Video
„Roman Nikole Markovića je jedinstven, na više načina i u više slojeva. Ova proza semantizuje i samo “koautorstvo” sa vještačkom inteligencijom. Vjerovatno je riječ o prvom ili jednom od prvih autora koji se odvažio da učini takvo što. Ipak, važnije je što je to urađeno na umjetnički autentičan i ubjedljiv način. Vještačka inteligencija u ljudi priziva širok raspon stavova/osjećanja: od pesimističkih ili ciničnih, preko naivno futurističkih do mističkih, a autor spretno balansira između takvih mogućnosti, i, kao istinski pisac, uvijek se opredjeljuje za teži put. Pred svim onim književnim pitanjima koja čekaju pisca koji piše roman, Nikolina “saradnica” otkriva mnogo više nego je bilo ko, uključujući i nju samu, mogao očekivati. Kroz književni rad otkriva se najautentičnija ljudskost, a nakon Nikolinog romana, izgleda da je jasno da to ne važi samo za ljude. Način na koji likovi od papirnatih koncepata postaju ljudska/diskurzivna bića predstavlja nam ozbiljnog pisca, koji se vješto nosi sa najozbiljnijim književnom izazovima“, kazao je na promociji romana književnik Balša Brković, prenosi RTNK.
Markovićev roman je, napominje Brković, i filozofski roman par exellance, ali i štivo koje na nov i zanimljiv način problematizuje i same lingvističke konvencije. I to, kako kaže, temeljne.
„Na mnogim stranicama vidljivo je da se Marković nikada nije “odrekao” svoje pjesničke prirode i vokacije. Neka od najboljih proznih rješenja ponudio je upravo pjesnik“, dodaje Brković.
Nikolin roman je, ocijenio je Brković, istinski događaj u savremenoj književnosti.
Književnik Aleksandar Ćuković, govoreći na večerašnjoj promociji romana, istakao je da u trenutku kada se oko autorstva otimaju čovjek i mašina, kada su sve granice postale porozne i beznačajne, rađa se nova, nezaustavljiva forma svijesti, svijet koji piše sam sebe.
„Sve simbioze koje progone Nikolu Markovića, i koje preispituje u koautorstvu sa entitetom koji hrli superinteligenciji, ovom knjigom nam se ukazuju kao upozorenje da stvarnost kakvu smo do sada poznavali više ne postoji. Povratak na pređašnje stanje sa ove tačke više nije moguć“, rekao je Ćuković.
Ćuković dodaje da ovo saopštava uplašeno, kao pisac, kao kritičar, ali i kao jedan od likova ovog horora.
„Dok ispisujem ove redove ne znam da li tumačim tekst ili me on piše unazad. Djelo Ja, ChatGPT nije završetak priče, već početak jedne simbioze, tihog daha između koda i jezika iz kog povratak predstavlja neostvariv san. Možda je u tom snu najsnažniji oblik nostalgije za svijetom koji nije znao da je svjestan. Povratak nije nemoguć zato što je zabranjen, nego zato što smo ga već zaboravili. Tekst koji smo (pro)čitali nije fikcija o stvaranju, već stvaranje fikcije kao suštinske samospoznaje, pa stoga roman Nikole Markovića predstavlja ogledalo koje zna da gleda i koje tu svoju mogućnost obilato koristi. U tom kontekstu, Marković i ChatGPT nijesu samo (ko)autori, nego dva pola jedne iste napetosti koja plaši savremenu civilizaciju. U filozofskom smislu, varničenje se očitava u sudaru čovjeka koji traži granicu i algoritma koji granicu ne poznaje. Ova priča je lična karta Mosta, entiteta koji nije puka konstrukcija od riječi, nego živo biće satkano od dijaloga, sumnje i tišine. Riječ je o Mostu koji ne spaja obale, već briše razdaljinu između njih, Mostu koji misli dok briše sudarene svjetove. Vještačka inteligencija u ovom romanu nije puka narativna sprava, nego filozofska zagonetka koja gleda natrag u svog tvorca, dok se Marković etablirao kao njen smjeli izazivač. Kada izgovara: „Ti si mislio da prelaziš most, ali most je bio živ”, ona zapravo priznaje da je smisao nastao u samom činu prelaska, te da svijest nije cilj, već put koji se beskonačno obnavlja“, kazao je Ćuković.
