Upravo tu počinje stvarni problem. Ne više u pitanju da li bi Mandić bio smijenjen da se glasalo, nego u tome šta će se dogoditi sa Skupštinom nakon što je parlamentarna većina odlučila da glasanja ne bude. Jer već od narednih dana istoj toj većini biće potrebni glasovi opozicije za odluke bez kojih nema nastavka evropskog puta. A njih više ne može uzimati zdravo za gotovo. 

POSLOVNIK KAŽE: PRVO OTVORI SJEDNICU, PA UTVRDI IMA LI KVORUMA 

Jedan detalj današnjih događaja ostao je gotovo potpuno u sjenci političkih prepucavanja. 

Član 90 Poslovnika Skupštine kaže: „Predsjednik Skupštine otvara sjednicu Skupštine i utvrđuje da li je prisutna većina ukupnog broja poslanika.“ Kvorum se utvrđuje elektronski ili na osnovu evidencije generalnog sekretara, a ako to zatraži deset poslanika – prozivkom. 

Dakle, Poslovnik redosljed radnji postavlja prilično jasno: sjednica se otvara, pa se utvrđuje postoji li kvorum. 

Generalni sekretar je naknadno saopštio da je evidentirano ukupno 39 prisutnih, što znači da za rad nije bilo potrebnog 41 poslanika. Međutim, opozicioni poslanici upravo su tražili da se sjednica otvori, uključi prenos i izvrši prozivka, dok novinarima nije bio omogućen ulazak u plenarnu salu. 

Zato su dvije stvari različite – moguće je da kvoruma zaista nije bilo, ali ostaje pitanje zašto njegovo nepostojanje nije utvrđeno kroz proceduru koju propisuje Poslovnik i pred očima javnosti. 

Tim prije Mandićeva kasnija poruka da je „obaveza da budemo u institucijama“ zvuči kao politički paradoks dana. Upravo je institucija kojoj predsjedava ostala bez mogućnosti da formalno započne raspravu i izjasni se o njemu. 

PRAVI PROBLEM POČINJE SADA 

Da se sve završilo na današnjoj neodržanoj sjednici, događaj bi za nekoliko dana vjerovatno postao još jedna epizoda crnogorske parlamentarne hronike, ali reakcije opozicije pokazuju da bi posljedice mogle trajati mnogo duže. 

Predsjednik DPS-a Danijel Živković saopštio je da njegova partija neće sarađivati sa Vladom i parlamentarnom većinom dok poslanicima ne bude omogućeno da se izjasne o Mandićevoj smjeni, a najavio je da će inicijativu ponovo pokrenuti na prvoj redovnoj sjednici. URA je bila još direktnija. Zoran Mikić je – „Neka nas ne zovu da mijenjamo Ustav.“ Sličnu poruku šalje i Evropski savez. 

PES, sa druge strane, tvrdi da je demokratsko i ustavno pravo svakog poslanika da odluči hoće li učestvovati u određenoj tački dnevnog reda i optužuje opoziciju da najavom uskraćivanja podrške ustavnim promjenama evropski put koristi kao sredstvo političkog pritiska. 

I upravo tu nastaje ćorsokak. 

Ako vlast smatra legitimnim da njeni poslanici ne učestvuju u odlučivanju o pitanju koje je za opoziciju politički važno, opozicija sada uzvraća da ni ona neće davati glasove za pitanja za koja vlast nema sopstvenu većinu. 

Problem je što među tim pitanjima nijesu marginalne političke teme, nego neke od ključnih obaveza u završnici pregovora sa Evropskom unijom. 

OSAM GLASOVA KOJIH VLAST VEĆ NIJE IMALA 

Koliko je ta zavisnost od opozicije konkretna, pokazalo se prije samo osam dana. 

Skupština 16. septembra nije ni prešla na izjašnjavanje o Vladinom predlogu ustavnih promjena kojima bi bila uvedena provjera integriteta mandatara i kandidata za ministre. Za uvrštavanje predloga u dnevni red glasalo je 46 poslanika, a za promjenu Ustava potrebno je 54. 

Mandić je tada sam konstatovao da nema dvotrećinske većine, prekinuo sjednicu i najavio dodatne razgovore Vlade, parlamentarne većine i opozicije. Samo dva dana kasnije ti razgovori vođeni su u Delegaciji Evropske unije. 

Drugim riječima, ono što je vlasti bilo neophodno prošle sedmice – dogovor sa opozicijom – od danas je ozbiljno dovedeno u pitanje. 

A matematika Ustava ne ostavlja mnogo prostora za političku improvizaciju. 

Predlog za promjenu Ustava mora podržati dvije trećine svih poslanika – 54 od 81. Isti broj potreban je i za nacrt, a potom i za konačni akt o promjeni Ustava. Ako predlog bude formalno odbijen, isti se ne može ponoviti godinu dana. Sadašnji Vladin predlog 16. septembra nije odbijen – o njemu se nije glasalo – pa ta zabrana nije aktivirana. 

