Video
Čovjek je neizvjesnost. Jedino ga svijest o sopstvenom obrazu, od drugih načina postojanja razlikuje.
16.06.
18:10h
Još malo o čojstvu. Nekih. Iz ličnog primjera.
Kažem, o čojstvu, jer su im se, u međuvremenu, vidici proširili na – čojstvo bez granica.
Ja sam 01.12.2002. godine u betonjerci CB Podgorica, prespavao gdje nije nijedan Crnogorac.
Niti jedan.
Možda neki nasilni beskućnik.
Zalutala svinja.
Ili izgubljeni pas.
Dakle, Paunović, uz pomoć Orlandića, Jovićevića, smjestio me je u betonski boks ispod zemlje.
Jedan i po, puta dva.
Metalna vrata.
Nema instalacija za struju u boksu.
Živi beton.
Makar prozorčić se ne podrazumjeva.
Mrak.
Mogao sam pod rukom da osjetim na podu pet poređanih, spojenih dasaka.
I na njima deset kila ljudskog izmeta koji sam u mraku pipajući pomenute daščare muški napipao i obrisao dlan desne ruke nasumice o zid, jer nisam mogao ni sopstvenu govnjivu ruku da vidim.
Mirisao sam na govna.
Kako nije niko moj. I ne moj.
Bacio sam crnu platnenu jaknu iznad nečijeg, namjerno ostavljenog “proizvoda” za doček.
I nećete vjerovati – zaspao, prekrstivši ruke na grudima. U sebi sam izustio – nećete, da je*ete oca.
Svjedok mi je policajac koji je u podrumu bio za jednim stočićem i koji mi je dao cigaretu sarajevske proizvodnje prije ulaska u salun.
Moje je da budem tu, ne ljutite se – izgovorio je taj dobri čovjek.
I sad je Milan pošten, častan, nije ni pokajnik.
Izgovara da je vječna Crna Gora.
Raspala se, bez štete, ako je M.P. brani i uzdiže.
I to pred egzalitiranim mojim sunarodnicima.
P.S: Čovjek je neizvjesnost.
Jedino ga svijest o sopstvenom obrazu, od drugih načina postojanja razlikuje.
Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.
Preporučeno