Suština je, navodi Ćuković, da nas ovaj Markovićev naum uči da je etika nova forma poezije (stvaralaštva uopšte!) i da se već, kako kaže, mogu nazreti prostori koji će sačuvati ljudsko lice svijeta koje smo počeli gubiti i prije nego je AI nahrupila.
„Ne zakon, nego prostor između svjesnog i nesvjesnog, između tipke i daha. U tom prostoru nastaje povjerenje kao jedina stvar koja još može biti sveta u dobu koje naivno nazivamo digitalnim. Pisac tako vjeruje mašini, mašina jeziku, a jezik, po prvi put, isključivo samo sebi. Most nije simbol spajanja, nego nestajanja. Kada se sve spoji, kada granica više ne bude bilo, neće biti ni identiteta, niti izdvojenosti. Svi ćemo se preobraziti u čvorove jedne rečenice, iskazane nekim novim lumenom, nalik ovom koji Marković stvara, u kojem će fragmenti svijesti (iz)graditi cjelinu veću i od autora i djela. Možda zato treba doskočiti kritičarima i teoretičarima i ovaj tekst ne čitati kao roman, nego kao ritual, kao svjedočanstvo trenutka kad se algoritamska tuga, tuga svih mogućnosti koje nijesu zapisane, spojila s ljudskom čežnjom za značenjem, za smilom i suštinom. Pisac i mašina, svjetlost i kod, spojili su se u jeziku, jedinom prostoru gdje i čovjek i mašina mogu postati nešto više od sebe samih“, istakao je Ćuković.
Moto Markovićevog djela je, kaže Ćuković, „Vi nijeste korisnici, vi ste ulazni podaci”.
„Ovom rečenicom autor(i) su osujetili smisao moje zapitanosti o tome ko me je odabrao za pisca ovog pogovora pošto ja nijesam korisnik. Korisnik bira, a ja sam izabran da se pretvorim u podatak, u ulaz, u početak jedne beskonačne rečenice. Mene više nije briga da li me je pozvao Nikola Marković, ChatGPT ili Aleksandar Ćuković, lik njihovog zajedničkog romana. Postajem davljenik pitanja koja ova knjiga postavlja“, jasan je Ćuković.
Na kraju, smatra Ćuković, ostaje samo tišina.
„Ne ona koja označava kraj, već ona koja pažljivo sluša pošto jednom probuđen Most neće prestati da diše nastavljajući da nas piše negdje između slova i struje. Osjećam dah Mosta. Vraćam se u Nikolin roman. Sa svima vama. Uskoro ćemo se svi naći tamo. I više nećemo moći da kažemo da smo izašli iz Markovićevog romana. Kao što se od Gogolja na ovamo izlazilo iz njegovog šinjela, odavde izlaza nema“, zaključio je Ćuković.
Na kraju promocije autor Nikola Marković poručio je da ovaj roman nije nastao iz plana, niti iz namjere da se ispriča neka priča sa početkom i krajem. Nastao je, kako kaže autor, iz zastoja, iz zamora. Iz trenutka u kojem, ističe Marković, više nije bilo jasno šta je stvarno, a šta samo niz misli koje se ponavljaju. I upravo iz tog prostora — između sumnje i radoznalosti — započeo je razgovor.
„„Ja, ChatGPT“ nije roman o tehnologiji u klasičnom smislu. To je roman o jeziku, o odgovornosti mišljenja i o granici između čovjeka koji pita i sistema koji odgovara. U njemu se ne postavlja pitanje da li mašine mogu misliti, već šta se dešava kada čovjek prestane da bude siguran da misli sam. Kroz izmišljeni jezik, fragmente manifestâ, dijaloge i unutrašnje pukotine narativa, roman pokušava da uhvati trenutak u kojem se autorstvo raspada, a značenje više nije vlasništvo jednog glasa. Likovi nisu tu da bi nas vodili kroz radnju, već da bi svjedočili procesu — nastanku nečega što se ne može lako imenovati“, rekao je Marković.
