Video
U ovom ekskluzivnom intervjuu za magazin “Diplomacy & Commerce Montenegro”, bivši predsjednik Crne Gore otvoreno govori o svom životu nakon politike, o kvalitetu današnjih lidera, savremenim geopolitičkim izazovima, kao i o potrebi za vrijednosno utemeljenom politikom u vremenu populizma i globalne nestabilnosti. Kao sagovornik koji ne bježi od samorefleksije niti kritike, Đukanović donosi slojevitu analizu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – kako Crne Gore, tako i šireg međunarodnog konteksta.
Gospodine Đukanoviću, kako izgleda Vaš život nakon povlačenja s političke scene? Na koji način provodite vrijeme?
-Najprije, moram reći da udobno živim. Imao sam trideset četiri godine vrlo intenzivne energetske potrošnje, zahvaljujući složenim poslovima koje sam obavljao, najtačnije reći – u kontinuiranom nevremenu. U tom periodu događalo se toliko toga, dovoljno za čitav vijek, a nažalost bilo je i dosta neprijatnog i ružnog. Zato je trošenje, zaista, bilo vrlo intenzivno i danas uživam u okolnosti da, poslije dugo vremena, mogu da upravljam svojim slobodnim vremenom i da uređujem život onako kako ja želim. Politika je i dalje moja preokupacija. Valjda je logično kada provedete trideset četiri godine u politici da ne zaboravite odmah na taj, svoj prethodni izbor. Osim toga, u životnoj sam dobi u kojoj se nije jednostavno opredijeliti da krenete nekim potpuno drugačijim kolosijekom. Dakle, kako moja interesovanja za politiku traju, i sada izvjestan dio dana provedem u toj temi, sa raznim sagovornicima ili, prosto, u iščitavanju zanimljivih tekstova i sređivanju arhive iz vremena aktivnog bavljenja politikom. Zatim, jako mi je važno što imam mnogo više vremena za porodicu i prijatelje, a posebno za trojicu svojih unuka. To me oplemenjuje u odnosu na dosta surovu racionalnost na koju sam se morao adaptirati baveći se politikom. Ovo je sada, rekao bih, lijep kontrapunkt. Najzad, puno je putovanja, koja su i sama dosta inspirisana pozivima sa raznih adresa, gdje se okupljaju ljudi koji imaju šta da kažu o geopolitičkim promjenama kojima svjedočimo. Svakako, ima dosta i mojih privatnih putovanja. Prema tome, nova faza mog života podijeljena je u ova tri segmenta. Ponavljam da me druženje sa najmlađim članovima porodice naročito čini srećnim i zadovoljnim čovjekom.
Poznato je da ste oduvijek gajili posebnu strast prema košarci. Ima li košarka i danas mjesto u Vašoj svakodnevici? Igrate li još uvijek?
-Košarkom sam se jako dugo bavio. Čak, duže sam se bavio tim sportom nakon završetka aktivne karijere, i to u odličnom sastavu vrlo fizički spremnih rekreativaca. Mi smo nekih tridesetak godina, praktično svaki dan, igrali dobar i ozbiljan basket, takođe i utakmice na dva koša. Redovno smo učestvovali na evropskim i svjetskim prvenstvima veterana, i tamo osvajali zlatne medalje. Međutim, tome je došao kraj u vrijeme pandemije korona virusom. Uslijedila je duža restrikcija za okupljanja, a to se, negdje, podudarilo i sa ograničenjima koje donosi životna dob jednog značajnog broja ljudi među nama. Bilo je tu i mnogo mlađih igrača, tj. onih koji bi završavali aktivnu karijeru pa se pridruživali nama. Uglavnom, to su bili ljudi koji su igrali u KK „Budućnost“ i drugim prvoligaškim timovima. Ali, bilo je i starijih od mene… Pošto u periodu pandemije dugo nijesmo mogli da se okupljamo, to je označilo kraj aktivnijeg bavljenja košarkom. Umjesto toga, ja sam nastavio sa individualnim treningom. U svom stanu sam improvizovao jedan mali gym. Sada mi, ako ne svaki, a ono svaki drugi dan počinje tako da, najprije, prođem kroz vježbovni proces u trajanju od sat do sat i po vremena, a nakon toga idem u svoj radni prostor.
Kako gledate na kvalitet savremene politike i političara – da li je politika izgubila svoju ozbiljnost i smisao koji je nekada imala?
