Da postoji trenutak kada pred grobovima hiljada ljudi prestaje politika i da postoji makar minimum ljudskog stida.

Ovih dana smo saznali da za neke ta granica ne postoji.

Ratko Mladić nije čovjek o čijoj istorijskoj ulozi tek treba da se dogovore istoričari. Nije predmet političke interpretacije. Nije „za jedne heroj, za druge zločinac“, kako se to kukavički relativizuje po regionu.

On je pravosnažno osuđeni ratni zločinac.

Međunarodni sud ga je osudio na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Presuda obuhvata, između ostalog, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, terorisanje stanovništva Sarajeva i uzimanje pripadnika UN za taoce. Žalbeno vijeće je 2021. potvrdilo presudu i doživotnu kaznu.

Dakle, ovdje nema „naše“ i „vaše“ istine. Postoji presuda, žrtve, grobnice, i postoji izbor šta ćete sa tim činjenicama uraditi.

Milan Knežević je izabrao da napiše:

*„Slava je vječna, a patnja je kratka, svaka srpska kuća ima jednog Ratka.“

Ne, gospodine Kneževiću, svaka srpska kuća nema jednog Ratka.

I dobro je da nema.

U srpskim kućama žive milioni ljudi koji nikoga nijesu ubili, nikoga protjerali, nikome zapalili kuću i koji svoj nacionalni identitet ne mjere brojem tuđih grobova.

Zato je možda čak strašnije od veličanja Mladića pokušati njega pretvoriti u simbol cijelog naroda.

Ne činite to Srbima.

Ako već tražite čovjeka kojeg bi svaka kuća trebalo da poželi, onda se sjetite Srđana Aleksića, Srbina iz Trebinja koji je 1993. stao između četvorice naoružanih pripadnika Vojske Republike Srpske i svog komšije Bošnjaka Alena Glavovića.

Srđana su zbog toga pretukli na smrt. Njegov otac Rade napisao je da je umro „vršeći svoju ljudsku dužnost“.

E, takvog bih Ratka, Milana, Srđana, Adnana ili Alena poželio svakoj kući.

Jer ljudskost nema naciju, kao što je nema ni zločin.

MANDIĆ I EVROPA KOJA SE NE UČI IZ TABELE

Andrija Mandić je nešto oprezniji.

On nije napisao Kneževićevu oda-herojstvu. Saopštio je da je Darku Mladiću, u svoje i ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće zbog smrti njegovog oca, kojeg je nazvao „generalom Ratkom Mladićem“.

Svako ima pravo da privatno izjavi saučešće porodici preminulog, ali Andrija Mandić nije privatno lice koje nakon 16 sati skida funkciju predsjednika Skupštine i ostavlja je na vješalici do sjutrašnjeg jutra.

On je predsjednik parlamenta države koja tvrdi da joj je članstvo u Evropskoj uniji glavni spoljnopolitički cilj.

I tu dolazimo do problema koji je mnogo veći od jednog telegrama.

Čini mi se da dio naših političara evropske integracije doživljava kao administrativni posao.

Zatvori poglavlje, usvoji zakon, popuni tabelu, pošalji izvještaj Briselu i dobij štrik.

Pa onda kući možeš da slaviš koga hoćeš.

Ne može.

Najveće pregovaračko poglavlje sa Evropskom unijom nema broj.

Zove se sistem vrijednosti.

I danas je Evropska komisija Crnoj Gori to morala nacrtati gotovo školskom kredom: veličanje ratnih zločinaca suprotno je najosnovnijim evropskim vrijednostima i za njega nema mjesta ni u Evropskoj uniji ni u državama kandidatima. Za Mladića su eksplicitno rekli: „Bio je ratni zločinac.“

To je cijela priča o našim evropskim integracijama u dvije rečenice.

Možemo zatvoriti sva poglavlja, prepisati kompletno evropsko zakonodavstvo, ispuniti svaki zahtjev.

Ali ako predsjedniku parlamenta i ljudima oko vlasti treba objašnjavati zašto se u Evropu ne ide sa pijetetom prema ljudima osuđenim za genocid, onda naš najveći problem nije nijedno otvoreno pregovaračko poglavlje.

Problem je ono koje još nijesmo otvorili u sebi.

A ONDA VUK KADIĆ

Ipak, priznajem da me je od svega najviše pogodila objava Vuka Kadića. Možda zato što sam sa njim radio više intervjua i imao pobočnih prijateljskih, pa čak i rodbinskih veza.

Možda zato što je ljekar, obrazovan čovjek.

Čovjek čiji poziv počiva na jednoj od najplemenitijih ideja ljudske civilizacije – da je svaki ljudski život jednako vrijedan.