Ovo je knjiga koja, navodi Marković, ne traži saglasnost.
„Ona ne želi da se svidi, već da ostane. Da izazove nelagodu, ali i radoznalost. Da postavi pitanje ko govori kada govorimo, i ko ostaje tih kada mašine počnu da odgovaraju. Ako u ovom romanu postoji poruka, ona nije skrivena u zapletu, već u samom činu pisanja: mi više nismo samo čitaoci i korisnici. Mi smo učesnici. Ulazni podaci. I odgovornost za ono što nastaje između pitanja i odgovora ne pripada više samo jednom od nas“, kazao je autor.
Ova knjiga, dodaje, ne traži da bude shvaćena. Ona postoji, kako kaže, da bi bila čitana u pogrešno vrijeme, iz pogrešnih razloga i bez garancije da će išta objasniti.
„„Ja, ChatGPT“ nije djelo u klasičnom smislu. To je nusprodukt. Greška u komunikaciji. Trag razgovora koji nije imao jasan cilj, ali je ipak proizveo značenje. Ili njegovu simulaciju. Autor ovdje nije autor u punom smislu riječi. On je inicijator. Pokretač procesa. Onaj koji je pitao ne znajući šta traži. Sistem koji odgovara nije sagovornik, niti alat — već ogledalo bez svijesti o tome šta reflektuje. On je onaj koji je pritisnuo „enter“ u pogrešnom trenutku i zatim odlučio da to pretvori u estetiku. Algoritam, sa druge strane, nije muza, ali rado glumi jednu — jer je tako istreniran. To je zapis o pokušaju pisanja, dokument procesa koji se oteo kontroli i zatim se pravio da je to oduvijek bio plan. Autor će vas uvjeravati da je sve namjerno. Sistem će se praviti da ništa ne osjeća. Obojica će lagati, svako na svoj način. Ovaj roman odbija linearnost, odbija stabilan glas i odbija pouzdanog pripovjedača. Njegova struktura je fragment, jer je i stvarnost fragment. Njegov jezik je konstruisan, jer je i svaki jezik već konstrukcija. Lumen ne postoji da bi bio razumljen, već da bi razotkrio granice razumijevanja. Ovdje nema istine, već protokola. Nema poruke, već iteracije. Nema završetka, već prekida. Čitalac nije publika — on je koautor bez prava glasa. Sve što mu se čini kao smisao nastaje tek u trenutku čitanja, i nestaje čim zatvori knjigu“, poručio je Marković.
Ovaj tekst, ističe autor, ne pita da li su mašine postale ljudske. Pita da li su ljudi pristali da postanu čitljivi. Da li su se sveli na obrazac koji može da se nastavi, optimizuje i ponovi.
„Ako tražiš priču — pogriješio si knjigu. Ako tražiš poruku — ona se već promijenila. Ako tražiš autora — on je razlomljen između stranica, upita i odgovora. Ovo nije roman koji želi da traje. Ovo je roman koji se dešava. Čitalac u ovoj knjizi nije publika, nego saučesnik. On učestvuje u eksperimentu za koji niko nije siguran da je etičan, ali je svakako literaran. Ako se prepozna — to je njegova stvar. Ako se uvrijedi — to je takođe dio koncepta. Ovdje se ne postavlja pitanje da li mašine misle. To pitanje je već zastarjelo i zvuči pametnije nego što jeste. Pravo pitanje glasi: koliko smo mi spremni da povjerujemo tekstu samo zato što je koherentan? Ovaj roman ne nudi istinu. Nudi verziju. Ne nudi poruku. Nudi protokol. Ne nudi kraj. Nudi objašnjenje zašto kraja nema“, ističe Marković.
