIH PRIJETNJI NE SMIJE POSTATI SREDSTVO ZA DISKREDITOVANJE MEDIJA“
STANDARD: Spajić je među akterima hibridnog djelovanja pomenuo i dio medijske scene. Kako razlikovati stvarne propagandne operacije od legitimnog kritičkog novinarstva i političkog neslaganja?
SAMARDŽIĆ: Da se dio medijskog prostora može koristiti za hibridno djelovanje nije sporno. To je poznat oblik savremenih hibridnih operacija. Sporno je nešto drugo: kako se takva tvrdnja iznosi i da li je u konkretnom slučaju prošla odgovarajuću institucionalnu procjenu.
Savremene hibridne operacije u velikoj mjeri vode se u informacionom prostoru – preko medija, portala, društvenih mreža i domaćih posrednika. Cilj, međutim, nije samo širenje lažnih vijesti, već oblikovanje javnog mnjenja, podrivanje povjerenja u institucije, produbljivanje društvenih podjela i uticaj na političke odluke.
Crna Gora je tome posebno izložena kao malo i ekonomski ranjivo medijsko tržište, otvoreno prema mnogo većem i jezički gotovo jedinstvenom regionalnom prostoru. Većina televizija sa nacionalnom pokrivenošću ima vlasništvo izvan Crne Gore. Istovremeno, vlasničke strukture pojedinih medija veoma su složene i povezane sa kompanijama i licima iz više država.
To predstavlja objektivnu ranjivost, ali strano vlasništvo samo po sebi nije dokaz hibridnog djelovanja. Za takvu kvalifikaciju moraju postojati dokazi o prikrivenom finansiranju ili upravljanju, koordinaciji sa spoljnim akterom, svjesnom širenju manipulativnih sadržaja i namjeri da se utiče na institucije i političke odluke Crne Gore. Kritičko novinarstvo, uređivačka pristrasnost ili političko neslaganje nijesu dovoljni za takvu optužbu.
Kod nas se, međutim, ponekad događa suprotno: domaćim medijima, nevladinim organizacijama i nezavisnim ekspertima koji insistiraju na transparentnosti i odgovornosti olako se pripisuje hibridno djelovanje, dok se kod drugih aktera koji kontinuirano prenose političke narative centara izvan Crne Gore ne primjenjuje uvijek isti standard institucionalne provjere.
Zato premijerova tvrdnja ne smije ostati neodređena. Ako postoje operativna saznanja, institucije moraju utvrditi ko djeluje, po čijem nalogu, kojim metodama i sa kojim ciljem. Bez toga se opravdana borba protiv hibridnih prijetnji lako može pretvoriti u sredstvo za diskreditovanje kritičkih medija i izbjegavanje odgovornosti.
Isti kriterijum mora važiti za sve, bez obzira na to kome politički ili uređivački pripadaju.
„SISTEM KOJI FUNKCIONIŠE SAMO DOK SE NJEGOVI ČELNICI SLAŽU NIJE SISTEM“
STANDARD: Evropska komisija posebno insistira na otpornosti Crne Gore na strano uplitanje, dezinformacije i hibridne prijetnje. Imamo strategije i akcione planove, ali imamo li dovoljno snažan i koordinisan sistem da ih sprovede?
SAMARDŽIĆ: Crna Gora je bogata strategijama i akcionim planovima, a siromašna stvarnom koordinacijom. Najnoviji slučaj je to ponovo pokazao. Rasprava o tome koje tijelo treba prvo da se sastane postala je zamjena za institucionalnu reakciju.
To nije prvi put. Slična situacija dogodila se i prošle godine, kada nije održana zakazana hitna sjednica Savjeta za odbranu i bezbjednost. Takva institucionalna neusklađenost ozbiljno dovodi u pitanje funkcionalnost cijele arhitekture nacionalne bezbjednosti.
Ako se najviši državni funkcioneri ne mogu usaglasiti ni oko aktiviranja ključnih mehanizama u situaciji koju sami označavaju kao ozbiljnu, teško je očekivati efikasan odgovor kada se suočimo sa stvarnom krizom.