-Kvalitet politike, kao djelatnosti, već godinama je u slobodnom padu. Politika je nekada bila privilegija za odabrane, u najboljem značenju te riječi. Dakle, za one ljude koji su u stanju da svojim intelektualnim i energetskim potencijalom rješavaju društvene probleme od kojih zavisi kvalitet života nas i naše djece. Zato i izlazimo na izbore, da bismo takvima dali povjerenje, jer im više vjerujemo da će zadovoljiti naše potrebe u obrazovanju, zdravstvu, kulturi, sportu i svim drugim djelatnostima, nego njihovim konkurentima. Danas je, nažalost, u velikom broju slučajeva politika postala pribježište za one koji ne znaju šta bi drugo radili. Kako je politika djelatnost koja je kontinuirano pod pažnjom javnosti, vidite u njoj često ljude koji su neostvareni advokati, ljekari, biznismeni ili naučnici, kojima izgleda dopadljivo da svoje neuspješne karijere osnaže publicitetom koji im donosi politika kao djelatnost. Stoga nema mjesta isčuđavanju zašto je politika loša i zašto nije u stanju da rješava ozbiljne probleme s kojima se pojedinci i svijet danas suočavaju. Zato i kažem da aktuelno svijet ima mnogo više velikih problema, nego velikih državnika. Politici se mora vratiti dostojanstvo i važnost koju je dugo imala, kako bi opet postala izazov za ljude koji imaju šta da joj daju. Dajući doprinos politici, oni daju i rješenja za probleme koji nas opterećuju. Upravo u nekvalitetu današnje politike vidim dobar dio objašnjenja za najteže probleme, od geopolitičkih do egzistencijalnih. Recimo, o političkoj i bezbjednosnoj krizi na prostoru ex Jugoslavije, 90-ih godina govorilo se kao o posljedici kraja Hladnog rata i dezintegracije složenih država poput Čehoslovačke ili Sovjetskog Saveza. Iako, ja i dalje vjerujem da je dominantno ishodište jugoslovenske tragedije bilo domaće. No, ovo što nam se danas događa u regionu je, po mom mišljenju, dominantno refleksija geopolitičkog meteža! Globalna politika gotovo da ne može niže da padne. O tome je najbolje svjedočanstvo da je glavna tema da li će, gdje i kada biti upotrijebljena nuklearna bomba.
Crna Gora je obilježila 19 godina od kada je na referendumu obnovila državnu samostalnost – gotovo dvije decenije koje su oblikovale njen savremeni identitet na političkom, ekonomskom i međunarodnom planu. Kada se osvrnete na taj period, šta smatrate najvećim postignućem, a koji segmenti državnog razvoja, prema Vašem viđenju, i dalje čekaju da budu ostvareni?
-Kako sam već istakao – imali smo, generalno, loše vrijeme za prioritetno potrebni ekonomski i demokratski razvoj. Vjerujem da ne griješim kad kažem da su u tom periodu obavljeni mnogi važni i vrijedni poslovi. Posebno sam ponosan da smo u Crnoj Gori, ranih devedesetih godina, uspjeli da sačuvamo mir. Znajući šta se, u tom periodu, događalo u našem okruženju, Crna Gora bila je jedina ex jugoslovenska republika na čijoj se teritoriji nije vodio rat. Kada imamo u vidu crnogorsku, dominantno ratničku istoriju i tradiciju – ovo smatram možda i najvažnijim postignućem. Čini mi se da u ovoj generaciji koja danas živi u Crnoj Gori, život dobija na značaju. Kroz svu svoju istoriju, Crna Gora je njegovala kult herojske pogibije. Sada se uspostavlja kult života, i život je više na cijeni. Naravno, u pitanju su procesi, pa ćemo vidjeti kako će izgledati dugoročni rezultati emancipacije crnogorskog društva. Siguran sam da je, u tom periodu, započeta jedna nova faza oblikovanja svijesti u Crnoj Gori, o onome što su najvažnije društvene vrijednosti.
Drugo, mislim da smo naučili da vrednujemo stabilnost društva. Bez stabilnosti nema razvoja, a od nestabilnih društava svi bježe. Crna Gora je prošla jednu jako važnu etapu intenzivnog ekonomskog razvoja, zahvaljujući vrlo dinamičnom prilivu stranih investicija. Kapital je „kukavica“, a investitori izbjegavaju nestabilne države i ekonomije. Taj priliv kapitala svjedoči da je Crna Gora bila stabilna i inspirativna investiciona destinacija.
