Dodjela Trinaestojulske nagrade bila je prava slika današnje Crne Gore.  

Poželjni Srbi na dvoru slavili su crnogorski dan državnosti. Poželjni Bošnjaci i Albanci – oni koji su u vlasti – bili su odsutni sa dodjele nagrada. Poželjna Vlada i premijer su, izgleda, imali nekih drugih obaveza. A stotinjak metara od državne proslave – u noći državnog slavlja – crnogorska policija je postavila blokade, barikade i spremila biber sprej za Crnogorce i antifašiste.  

Da, na dodjeli Trinaestojulske nagrade nepoželjni su bili – Crnogorci antifašisti i antifašisti svih drugih nacija. Svi drugi su bili poželjni, osim njih. Zato ih je Bečićeva, Šaranovćeva i Bogdanovićeva policija napala odmah – izbiberovala ih je da dobro zaplaču i da zapamte da su nepoželjni u svojoj državi.  

Trinaest povrijeđenih na dodjeli Trinaestojulske, od njih petoro u sedmoj, dvojica zagazili u osmu deceniju života.  

Da, to je slika sadašnje Crne Gore.    

NEPOŽELJNE RIJEČI  

I zato su domaćini u bašti Vile Gorica bili birani srpski političari, uglavnom prvoborci nekadašnjeg Demokratskog fronta. A glavni zabavljači na državnom slavlju bili su – pojci iz Srpskog pjevačkog društva.  

I zato u govoru četničkog vojvode – na obilježavanju Trinestog jula, koji je dvostuko obilježje – nezavisne Crne Gore sa Berlinskog kongresa 1878. i antifašističke Crne Gore iz Trinaestog jula 1941 – nije bilo jedne riječi o antifašizmu. Ni pomena o hiljadu godina crnogorske istorije.  

I zamislite: za predsjednika crnogorske Skupštine zabranjene riječi na dodjeli Trinaestojulske nagrade države Crne Gore bile su – nezavisnost i antifašizam?!

Njih je vojvoda Mandić – ni malo vojvodski, ni malo serdarski – prećutao.  

FRIZIRANJE ISTORIJE   

Valjda mu je bilo neprijatno da govori istinu. Ali je zato bio baš spreman da širi lažnu priču o građanskom ratu umjesto borbe protiv fašizma: Da pripovijeda o četnicima koji su ginuli tobože boreći se protiv okupatora, iako nema ni jedne njihove bitke protiv Njemaca ili Italijana.  

Ali zato ima toliko mnogo zajedničkih vojevanja četnika i njemačkih i italijanskih okupatora protiv partizana.  

Državna laž u zamjenu za istorijske istine. Da, to je današnja Crna Gora koju vlast prezentuje.  

PRIZNANJA ZA NEGATORE  

I sasvim je logično, sasvim je prirodno, da takva vlast, koja ne poštuje vlastitu državu, dodjeljuje nagrade dvojici koji negiraju Crnu Goru, kojima se u snovima pojavljuje Kominterna, koji ne priznaju postojanje crnogorske nacije. Ili koji, kao Bećir Vuković, čak i nemaju djelo koje je nagrađeno.  

I nije se čuditi cinicima koji već obećavaju dobre novčane nagrade svakome ko u Crnoj Gori nađe knjigu Bećira Vukovića ili nađe, u Crnoj Gori ili van nje, neki smisleni rad grafičara Velja Stanišića.  

Stvarno, zar nije blamaža, kada Mandić čita nadahute pohvale za, kako je rekao ,,rad četkicom Velja Stanišića” iako je ovaj dobio nagradu kao – grafičar? Je li to predsjednik parlamenta ne razlikuje grafičare od slikara ili mu je taj gaf podmetnuo neki stručnjak opšte prakse koji je pisao govor Mandiću.  

Ili, možda, sve to i nije bitno!  

Jer obojica – i Bećir Vuković i Veljo Stanišić – nijesu dobili nagrade zbog svoje umjetnosti – nego svog srpskog nacionalnog određenja i politike koja ne priznaje postojanje države Crne Gore.  

I sve njih baš briga što neki građani protestvuju

KOJA JE CRNA GORA VEĆINSKA?   

Da, i to je crnogorska realnost: između policijskih barikada, u razmaku od samo stotinjak metara, pojavile su se dvije Crne Gore.  

Ona organizoavana u vrhu vlasti, koju reprezentuju Andrija Mandić, kao vođa parlamentarne većine, kojoj za sada vjerno služe predstavnici stranaka manje brojnih naroda. Ta Crna Gora ima silu moći i vlasti u svojim rukama. I toj ekipi na vlasti ne smeta što će propagirati reviziju istorije a u isto vrijeme govoriti o vrijednostima, i evropskim integracijama.  

Ali neće izglasati Dan sjećanja za Srebrenicu i niko iz pravoslavne većine neće biti u crnogorskoj delegaciji u Potočarima.  

Na drugoj strani barikada je, bučna i srčana, ali slabo organizovana Crna Gora; građanke i građani koji znaju i cijene svoju prošlost, koji poštuju onaj osmjeh Ljuba Čupića, onu žrtvu Joke Baletić… Koji ne žele da pristanu na reviziju istorije, na glorifikaciju ideologije krvi i tla i ne prihvataju da je Crna Gora samo jedan dio ,,srpskog sveta”.  

U nezavisnoj Crnoj Gori, građanke i građani Crne Gore su tretirani, od policije do vrha vlasti, kao – izgrednici i nasilnici kojima se mora ,,uzimati mjera”. Suzavcem i biber sprejom juče, sjutra možda i palicama, ako to vlasti bude odgovaralo.  

Zaista, je li to neka nova Crna Gora na koju se treba navići? Ako većinska Crna Gora nastavi da tihuje, ako većini ne smeta glorifikacija zločinaca i satanizacija slobode govora, oko između zaostavštine Veljka Vlahovića i Mace Vukojičića izaberu sveca Srpske pravoslavne crkve – onda je odgovor jasan.  

Stvarno, koja je Crna Gora većinska?  

Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.