Crnoj Gori hitno treba zakon o kriznom upravljanju koji će jasno definisati ko odlučuje, ko koordinira, kako se objedinjuju procjene i kako se zajednički uvježbava odgovor države na složene prijetnje. Hibridne prijetnje ne mogu se rješavati djelovanjem pojedinačnih institucija, već zahtijevaju koordinisan i jedinstven odgovor države.
Posebno moramo biti spremni za period koji dolazi. Kako Crna Gora bude ulazila u završnu fazu evropskih integracija, može se očekivati intenziviranje pokušaja da se utiče na njen strateški kurs. Zato otpornost ne može biti posao samo ANB-a. To mora biti sposobnost cijelog državnog sistema, od bezbjednosno-obavještajnog sektora, policije i tužilaštva, preko odbrane, diplomatije i sajber struktura, do operatora kritične infrastrukture.
Strategije imamo, ali sposobnost da ih koordinisano sprovedemo još nijesmo izgradili. Sistem koji funkcioniše samo dok se njegovi čelnici politički slažu nije sistem, već improvizacija. Otpornost se ne dokazuje usvajanjem dokumenata, već sposobnošću države da reaguje kada se prijetnja pojavi. Taj ispit zasad nijesmo položili.
STANDARD: Crna Gora je članica NATO-a i kandidat za EU, ali iz državnog vrha često dolaze različite poruke o Rusiji, Ukrajini, NATO-u i regionalnim pitanjima. Koliko to može ugroziti kredibilitet države kod saveznika i evropskih partnera?
SAMARDŽIĆ: Kredibilitet u savezima ne gradi se samo deklaracijama, već prije svega predvidljivošću. Saveznici ne procjenjuju samo šta izjavljujemo, već da li ostajemo dosljedni, posebno kada situacija zahtijeva jasno opredjeljenje države, čak i kada je to politički nepopularno.
Za malu državu, koja nema vojnu ili ekonomsku moć da bude presudan faktor u kreiranju strateških odluka, pouzdanost je jedan od najvažnijih strateških kapitala. Kada iz državnog vrha stižu suprotstavljene poruke, trošimo upravo taj kapital.
Različiti politički stavovi legitimni su dio demokratskog društva. Problem nastaje kada se politička retorika prenese na državne odluke i proizvede sumnju u strateški pravac zemlje. NATO ne traži da svi politički akteri u Crnoj Gori misle isto, ali saveznici moraju znati kakva je zvanična državna politika i mogu li računati na njenu dosljednu primjenu.
Mala država koja o ključnim strateškim pitanjima govori u više glasova ne djeluje nezavisnije, već manje pouzdano.
HRVATSKA MOŽE FORMALNO UTICATI NA DINAMIKU PREGOVORA
STANDARD: Poglavlje 31 direktno se tiče vanjske, bezbjednosne i odbrambene politike. Da li političke podjele i otvorena pitanja sa susjedima mogu postati ozbiljna prepreka Crnoj Gori u samoj završnici evropskih integracija?
SAMARDŽIĆ: Mogu, i to kroz dva različita mehanizma. Unutrašnje političke podjele postaju problem kada se iz političke retorike prenesu na državne odluke – posebno na sprovođenje restriktivnih mjera, odnos prema NATO-u i usklađivanje sa vanjskom i bezbjednosnom politikom EU.
Crna Gora je dosad zadržala visok nivo usklađenosti sa politikom Unije i to je važna prednost, ali će naše deklaracije biti sve više na provjeri, a sa njima i kredibilitet države kod evropskih partnera.
Dobrosusjedski odnosi jesu dio evropskih političkih kriterijuma, ali bilateralna pitanja ne smiju postati zamjena za mjerila iz evropske pravne tekovine. Istovremeno, politička realnost je da države članice mogu uticati na dinamiku pregovaračkog procesa. Hrvatska je to već pokazala u slučaju Poglavlja 31, kada nije dala saglasnost za njegovo zatvaranje, iako je Crna Gora bila ocijenjena tehnički spremnom.