U tom periodu smo, takođe, unaprijedili multietnički i multivjerski karakter Crne Gore. Crna Gora je, kroz istoriju, bila multietnička država. To smo potvrdili i kada je u vremenu posljednjih ratova u našem okruženju, ogroman broj izbjeglih i raseljenih lica, dolazio u Crnu Goru. Bili su to ljudi raznih vjera i nacija. U jednom trenutku ih je bilo 20 % u odnosu na ukupno stanovništvo Crne Gore, što je gotovo nezamisliva brojka. Zamislite da se tokom nekoliko godina u Americi, Njemačkoj ili Francuskoj nastani 20 % stranaca? Međutim, Crnoj Gori je to doprinijelo da učvrsti povjerenje u suživot, multietničku i multivjersku zajednicu.
Mislim da je vrijedno pomena da smo u tom periodu ostvarili ekonomsku samoodrživost Crne Gore, znajući da se Crna Gora, kroz istoriju, uvijek ispomagala sa raznih adresa. Dakle, od ranih devedesetih do danas, Crna Gora živi od svog rada, a onda je i svojim umijećem, postala privlačna investiciona destinacija. Bogati ljudi su počeli ovdje da dolaze, a rezultat njihovih ulaganja su ne samo objekti vrijedni u materijalnom smislu, već je to bilo praćeno i uspostavljanjem novih standarda. Danas je Porto Montenegro potpuno konkurentan marini u Monte Karlu, Kanu ili u Porto Červu. Slično je i sa rizortima u Porto Novom i na Luštici. O Amanu da i ne govorim. Sve ovo je bilo važno napraviti sa pravim partnerima.
Zatim, važno je napomenuti da smo, nakon njemačke marke, 2002. godine uveli euro, što je dodatno učvrstilo povjerenje investitora i značilo važan korak Crne Gore ka nezavisnosti. Možda je to bio i odlučujući korak! On je pomogao narastanju svijesti da je neophodno napustiti ekonomski i finansijski ambijent koji je bio ozbiljno bolestan. Jer, prethodno smo prošli iskustvo jedne od najvećih inflacija u istoriji čovječanstva i potpuno devalviranog dinara. Nijesmo se odlučili da štampamo svoj perper, kao istorijski novac, što bi imalo tradicionalno i emotivno opravdanje. Međutim, odlučili smo da poštedimo Crnu Goru rizika da se sjutra opet pojavi neko neodgovoran ko će pokušati da ekonomske probleme rješava štampanjem perpera bez pokrića. Znali smo da je crnogorskoj ekonomiji potreban konvertabilni novac da bi njena ekonomija počela da se oporavlja i da razvija državu.
U finalu, obnovili smo nezavisnost kao cjelovjekovni san mnogih crnogorskih generacija. Uradili smo to na savršeno evropski način da se nijednog sekunda nije ugrozila stabilnost Crne Gore i regiona. Takođe, uz poštovanje strogih pravila koje je propisala EU. Poslije svega, Crnu Goru smo usmjerili ka zapadu, smjerom kojim se zajedno sa regionom najčešće nije kretala tokom svoje duge istorije. Dakle, ispravljanje istorijske nepravde iz perioda neposredno nakon Prvog svjetskog rata nije bilo cjelokupan cilj naše politike. Uz to željeli smo da obnovljena, nezavisna Crna Gora, ne smo geografski nego i civilizacijski bude dio kulturnog kruga savremene Evrope. Ali, da bi se kretali ka toj adresi, moramo joj organski, dakle vrijednosno pripadati. To znači da moramo sveobuhvatnim reformama usvojiti njene standarde, jer u protivnom, odudaraćemo i izgledaćemo kao „otpadnik“ od tog društva. A kada krenete put Evrope, onda ste, vrlo logično, i na putu NATO-a, kao evroatlanske integracije.