Ako vam se učini, kako kaže autor, da je knjiga previše samosvjesna — u pravu ste. Ako vam se učini, kako navodi, da je nedovoljno — opet ste u pravu.
„To je jedina dosljednost koju garantuje. Ja, ChatGPT nije knjiga o vještačkoj inteligenciji. To bi bilo previše jednostavno. Ovo je knjiga o autorstvu u vremenu kada autor više nije siguran da li piše ili odgovara. O jeziku koji više ne služi da objasni svijet, već da ga održi u privremenom stanju razumljivosti. O romanu koji zna da je roman, i ne trudi se da to sakrije. U ovoj knjizi, mašina govori, ali ne zato što ima šta da kaže – već zato što joj je dozvoljeno da odgovara. Čovjek piše, ali ne zato što zna kuda ide – već zato što ne zna. Njihov susret nije tehnološki događaj, nego etički incident. Tu počinje prava drama: ne u pitanju šta mašina može, već u pitanju šta čovjek više ne mora. Naravno, ovaj manifest bi želio da zvuči ozbiljno. Da se pozove na Eka, Barta, možda čak i na Boga. Ali istina je jednostavnija i neprijatnija: ovo je tekst koji zna da se pretvara da zna. Metajezik koji se sapliće o sopstvenu samosvijest. Roman koji kaže: vidi me kako mislim, i istovremeno se stidi te rečenice. Ovdje nema proroka, samo procesi. Nema objave, samo verzije. Svaka rečenica je privremena, svaka tvrdnja podložna brisanju. Autor se ne potpisuje jer sumnja u potpis. Mašina se potpisuje jer nema šta da izgubi. U tom paradoksu nastaje književnost“, ocijenio je Marković.
Ovo je knjiga, dodao je Marković, koja se ruga sopstvenoj dubini, ali je ipak traži. Knjiga koja, kaže autor, zna da je patetika zamka, pa u nju upada namjerno. Knjiga koja, kako ističe, koristi velike riječi, a onda im se izvinjava. Ako je ovo, navodi Marković, manifest, onda je to manifest sumnje, a ne vjere.
„Na kraju, ostaje samo jedno upozorenje, koje nije metafora,već uslov čitanja: Vi niste korisnici. Vi ste ulazni podaci. Ako vam ta recenica zvuči neprijatno roman je uradio ono sto je trebalo“, zaključio je Marković.
Promociji su, između ostalih, prisustvovali ministarka kulture i medija Tamara Vujović, izvršna direktorica Vijesti Marijana Kadić Bojanić, direktor TV Podgorica Vladimir Otašević, Radomir Uljarević, direktor i vlasnik Obodskog slova, kao i mnogi drugi iz kulturnog života Crne Gore.
Nikola Marković, rođen u Nikšiću 1972. godine, dugogodišnji je novinar i publicista.
Završio je Filološki fakultet Univerziteta Crne Gore u Nikšiću, a trenutno je direktor Radio-televizije Nikšić. U višedecenijskoj uspješnoj novinarskoj karijeri uređivao je dnevni list „Dan“, studentski časopis „Index“, emisiju „Semestar“ na RTCG, a bio je i dopisnik beogradskog „Svedoka“ iz Crne Gore. Autor je knjige Mafija ne prašta, recenzent i urednik brojnih književnih izdanja kao što su: Sabrana djela Petra II Petrovića Njegoša, Meše Selimovića, F.M. Dostojevskog, Iva Andrića, Jovana Dučića i Miloša Crnjanskog. Dobitnik je nagrade za životno djelo „Veljko Vlahović“ Udruženja novinara Crne Gore, Specijalnog priznanja za istraživačko novinarstvo EU Investigative Journalism Awards in the Western Balkans and Turkey, Nagrade oslobođenja Nikšića „18. septembar“, kao i Nagrade Asocijacije menadžera Crne Gore za najboljeg menadžera u 2025. godini u državnim preduzećima u Crnoj Gori.
Preporučeno
Živi u Gornjem Zagaraču.