Susjedne države koje nijesu članice EU ne mogu neposredno blokirati pregovaračko poglavlje, ali preko političkog uticaja i naših unutrašnjih podjela mogu usporiti reforme i oslabiti kredibilitet države. Hrvatska, kao članica Unije, ima i formalnu mogućnost da utiče na dinamiku pregovora.
Zato se suočavamo sa dvije vrste pritiska: neformalnim, koji zahtijeva otpornost našeg sistema, i formalnim, koji zahtijeva ozbiljnu diplomatiju.
Ključ u odnosima sa Hrvatskom jeste da se pametnom politikom i strpljivom diplomatijom dođe do pravičnih, uzajamno prihvatljivih i održivih rješenja za otvorena pitanja, koja obje strane mogu braniti pred svojom javnošću i koja više neće biti razlog za blokadu.
To ne znači pristati na svaki zahtjev, niti članstvo pretvoriti u trgovinu bilateralnim ustupcima, već spriječiti da neriješeni sporovi postanu instrument za usporavanje evropskog puta.
Crna Gora mora dosljedno sprovoditi evropsku politiku, smanjivati unutrašnje protivrječnosti i otvorena pitanja rješavati ozbiljno i dostojanstveno. Tako će smanjiti prostor da drugi upravljaju dinamikom njenog puta prema Uniji.
„MOŽEMO POTPISATI UGOVOR ZA HELIKOPTERE, ALI NE MOŽEMO ZA POSADE“
STANDARD: Kao nekadašnji načelnik Generalštaba, kako danas ocjenjujete stvarne sposobnosti Vojske Crne Gore i gdje su joj najveće slabosti?
SAMARDŽIĆ: Počeću od onoga što je pošteno reći: posljednjih godina u modernizaciju i opremanje Vojske ulažu se značajna sredstva, posebno imajući u vidu ekonomsku moć Crne Gore.
Pored ranije nabavljena dva tipa helikoptera Bell, realizovane su ili su u toku nabavke lako oklopnih vozila JLTV Oshkosh sa različitim borbenim stanicama, dva patrolna broda, četiri višenamjenska helikoptera Airbus H145M i 86 transportnih vozila Iveco.
Vojska ima kvalitetne pojedince i jedinice koje su u međunarodnim misijama i na vježbama pokazale da mogu uspješno djelovati sa savezničkim snagama. To je napredak koji svakako zaslužuje priznanje.
Međutim, sposobnost se ne mjeri brojem kupljenih vozila, brodova i helikoptera, već time da li iza njih postoje jasan koncept upotrebe, popunjene i obučene jedinice, efikasno komandovanje, logistička podrška i mogućnost dugoročnog održavanja.
Upravo tu vidim najveći raskorak između uloženog novca i stvarnih sposobnosti Vojske. Posebno zabrinjava nesrazmjer između ulaganja u opremu i ulaganja u obuku. Ministarstvo odbrane ulazi u investicioni ciklus vrijedan više stotina miliona eura, dok se istovremeno za obuku i vježbe planiraju relativno mala sredstva. Strateška disproporcija je očigledna.
Najveća slabost je kadar. Iz godine u godinu smanjuje se procenat popune jedinica, dok se povećava broj ljudi koji napuštaju Vojsku. Posebno zabrinjava odlazak mladih i obrazovanih pripadnika, u čije su školovanje i obuku uložena znatna sredstva, dok istovremeno opada interesovanje za vojnu službu i školovanje na vojnim akademijama.
Kadar se stvara godinama, a može se izgubiti preko noći. Jer možemo potpisati ugovor za helikoptere, ali ne možemo potpisati ugovor za posade.
Vojska očigledno gubi utakmicu sa privatnim sektorom, a dosadašnje mjere nijesu zaustavile taj trend. U tom kontekstu treba posmatrati i novu izmjenu uredbe o zaradama. Dobro je što se njome prepoznaju pojedine deficitarne i visokospecijalizovane kategorije, ali kadrovska kriza ne može se riješiti selektivnim korekcijama zarada.
Bez cjelovitog pristupa i pravednog sistema vrednovanja, ad hoc mjere mogu proizvesti teško objašnjive nelogičnosti, narušiti unutrašnju ravnotežu zarada i produbiti nezadovoljstvo većine pripadnika. Zato mogu imati i kontraefekat.