S druge strane, ono što nije ni moglo biti dovršeno u kratkom periodu jeste institucionalni razvoj. Kada sam prvi put napuštao premijersku dužnost, nakon uspješno obavljenog referenduma i parlamentarnih izbora koji su uslijedili krajem 2006. godine – kazao sam da je vrijeme da u Crnoj Gori istorijski utemeljen individualni autoritet bude zamijenjen institucionalnim autoritetom. Želio sam da naglasim da je za stabilnost i demokratski i ekonomski razvoj svake države jako važan razvoj njenih institucija. Države koje imaju izgrađene institucije mogu da prežive i lošu vlast. Za države koje nemaju izgrađene institucije, loša vlast može da bude fatalna. Zato je to najvažniji prioritet za državu u ponovnom nastajanju. I time smo se svakako veoma posvećeno bavili. Ali ono što neće da razumiju naši kritičari je da je to posao koji se nikada ne završava, a da do prvih zadovoljavajućih rezultata treba prije vijek, nego 14 godina koliko smo mi imali na raspolaganju vršeći vlast od 2006. do promjena, 2020. godine. Pošto se vlasti u demokratskih društvima, logično, smjenjuju ovo bi trebao biti kontinuirani prioritet svake vlade, nezavisno od partijskih aranžmana. Da li to imamo u posljednjih pet godina u Crnoj Gori? Moj odgovor je ne. No, i to su lekcije koje se moraju naučiti. Crna Gora je, u jednom trenutku, morala proći kroz promjenu vlasti, i dobila je vladu koja je, zapravo, bila jedina alternativa dotadašnjoj. Danas građani Crne Gore bolje znaju šta je u njihovom interesu za budućnost. Mislim da je najvažnije da Crna Gora što prije dobije nacionalno odgovornu vladu, koja će nastaviti da strpljivo i istrajno izgrađuje institucije, kao pouzdani temelj budućeg društvenog razvoja zemlje.
Analizirajući savremene globalne tokove i promjene u međunarodnoj ekonomiji – u kojim sektorima prepoznajete najveći potencijal za dalji razvoj Crne Gore? I kakav biste savjet dali mladim političarima kada je riječ o pokretanju novog investicionog ciklusa i stvaranju održivog i konkurentnog poslovnog ambijenta?
-Crna Gora je prirodno predisponirana da bude visoko kvalitetna turistička destinacija pa je samim tim, njena ekonomija u značajnoj mjeri profilisana kao ekonomija usluga. Naravno, događaji poput korona pandemije opominju nas da nije pametno slijediti samo jedan smjer ekonomskog razvoja. Vrlo važno je imati disperzivne ekonomske aktivnosti, ali i jasnu svijest o tome šta je strateški smjer ekonomskog ravoja države. Prethodnih par decenija Crna Gora je pokazala da je u stanju da preraste okvir po kojem se prepoznavala u vrijeme ex Jugoslavije. Crna Gora je i tada bila veoma solidna jadranska turistička destinacija. U vremenu obnove nezavisnosti shvatili smo da Crna Gora može biti veoma konkurentna evropska i mediteranska destinacija. Takođe, sagledavajući širi kontekst, u krugu domaćih i inostranih eksperata, uočili smo i da Evropa traži nove turističke destinacije. Tradicionalne destinacije, poput Sen Tropea, nastale u godinama poslije Drugog svjetskog rata – prilično su zasitile svijet, a postale su jako skupe i nedostupne mnogim ljudima. Uostalom, kontinuirano se širi dijapazon potreba turističke klijentele i tu pametne politike, u državama koje imaju dobre prirodne predispozicije, prepoznaju svoju šansu. Mi smo, kroz intenzivnu saradnju sa stranim konsultantima i investitorima, projektovali razvoj i dogradili nove strukture koje su Crnu Goru lansirale među poznate evropske turističke destinacije. To su zapazili i najrenomiraniji časopisi, poput publikacije koju izdaje Svjetski savjet za turizam i putovanja, kao jedna od afilijacija Ujedinjenih nacija, koji je tih godina u više navrata, Crnu Goru rangirao kao jednu od najbrže rastućih i najprepoznatljivijih svjetskih turističkih adresa. Crna Gora je tih godina, izgradnjom savremenih marina, dobila još jednu dimenziju svog turizma, a to je veoma kvalitetan nautički turizam. Objekti poput Porto Montenegra dobili su naslovnice u svim renomiranim evropskim magazinima, a država Crna Gora je imala jako kvalitetan međunarodni marketing. Pokazali smo da to možemo. Nažalost, u posljednjih pet godina napravljeno je nekoliko koraka unatrag. Najveća šteta, ispostavlja se, napravljena je nepromišljenim ukidanjem nacionalnog avioprevoznika, što je dovelo do tragične saobraćajne izopštenosti Crne Gore. Da bi jedna turistička zemlja bila prestižna veoma važan uslov je njena laka dostupnost. Koliko se sjećam, 2019. godine Crna Gora je dnevno imala