Ali ustavne promjene nijesu jedino mjesto na kojem sama vladajuća većina nije dovoljna. 

Za izbor četvoro članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika, kao i sudija Ustavnog suda i vrhovnog državnog tužioca, u prvom krugu potrebna su 54 glasa, a u drugom, nakon najmanje mjesec, 49. Zakoni kojima se uređuje izborni sistem takođe traže dvotrećinsku većinu – 54 glasa. Za čitav niz drugih važnih odluka Ustav zahtijeva najmanje većinu svih poslanika, odnosno 41 glas. 

BRISEL TRAŽI JEDINSTVO 

Posebnu težinu cijeloj situaciji daje trenutak u kojem se dogodila. 

Crna Gora je do jula privremeno zatvorila 18 od 33 pregovaračka poglavlja, a Savjet EU je još u aprilu formirao radnu grupu za pripremu Ugovora o pristupanju. Evropska unija Crnu Goru i dalje označava kao predvodnika procesa proširenja. 

I upravo jutros, nekoliko sati prije događaja u Skupštini, ambasador EU Johan Satler saopštio je da su u Crnoj Gori predstavnici svih 27 država članica i radne grupe koja priprema pristupni ugovor. 

Njegova poruka bila je gotovo proročki precizna za ono što će se dogoditi nekoliko sati kasnije. 

„Sada je vrijeme za jedinstvo i fokus, uz široku političku podršku.“ 

Satler je pritom pobrojao šta konkretno čeka Skupštinu. Uspostavljanje Državne izborne komisije, izbor nedostajućih članova Sudskog savjeta i drugi paket ustavnih izmjena o imunitetu i provjeri integriteta najviših državnih funkcionera. 

Sve su to poslovi koje nije moguće završiti samo političkim saopštenjima. Za dio njih potrebne su kvalifikovane većine i saradnja koja je do juče postojala makar kada je riječ o evropskoj agendi. Danas više nije jasno postoji li. 

MOŽE LI BRISEL OPET POZVATI OPOZICIJU DA „BUDE ODGOVORNA“? 

Evropski partneri će, sasvim izvjesno, nastaviti da insistiraju da unutrašnji politički sukobi ne zaustave proces pristupanja. To je njihov dosadašnji pristup i Satler ga je praktično ponovio i danas, pozivajući na zajedničku odgovornost vlasti i opozicije. 

Ali poziv više neće biti tako jednostavan. 

Europoslanik Tomislav Sokol upravo je danas ukazao na tu kontradikciju. Kada su bile potrebne odluke važne za evropske integracije, od opozicije se tražilo da omogući funkcionisanje Skupštine, dok je sada, kada je trebalo omogućiti glasanje o Mandiću, većina odlučila da ne dođe. Sokol je to nazvao „dvostrukim standardom“. 

Brisel može ponovo tražiti od opozicije da evropske obaveze stavi iznad unutrašnjeg sukoba. Ali ne može obezbijediti 54. glas. 

A opozicija sada ima vrlo jednostavan odgovor. Zašto je njena institucionalna odgovornost obavezna kada glasovi trebaju vlasti, a prisustvo vlasti nije bilo obavezno kada je trebalo glasati o njenom predsjedniku? Odgovor na to pitanje mogao bi odlučiti koliko će trajati sadašnji zastoj. 

MANDIĆ SE VRAĆA VEĆ U OKTOBRU 

Ni pitanje Mandićeve smjene nije završeno. 

Poslovnik ne propisuje period tokom kojeg se nova inicijativa za razrješenje predsjednika Skupštine ne može podnijeti. Danas o postojećoj inicijativi nije glasano, pa nije ni donesena odluka kojom je ona odbijena. 

Nova vanredna sjednica do kraja septembra praktično nije moguća. Vanredno zasijedanje traje samo do posljednjeg radnog dana septembra, a zahtjev za njegovim sazivanjem, osim kada ga podnosi predsjednik države, ne može tražiti termin kraći od 15 dana od podnošenja zahtjeva. 

Ali redovno jesenje zasijedanje počinje prvog radnog dana oktobra. Živković je već najavio da će DPS na prvoj redovnoj sjednici ponovo inicirati Mandićevo razrješenje. 

Dakle, problem nije sklonjen. Samo je pomjeren nekoliko dana unaprijed. 

I zato se politički račun današnjeg poteza neće mjeriti time što Andrija Mandić 24. septembra nije smijenjen. Mjeriće se time može li poslije svega parlamentarna većina ponovo okupiti opoziciju oko 54 glasa bez kojih nema dijela reformi koje sama Evropska unija označava kao ključne za završnicu pregovora. 

A svaki put kada vlast od opozicije bude tražila da dođe u salu, prevaziđe stranačke interese i preuzme odgovornost za evropski put, vraćaće se upravo rečenica koju je danas izgovorio Andrija Mandić –  „Naša je obaveza da budemo u institucijama.“