Istovremeno, priroda ratovanja se dramatično promijenila. Bespilotni i protivbespilotni sistemi, osmatranje, elektronsko ratovanje, zaštićene komunikacije i sposobnost da se relativno jeftinim sredstvom neutrališe višestruko skuplja meta danas imaju sve veći uticaj na ishod borbenih dejstava.
Nijesam uvjeren da smo te promjene dovoljno ozbiljno analizirali i pretočili u prioritete razvoja Vojske.
Zato najveća slabost Vojske nije nedostatak još jednog vozila, broda ili helikoptera, već sve veći raskorak između opreme koju nabavljamo i ljudi, obuke i sistema koji treba da tu opremu pretvore u stvarnu vojnu sposobnost.
STANDARD: Crna Gora će morati dodatno da povećava izdvajanja za odbranu. Gdje bi taj novac trebalo prvenstveno usmjeriti da dobijemo sposobniju vojsku, a ne samo veći budžet?
SAMARDŽIĆ: Veći budžet i sposobnija vojska nijesu isto. Najlakše je potrošiti više novca; mnogo je teže pretvoriti ga u održivu vojnu sposobnost.
Razmjere planiranih ulaganja kroz kreditno zaduženje od preko 300 miliona eura zahtijevaju posebnu odgovornost. Procenat izdvajanja jeste saveznička obaveza, ali cilj ne smije biti što veće trošenje novca na nova sredstva. Krajnji cilj moraju biti nove i održive sposobnosti Vojske, a put od sredstva do sposobnosti je veoma dug i zahtjevan.
Prvi prioritet moraju biti ljudi: njihov materijalni položaj, obuka, zadržavanje deficitarnog kadra, uređeno napredovanje i obnova oficirskog i podoficirskog kora.
Posebno treba podsticati školovanje na kvalitetnim vojnim akademijama i stvoriti uslove da se ti ljudi nakon školovanja zadrže u Vojsci. Ako danas nemamo dovoljno kandidata za vojne akademije, za nekoliko godina nećemo imati dovoljno ljudi koji mogu da komanduju jedinicama i upravljaju najsloženijim sistemima.
Drugi prioritet moraju biti obuka, održavanje i logistika. Nijedno sredstvo ne bi trebalo nabaviti bez unaprijed obezbijeđenih posada, infrastrukture, rezervnih djelova, municije, goriva i programa obuke za njegov čitav životni vijek.
Mala vojska mora standardizovati opremu i ograničiti broj različitih tipova sredstava, jer svaki novi tip otvara novi lanac održavanja, logistike i obuke.
Treći prioritet treba da budu sposobnosti koje odgovaraju savremenom bezbjednosnom okruženju: bespilotni i protivbespilotni sistemi, osmatranje, elektronsko ratovanje, sajber odbrana, zaštićene komunikacije i integrisani nadzor mora i vazdušnog prostora. Pravilno usmjerena ulaganja u tim oblastima mogu maloj vojsci donijeti nesrazmjerno veliki operativni efekat.
NATO ciljevi sposobnosti jesu legitimna obaveza Crne Gore, ali ne smiju se prihvatati i sprovoditi mehanički. Umješnost političkog i vojnog rukovodstva ogleda se u tome da tokom njihovog usaglašavanja izbori ciljeve koji su vojno relevantni, kadrovski i finansijski održivi i istovremeno odgovaraju prioritetnim potrebama Crne Gore. Tako se istim ulaganjem jačaju i nacionalna odbrana i kolektivna bezbjednost.
Pohvale iz Brisela, dobijene na osnovu procenta izdvajanja za odbranu i učešća u misijama NATO-a, mogu biti potvrda dobrog rada, ali ne smiju postati zamjena za borbenu spremnost.
Uspjeh se ne mjeri samo procentom BDP-a i brojem potpisanih ugovora, već popunjenošću jedinica, zadržavanjem kadra, brojem obučenih posada, ispravnošću sredstava i sposobnošću Vojske da izvrši zadatak kada je to državi zaista potrebno.
Preporučeno
TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA “ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE.