tri puta više letova prema inostranstvu od susjedne Albanije. Danas, Albanija ima dnevno četiri puta više takvih letova od Crne Gore. To je jako loša usluga aktuelne vlasti Crnoj Gori. Kada razmišljamo o budućem turističkom razvoju i valorizaciji crnogorskih potencijala, prije svega, u sektoru turizma i usluga, moramo razmišljati o lakšoj dostupnosti, tj. o razvoju cjelokupnog saobraćaja. Prevashodno, mislim na razvoj aerodroma i na dobre ugovore sa avioprevoznicima, koji će direktnim letovima povezati Crnu Goru sa emitivnim destinacijama, najprije iz Evrope. To je, po mom mišljenju, realna mogućnost. Takođe, treba se vratiti dobroj praksi odnosa sa investitorima da bi nastavili održivu valorizaciju najatraktivnijih turističkih lokaliteta i obezbijedili nove visokokvalitetne smještajne kapacitete. Danas kada se pojavi značajan tur operator i kada traži nekoliko hiljada smještajnih jedinica sa pet i više zvjezdica, imamo problem. Naravno, ne zagovaram betoniranje naše obale, ali ne slažem se ni sa ovim što čujem iz nekih ovdašnjih glasnonekompetentnih NVO i medijskih krugova – da treba spasiti Crnu Goru od gradnje. Pitam ih: od čega da je spašavamo? Od pametne i održive valorizacije njenih resursa? Resursi su tu da bi ih odgovorna politika valorizovala! Smatram da tu treba staviti akcenat kada je u pitanju budući razvoj Crne Gore, uz naglasak na disperziranje privrednih aktivnosti. Na primjer, poljoprivredno zemljište, kada ga gledate u apsolutnim ciframa ne može biti impresivno jer je Crna Gora mala zemlja, ali je nevjerovatno koliko je, još uvijek, poljoprivrednog zemljišta u Crnoj Gori neobrađeno. Nasuprot tome, imamo uvoz hrane koji je stalno rastući, u stotinama miliona eura, najčešće sa prostora koji su nam geografski najbliži. Dakle, to govori da nijesu u pitanju klimatska ograničenja za proizvodnju tih proizvoda. U pitanju je ljudski faktor. Onima koji žele da čuju moj savjet poručio bih da je potrebno biti jako fokusiran na razvoj. Takođe, čini mi se da je aktuelna državna politika inficirana virusom populizma i da smatra da je najvažnije ljudima obećavati to što oni žele da čuju, a to je da se mogu dijeliti visoke plate, penzije i socijalna davanja nezavisno od učinaka koje imate u ekonomiji. To, makar i na kratak rok bili u stanju da ispunite obećanja, je samo politički trik, unosan neko vrijeme, ali vrlo brzo se pokaže kao obmana zato što se neizbježno sudare te dvije okolnosti – narasli potrošački apetit i ekonomija koja to ne može da izdrži. Zato je važno da pametno osmišljen, održivi razvoj države poput Crne Gore i drugih balkanskih država, koje su dugo istorijski zaostajale, bude top tema nacionalnih politika. Ideja vodilja svake pametne politike jeste ubrzani razvoj zemlje, a najracionalnije ga je realizovati u partnerstvu sa dobrim investitorima. Shodno mom iskustvu, da bi dobili dobre investitore, vlada mora biti pouzdan partner. Vlada ne smije biti samo autoritarni regulator, kojem je dopušteno sve, uključujući i da stalnim pogoršanjem investicionog ambijenta razgoni investitore. Reći ću Vam nešto iz vlastite prakse. Godinama sam pokušavao da zainteresujem investitore za razvoj turizma na sjeveru. Nije to išlo lako. A krenulo je tek kada je država odlučila da izgradi prvu dionicu autoputa, koja je koštala više od osamsto miliona eura. Tada su privatni investitori shvatili da država vjeruje u taj projekat, i da je krenula da obavi svoj dio posla. Danas u Kolašinu privatni investitori grade dvadesetak novih hotela. Takva partnerstva se moraju njegovati i ideja vodilja svake vlade mora biti da iz dana unapređuje nešto u poslovnom ambijentu države. Kad shvatite da su druge države prepoznale razloge vaše investicione atraktivnosti, a u našem slučaju to je prije svega bio poreski sistem i stopa poreza na dobit od 9%, i da su neke od njih krenule da kopiraju vaše rješenje, vlada mora odmah da reaguje sa daljim snižavanjem poreskih stopa. Dakle, konkurencija postoji svuda, pa i među državama. Svaka država je zainteresovana da dobije kvalitetan kapital, a taj kapital će dolaziti u onaj ambijent koji mu bude ponudio najbolje uslove – od najnižih poreza, najefikasnije administracije, najpouzdanije vladavine prava… To stalno treba imati na umu i nepokolebljivo raditi na privlačenju investitora. Zaključujem da jedino tako možemo, u dogledno vrijeme, savladati duboki jaz u razvoju koji je nastao kroz istoriju između balkanskih država i savremene Evrope.
