Ima jako puno kvalitetnih i talentovanih ljudi u Podgorici, ali je najveći problem u tome što ne postoji jasna strategija za kulturu. Mi obično sve svaljujemo na personalna rješenja, a ona kakva god da su, ne bi bila toliko loša da imamo jasnu nacionalnu strategiju. Nemamo jasan plan šta da radimo i kuda dalje da idemo – jedna je ocjena koja se mogla čuti na tribini ,,Podgorica i kultura: Gdje smo?“, koja je održana u Multimedijalnoj sali KIC-a „Budo Tomović“.

Na tribini, koja je održana u okviru projekta ,,reProgGram“, govorili su novinar Vanja Kovačević, kustoskinja Anja Marković, glumac Aleksandar Radulović i pisac Nikola Nikolić. Projekat ,,reProGram“ zajednički realizuju Mreža za otvoreni dijalog i Biciklo.me.

FALI SOLIDARNOST

Kovačević je kazao da u Crnoj Gori fali pojam odgovornosti i stida.

“Niko ni za šta ne odgovara i niko se ni zbog čega ne stidi. Kultura u Crnoj Gori postoji, ali mi se čini da se sve rješava na nivou inventivnosti pojedinca. To ne treba da bude tako. Kažu da su festivali skupi, ali još su skuplji ako ih nema”, istakao je Kovačević.

On je naglasio da se publika stvara, te da ne možete imati publiku ako o njoj ne vodite računa i ne njegujete je.

“Imanje publike je stvar obrazovanja i vaspitanja”, kazao je Kovačević.

Prema njegovoj ocjeni, obrazovanje i kultura ne smiju da zavise od pojedinca.

“Oni moraju da budu i sistemski poređani. Moramo napraviti strateški plan, a imamo u Crnoj Gori jako kvalitetnih ljudi. Evo, večeras ovdje sjedi nekoliko reditelja za koje ne kažem da su dobri, nego znam da su odlični, i koji mogu da ponude vrhunska rješenja. Ne rješenja koja su prepisana, nego koja nam trebaju. Nije nama problem je li ministar ovaj ili onaj i šta je on po vokaciji, nama treba sistemski uređena stvar – plan za kulturu, strateški ciljevi i da to ostvarujemo. Onda nije teško, ko god da bude ministar kulture. Stvar obrazovanja je stvar ozbiljnosti jedne zemlje, a ne kreativnosti pojedinca i mogućnosti da se on istakne”, smatra Kovačević.

Marković je kazala da bi država trebalo da obrati pažnju na alternativnu scenu koja je važna karika u kompletnom sistemu građenja kulture. Prema njenoj ocjeni, nama fali kvalitetnije kulture.

“Na dobrom smo putu da to popravljamo. Sve moramo raditi zajedno. Možda nekada nije sve do sistema, možda nekada treba prepoznati dobre primjere i probati da ih unaprijedimo. Da nije bilo nekih pojedinaca možda ne bi imali ni ovo što imamo danas. Kenedi je kazao: ,,Ne pitaj šta država može da uradi za tebe, nego šta ti možeš da uradiš za nju“. Mislim da kao društvo dosta očekujemo od države. Moramo da vidimo i negdje šta mi možemo da uradimo. Da probamo da mi budemo ti koji će mijenati sistem, a ne da čekamo da nam se stvore idelani zakoni i uslovi”, istakla je Marković.

Nikolić je kazao da je veoma važno posmatrati širi kulturni plan.

“Nije kultura samo umjetnost i umjetnički proizvod. Ne može kultura u tom užem, umjetničkom smislu da se gleda odvojeno. Ako gledamo grad kao neki organizam koji je u totalnom haosu, on ne može nikako da prizvede kvalitetnu kulturu. To je kao da imate čovjeka kojem je u glavi totalni haos i naravno da neće doći do prozvodnje suvislog umjetničkog djela. Mislim da smo preskočili tu bazu – kulturu u opštem smislu”, smatra Nikolić.

Kao rješenje izlaska iz stanja u kojem se danas nalazimo on smatra da je najbolje da svi daju iz svoje pozicije najbolje što mogu.

“Važno je da budemo međusobno solidarni. Fali solidarnosti. Da ne kukamo samo kada nas zaboli, nego da probamo da se razumijemo”, istakao je Nikolić.

ČOVJEČNOST

Radulović je istakao da, kao rođeni Podgoričanin, nikada nije učestvovao u kulturi glavnog grada.

“Podgroica me kao moj grad nikada nije prepoznala kao čovjeka koji bi mogao da odgovori na te zahtjeve. Jeste cijela država i malo šire, ali Podgorica nije. Počeo sam u Dodestu kao dječak od 16 i po godina, sasvim slučajno, uz neku moju želju škola me je prepoznala kao dječaka koji jako voli ono čemu se kasnije i posvetio. To je moj posljednji susret sa gradom. Igrao sam u svim pozorištima i svim centrima kulture u Crnoj Gori, ali u Podgorici ne. Vrlo ću tu biti precizan – jedan jedini razlog zbog kojeg nijesam kročio u Gradsko pozorište je DPS. Tu nema nikave dvojbe. Ja sam taj DPS uspio da pobijedim na nivou države, ali na nivou grada još uvijek ne. Zato što se na nivou grada još uvijek ta klika po dubini pita”, istakao je Radulović.

On smatra da moramo da postanemo jedinstveni u izgovaranju onoga što svi čujemo i vidimo.

“Nama ne fale oči i uši, ali nam je ,,maca pojela jezik“ od straha, a pritom potičemo iz tradicionalno slobodarskog naroda”, istakao je Radulović.

On je naveo da u Gradskom pozorištu postoje glumci koji drže repertoar, a kojima je ukinut paušal.

“To je zakonski sigurno moguće, ali je etički totalno nemoralno, pored toga što je bolesno i nenormalno. Nema esnafa. Znate oko kad smo prošle godine mi umjetnici protestvovali za onih 84 eura povećanja. Tu smo bili svi sjedinjeni. Nikad se ne dešava da glumci idu na koncerte simfonijskog orkestra, ali ni obratno. Ali za 84 eura svi smo sjedinjeni. Nas jedino interes može da spoji, ljubav, solidarnost, umjetnost i kultura o kojoj govorimo – nikada. Kad se radi o pojedinačnim slučajevima – ništa”, rekao je Radulović. 

Fiksni paušal i konkursi koji uvijek izmiču

Na kritiku Aleksandra Radulovića se nadovezao glumac Stefan Vuković koji je sa publikom podijelio iskustva iz Gradskog pozorišta. On je kazao da to što se desilo Lari Dragović, Uni Lučić i njemu ‒ nije čovječno.

“Mi smo četiri godine proveli u tom pozorištu i nijesmo izašli iz njega. Ja imam 11 naslova, jedna koleginica 15, a druga sedam. Kada je došao trenutak da od naslova ubiramo 1.000 eura mjesečno od honorara po igranju, pozorište je donijelo odluku da nam da fiksni paušal koji zakon prepoznaje. Kada je trebalo da uzimamo 1.000 eura, tada su nam dali fiksni paušal od 500 eura koji je poslije sedam-osam mjeseci podignut na 600 eura. Mi smo nastavili tako – to je isto izrabljivanje. Poslije godinu i sedam mjeseci tog fiksnog paušala, uz sva obećanja da će nas zaposliti, ti konkursi nam uvijek izmiču, stigla je mala porukica na mejl da više nijesmo na paušalu. Mi sada imamo mizerni honorar po igranju, imam recimo jedno igranje mjesečno i primim 120 eura, a toliko sam dao tom pozorištu”, kazao je Vuković.