A onda pročitate: „Đenerale, đenerale, nek’ je tvojoj majci hvala, što junaka rodila je, da se srpstvu vrati slava! Putuj u vječnost!“

I ostanete bez dobrog odgovora.

Šta se dogodi u čovjeku koji može razumjeti najkomplikovaniji medicinski nalaz, a ne može ili neće da razumije nešto toliko jednostavno – da čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid ne nazivate junakom?

Kakva je to pregrada u ljudskom umu koja omogućava da znanje, obrazovanje i profesionalna reputacija stoje na jednoj strani, a na drugoj glorifikacija čovjeka pod čijom su komandom počinjeni neki od najstrašnijih zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata?

I tu dolazimo do stvari koja je mnogo ozbiljnija od Fejsbuka.

Ne tvrdim niti imam pravo da tvrdim da bi doktor Vuk Kadić ikada drugačije liječio nekoga zato što se zove Adnan, Mustafa ili Samir.

Ali imam pravo da pitam nešto drugo: Kako će se Adnan, Mustafa ili Samir osjećati kada sjutra sjednu preko puta njega i predaju mu svoj nalaz?

Hoće li imati isto povjerenje?

Jer medicina nije samo znanje, već i povjerenje.

Pacijent vam predaje svoje tijelo, svoj strah, svoju bolest, ponekad i život.

I kada ljekar javno nazove junakom čovjeka osuđenog za genocid nad pripadnicima naroda kojem taj pacijent pripada, onda je to povjerenje makar dovedeno u pitanje.

Ne zbog prezimena doktora, nego zbog njegovih riječi.

To nije patetika, već užasavajuće ozbiljna stvar.

OVO VIŠE NIJE MARGINA

I problem više nije jedan Knežević, jedan Mandić ili jedan Kadić.

CGO je danas pobrojao čitav niz ljudi na državnim i javnim funkcijama koji su se od Mladića opraštali, iskazivali mu poštovanje ili ga veličali: od Marka Milačića i Darija Vraneša, preko Gorana Danilovića i Vladislava Dajkovića, do Vesne Bratić i drugih.

To znači da više ne govorimo o grafitu nekog klinca na zidu o anonimnom profilu sa društvenih mreža niti o grupi navijača.

Govorimo o ljudima koji sjede u institucijama, upravljaju javnim sistemima, predaju mladima, donose odluke i predstavljaju ovu državu.

A institucionalni apsurd ide toliko daleko da je Kabinet predsjednika države danas poručio da Crna Gora mora odbaciti veličanje i relativizaciju ratnih zločina, dok je savjetnik istog predsjednika Nebojša Vuksanović lajkovao upravo Kadićevu objavu u kojoj se Mladić naziva junakom.

To je današnja Crna Gora u jednoj slici.

Jedna institucija napiše evropsko saopštenje, njen funkcioner pritisne „like“ na suprotan sistem vrijednosti.

NIJE OVO PRIČA O MRTVOM MLADIĆU

I zato ovo zapravo više nije priča o Ratku Mladiću. Njegovu biografiju je istorija već zapisala, a sud pravosnažno presudio.

Ovo je priča o nama živima, o tome šta smo naučili ili, očigledno, nijesmo.

O tome kakvu Crnu Goru gradimo i šta ćemo jednog dana reći djeci kada nas pitaju kako je bilo moguće da se tri decenije poslije Srebrenice, iz institucija jedne evropske države, ratnom zločincu ponovo pjeva o slavi i junaštvu.

I nemojte mi tada pričati o nacionalnim osjećanjima.

Nacija koju morate braniti genocidom nema problem sa drugima.

Ima problem sa sobom.

Nemojte ni o tome da se „ne smiju vrijeđati osjećanja srpskog naroda“.

Najveća uvreda srpskom narodu upravo je Kneževićeva tvrdnja da „svaka srpska kuća ima jednog Ratka“.

Nema i ne treba da ima.

Srpski narod ima svoje pisce, naučnike, ljekare, radnike, poštene ljude i svoje Srđane Aleksiće.

Ratko Mladić pripada jedino tamo gdje ga je smjestila pravosnažna presuda – među osuđene ratne zločince.

I što prije to postane banalna, nesporna činjenica, to ćemo prije moći da razgovaramo o pomirenju. Do tada, nemojmo se zavaravati.

Evropa nije broj zatvorenih poglavlja. Evropa počinje onog trenutka kada smo sposobni da zločin nazovemo zločinom i kada je počinilac „naš“.

Sve prije toga je administracija.

A ovo što gledamo ovih dana nije put u Evropu.

Ovo je povratak u devedesete, samo sa evropskom zastavom na reveru.