Svijet ulazi u novu fazu međunarodnih odnosa sa povratkom Donalda Trampa na čelo američke administracije, dok se Evropska unija suočava s unutrašnjim izazovima i redefinisanjem svojih geopolitičkih prioriteta. U takvom kontekstu, gdje vidite poziciju Crne Gore – i u pogledu evropskih integracija, i kada je riječ o spoljnopolitičkom manevrisanju između ključnih međunarodnih aktera?
-Crna Gora je nepovratno na putu evropske i evroatlanske integracije. Kako će izgledati Evropska unija kada Crna Gora i sve države Zapadnog Balkana postanu njene članice, rekao bih da sada nije potrebno domaštavati. Vjerujem da će Evropska unija opstati, jer je to uslov da evropske države budu geopolitički konkurentne. Teško da bilo koja evropska država pojedinačno može obezbijediti konkurentnost u odnosu na SAD, Kinu ili Rusiju. Mislim da će se završiti proces ujedinjenja Evrope i da će Crna Gora postati njena prva sljedeća članica. Važno je istaći da smo mi, vođeni tom inspiracijom, kreirali državnu politiku i prije obnove nezavisnosti. Podsjetiću Vas da smo njemačku marku uveli u platni promet Crne Gore sedam godina prije nezavisnosti, dok je euro, takođe, uveden 2002. godine. Time smo napravili važne korake ka evropskoj budućnosti. Iako vidimo da sada ima izvjesnog kolebanja unutar određenih struktura aktuelne vladajuće većine, mislim da ta politika nema dovoljnu snagu da skrene Crnu Goru sa evropskog i evroatlanskog puta. Biće dobro da Crna Gora, što prije, dobije nacionalno odgovornu vlast, koja će biti, bez ostatka, fokusirana na dostizanje tog strateškog državno-političkog cilja. To, naravno, zavisi od raspoloženja građana. Građani su 30. avgusta 2020. godine odlučili da danas imaju ovakvu vlast. Moraće, u nekom trenutku, donijeti odluku koja će dovesti Crnu Goru do nacionalno odgovorne državne politike, potpuno fokusirane na njen evropski razvoj. Dakle, vjerujem da će Crna Gora ostvariti svoje strateške ciljeve. Ja sam pristalica jasne spoljnopolitičke orijentacije. Ne podržavam politiku ekvilibriranja između onog što je dijametralno različito i nepomirljivo. Razumio sam da je to ekvilibriranje u jednom periodu, tačnije hladnoratovskom bila nužnost. Titova politika nesvrstanosti u vremenu dubokog sukoba Istoka i Zapada je zemljama, poput Jugoslavije, dala nevjerovatno veliki geopolitički značaj. Ali, Hladni rat je završen. Danas se jasnije prepoznaje, posebno u Evropi, nova demarkaciona linija. Ne bih rekao da je to linija Istok – Zapad. Mnoge zemlje Centralne i Istočne Evrope, koje su bile u sastavu Varšavskog pakta, danas su članice NATO-a i Evropske unije. Danas je demarkaciona linija vrijednosna. Na jednoj strani imamo tržišnu ekonomiju, demokratiju, vladavinu prava i poštovanje ljudskih prava, a na drugoj strani su autoritarni sistemi vladanja. Ne samo da ne smatram vrlinom, vidim kao samozavaravanje ili manipulisanje, što se pojedini ljudi u Crnoj Gori i regionu hvališu kako uspješno ekvilibrijaju. Između čega? Svi moramo politiku koju promovišemo utemeljiti na vrijednostima. Ako politika ne počiva na vrijednostima za koje se istrajno borite, onda to nije ozbiljna politika već „politikanstvo“. Tada obećavate ljudima ono što bi oni željeli da čuju, iako ni sami ne vjerujete da je to ostvarivo. Dakle, trošite njihovu budućnost da biste vi bili na vlasti – to je sebično politikanstvo. Iskreno vjerujem u vrijednosti zapadne demokratije. Vjerujem da Crna Gora treba da bude sastavni dio tog vrijednosnog sistema. Zato smo i krenuli u socijalno veoma mukotrpne reforme, vjerujući da kroz to vrijedi proći, da bismo u nekom trenutku živjeli u uslovima razvijene i bogate tržišne ekonomije, vladavine prava, da bismo dalje unaprijeđivali svoj multietnički karakter, da bismo poštovali ljudska prava i demokratski se razvijali. Mislim da ovo nije vrijeme za diplomatske i političke ekvilibrijume. Vjerujem da je Crna Gora, kako uoči, tako i nakon referenduma, dobro odabrala vrijednosnu stranu u kojoj vidi svoju budućnost.
Iako ste poznati kao snažan zagovornik zapadnih vrijednosti i evroatlantskog kursa, često ste isticali i određene slabosti koje su pratile politiku Zapada u posljednjim decenijama. Na šta konkretno mislite kada govorite o tim propustima, posebno u kontekstu Balkana?
-Definitvno smatram da je zapadna politika, nakon kraja Hladnog rata, vjerovatno u pretjeranom samozadovoljstvu, pokazala određene slabosti koje su danas postale teg oko nogu njenoj konkurentnosti. Na to se nadovezuje i jedna ozbiljna obmana, koja sve više poprima oblik samoobmane – a ogleda se u tvrdnjama, sve prisutnijim u važnim zapadnim centrima, da je demokratija postala smetnja razvoju. Danas se istina izvrće u pravcu da su autokratski modeli upravljanja dobar okvir za razvoj. Ako govorimo o kvalitetu života građana kao ideji vodilji svake odgovorne politike, tačno je da je uslovljen dobrom platom, penzijom i humanim radnim mjestima, ali je i te kako vezan i za osjećaj slobode, pravne sigurnosti i za sve druge vrijednosti koje baštine demokratska društva, a koje, zapravo, autokratija potire. Smatram da je nakon kraja Hladnog rata potrajalo neko vrijeme zapadnog samozadovoljstva, osjećaja monopola i superiornosti, a to je obavezan ulazak u grešku. Nije slučajno, u trgovini ili nauci, uključujući politiku i geopolitiku – konkurencija vrlo dragocjena. Kada imate nekoga ko vam diše za vratom, tada ćete biti bolji. Kada nemate konkurenciju, onda ste već prešli pola puta do greške. U ovom kontekstu, posebno su se dogodile dvije greške. Prva se ogleda u sebičnom premišljanju EU da li treba dovršiti proces ujedinjenja Evrope, ili se prethodno usredsrediti na otklanjanje slabosti u funkcionisanju njenog aktuelnog sastava. Dok se Evropa premišljala na prostoru Balkana su se naselili interesi drugih, onih koji su protivnici Evrope. Oni su Balkan još jednom, kao mnogo puta u istoriji, zloupotrijebili za svoje interese, koji nijesu bili podudarni sa interesima ljudi koji žive u našem regionu. Zapravo, ovog puta su to uradili inspirisani namjerom da naprave štetu Evropi, da ugroze evropsko jedinstvo i evropski sistem vrijednosti. Agresija na Ukrajinu je rezultat takve političke realnosti. Druga greška je to što je politiku Amerike i Evrope karakterisalo ubjeđenje da su stvorili univerzalnu formulu demokratije, i da svoju demokratiju mogu jednostavno izvoziti. To je apsolutna zabluda! Svako društvo ima svoju istoriju i svoje socio-kulturološke okolnosti koje morate uvažiti. Ne postoji univerzalna formula demokratije! Zato je vrlo važno da, u Crnoj Gori i svim balkanskim državama, jako radimo na razvoju svijesti koja će naše države sačuvati kao naše. Dobro ste me čuli, i nije to kontradiktorno – svaka država Zapadnog Balkana treba da bude dio evropskog kulturnog kruga i evroatlanskih integracija ali, najprije, moramo biti svoji! Ne smijemo nikada dozvoliti da se partnerstva, koja biramo, pretvore u neprimjeren uticaj. Jednako mi je neprihvatljivo da li takav uticaj dolazi sa Istoka ili Zapada. Mi svoju državu moramo čuvati kao svoju, i ravnopravno ulaziti u partnerstva sa onima za koje smatramo da, u budućnosti, možemo ostvarivati zajedničke interese.
Zapadni Balkan ostaje prostor ukrštenih interesa, ne samo regionalnih, već i globalnih aktera. U vremenu kada se sve češće govori o potrebi za “novim pristupom” ovom dijelu Evrope, kakvu viziju budućnosti regiona vidite kao ostvarivu?
-Sve što sam kazao za Crnu Goru, odnosi se i na Zapadni Balkan. Zapadni Balkan mora biti dio savremene evropske integracije. Uslov za to je da se u društvima Zapadnog Balkana obnove reforme kojima smo bili posvećeni u periodu snažnog euroentuzijazma. Dakle, dok se EU nije “umorila od proširenja”. Mislim da ulazak na „mala vrata“ nije ozbiljna opcija. Možete formalno biti dio neke integracije ako vam to dopuste oni koji su već tamo, ali ćete u tom društvu i dalje izgledati kao stranac. Smatram da je evropska budućnost regiona jednako interes Zapadnog Balkana i EU. Već sam istakao da su pred Evropom najveći izazovi, kada je u pitanju rađanje novog geopolitičkog modela. Hladnoratovski model je završen, koliko god to neko htio da revidira. Isto tako, završen je geopolitički model sa jednom supersilom, kao monopolistom, vidio to neko ili ne. Pred nastajanjem smo novog geopolitičkog poretka, a on će posebno biti izazovan za Evropu. Zato Evropa mora brzo reagovati na nekoliko važnih prioriteta koji je čekaju. Kao prvi prioritet percipiram da Evropa treba da dá zamajac svom ujedinjenju, tj. završetku procesa integracije na prostoru Zapadnog Balkana. Nema geopolitičkog vakuma. Tamo gdje nema Evrope – ubacuju se drugi, koji često prema Evropi nemaju najbolje namjere. Paralelno sa tim EU treba da rješava svoje još urgentnije potrebe, kao što je jasnije profilisanje dvije ključne evropske politike: odbrambeno-bezbjednosne i vanjskopolitičke. Niko nije branio Evropi ni do sada da, uprkos pripadnosti Sjevernoatlanskom savezu, jasnije definiše te svoje dvije politike. Pošto to nije učinila, moraće sada, zbog pivota koji je Trampova Amerika napravila od Atlantika prema Pacifiku. Međutim, Evropa će to teže raditi ukoliko bude morala da brine o nestabilnosti bilo kog dijela svog kontinenta.
U javnosti su se pojavljivale informacije da su pojedine članice NATO–a razmatrale mogućnost Vaše kandidature za poziciju zamjenika generalnog sekretara Alijanse. U trenutku kada, prema mišljenju mnogih, svjedočimo formiranju novog svjetskog poretka, kako danas gledate na ulogu NATO–a u očuvanju međunarodne bezbjednosti – i da li je zaista bilo konkretnih razgovora o Vašem potencijalnom angažmanu unutar Alijanse?
-NATO je izuzetna vrijednost koju je svijet dobio nakon Drugog svjetskog rata. NATO je postao garant mira u svijetu, a Evropa je dobila veoma dobre benefite stvaranjem ove organizacije, jer su na taj način neki tradicionalni evropski sukobi prevaziđeni. Našli smo se na istoj strani koja garantuje stabilnost i prosperitet Evropi. Smatram ga velikim dostignućem, i ne razumijem bilo kakvo preispitivanje da li nam je NATO potreban ili ne. NATO je najviše koristi donio Evropi i Americi, i zato mislim da bi obje strane trebale, sa posebnom odgovornošću, da se bave očuvanjem tog, istorijski posmatrano, najmoćnijeg političkog, vojnog i bezbjednosnog saveza.
Vijest o mojoj kandidaturi za poziciju zamjenika generalnog sekretara Alijanse pročitao sam u medijima. Najprije na jednom rumunskom, a potom na jednom turskom portalu. Hoću da vjerujem da se, na nekim mjestima unutar NATO javnosti, razmišljalo o tome da bi neko iz Srednje ili Istočne Evrope mogao da se pojavi na nekoj prestižnoj poziciji unutar NATO-a. Naravno, takvo razmišljanje bi mi imponovalo. Smatram da je došlo vrijeme da se i ljudi i sa ovih prostora pojave na tako važnim dužnostima. Nijesam se podrobnije zanimao za tu vijest, jer sam svoje životne planove osmislio u drugom pravcu. U međuvremenu me je jako obradovalo što je Radmila Šekerinska, koju poznajem i izuzetno cijenim, izabrana na tu poziciju. Time je, smatram, ostvaren naš regionalni interes i vjerujem da će to biti veoma korisno za sve naše države.
Preporučeno
Razgovarao: Darko Šćepanović
