Video
Knjiga „Utrobište” Ide Marković ne uklapa se u klasične književne okvire. Riječ je o fragmentarnom, hibridnom djelu koje briše granice između poezije i proze, ali i između ličnog i kolektivnog iskustva. Autorka kroz tekst oblikuje unutrašnji svijet žena, ne kao linearnu priču, već kao niz tragova, emocija i potisnutih istina.
UTROBA KAO PROSTOR ISTINE, A NA UTOČIŠTA
Sam naslov knjige nosi ključ za njeno čitanje. „Utrobište“ nije simbol sigurnosti i početka u romantičnom smislu, već prostor suočavanja. Kako autorka objašnjava, utroba je istovremeno sklonište i sudnica – mjesto gdje se ne skriva, već raspada i priznaje.
„U mojoj knjizi, utroba nije idealizovana kao sigurno mjesto. Ona je prostor suočavanja. Tu se ne krije – tu se raspada, tu se priznaje. U tom smislu, naslov jeste povezan sa ponovnim rađanjem, ali ne u romantičnom smislu. To nije nježno ponovno rođenje, nego bolno vraćanje sebi. Povratak u utrobu znači povratak u ono što smo potisnule – u istinu koju smo morale zaboraviti da bismo preživjele“, objašnjava Marković za portal Standard.
JUNAKINJE KAO FRAGMENTI KOLEKTIVNE SVIJESTI
Takvo razumijevanje simbolike prenosi se i na likove koji nastanjuju knjigu. Junakinje „Utrobišta“ nijesu oblikovane kao klasični književni karakteri, već kao fragmenti jedne šire, kolektivne svijesti. One istovremeno pripadaju savremenom trenutku, ali nose i slojeve istorijskih zabrana, potisnutih želja i naslijeđenih obrazaca.
Kako objašnjava Marković, njihova priroda je višeslojna i ne može se svesti na individualno iskustvo.
„Moje junakinje nisu klasični likovi. One su tragovi. One su istovremeno i savremene žene i arhetipi. One jesu fragmenti jedne svijesti – ali ne samo moje. To je kolektivna ženska svijest koja nosi slojeve istorije, zabrana i želje“, kaže Marković.
Posebno mjesto u knjizi zauzima figura Judite, koju autorka reinterpretira izvan tradicionalnog religijskog i mitološkog okvira. U njenom čitanju, Judita nije samo simbol hrabrosti i pobjede, već i unutrašnjeg rascjepa – žene koja preuzima moć, ali po cijenu lične traume.
„Njena priča nije samo biblijska ili mitološka – ona je priča o ženi koja preuzima moć, ali po cijenu sopstvenog unutrašnjeg rascjepa. U mojoj interpretaciji, Judita nosi ego koji mora da se formira kroz odsijecanje – kroz čin koji je i oslobađanje i trauma”, objašnjava Marković.
O ŽENSKOJ POZICIJI I ŽELJI
Jedan od ključnih slojeva knjige odnosi se na pitanje ženske želje, koju autorka ne prikazuje kao oslobođenu ili „čistu“, već kao nešto što je unaprijed oblikovano društvenim normama, pogledima i zabranama.
Uprkos tome, insistira na pravu žene da tu želju izrazi bez potrebe za opravdanjem, naglašavajući da je sam čin njenog izgovaranja već čin otpora.
„Želja u mojoj knjizi nije čista. Ona je uvijek već oblikovana društvom, pogledom, zabranom. Ali uprkos tome, žena ima pravo na želju bez objašnjenja. To je možda i najradikalnija ideja koju knjiga nosi“, ističe Marković.
U tom kontekstu, kako objašnjava naša sagovornica, ženska seksualnost u „Utrobištu“ nije prikazana samo kao prostor oslobađanja, već i kao oblik pobune, neraskidivo vezan za društvene okvire koji je pokušavaju ograničiti.
„Ženska seksualnost kod mene jeste i oslobađanje i pobuna. Ona nije jedno bez drugog. Čin izražavanja želje je već čin otpora. Ne pišem protiv srama – jer bi to značilo da sam i dalje u njegovom okviru. Pišem izvan njega. Ili pokušavam. Pišem iz prostora gdje sram postoji, ali više ne određuje govor“, naglašava Marković.
FRAGMENTI TIŠINE: IZMEĐU NEIZREČENOG I ISPRIČANOG
Specifičnost knjige ogleda se i u njenoj formi. Fragmentarna struktura i svjesno ostavljene „praznine“ nijesu samo stilski izbor, već način da se prikaže rasutost unutrašnjeg iskustva.
„Ta prazna polja su ključna. Tišina je mjesto gdje se čitalac susreće sa sobom. Namjerno sam birala fragmentarnu formu jer linearna naracija ne može da nosi rasutost unutrašnjeg iskustva. Vjerujem da je neizrečeno često snažnije od izrečenog. Ono ostaje da pulsira. Ono uznemirava“, navodi Marković.
Granica između poezije i proze u ovom djelu gotovo da ne postoji. Tekst se kreće između impulsa i structure, a kako objašnjava Marković, poezija dolazi kao emocija koja se ne može racionalizovati, dok proza pokušava da je uhvati i oblikuje.
„Nisam odlučila racionalno da kombinujem poeziju i prozu – tekst je sam tražio taj oblik. Poezija dolazi kao impuls, kao emocija koja ne može da se racionalizuje. Proza dolazi kao pokušaj da se taj impuls uhvati, strukturira. Ovu knjigu sam pisala više kao pjesnikinja koja pokušava da ispriča priču, nego kao pripovjedačica koja koristi poeziju“, objašnjava autorka.
PISANJE KAO NUŽNOST: IZMEĐU OGOLJAVANJA I OSLOBOĐENJA
Iako knjiga nosi autobiografske elemente, ona nije doslovno lična. Kako ističe Ida Marković, riječ je o emocionalnoj autobiografiji u kojoj je najveći izazov bio pisati o želji.
„ Strah od ogoljavanja je postojao, ali je bio nužan. Bez tog rizika, tekst ne bi imao istinu. Najteže je bilo pisati o želji. Ne o traumi – nego o želji bez opravdanja“, kaže Marković.
Pisanje ove knjige, kako navodi, nije bilo izbor, već potreba.
„Osjetila sam da ovu knjigu moram napisati u trenutku kada više nisam mogla da ćutim, a da ostanem cijela. Pisanje je bilo sve, i preživljavanje, i razumijevanje, i oslobađanje. Da je nisam napisala, vjerovatno bih ostala zarobljena u tuđim narativima o sebi“, ističe autorka.
TIHA POBUNA I NOVA PRIČA
„Utrobište“ ne traži nužno razumijevanje, već reakciju – nemir i prepoznavanje. Knjiga je, objašnjava Marković, istovremeno poziv na saosjećanje i pobunu, ali prije svega tiha pobuna protiv zabrane želje.
„Želim da čitateljka osjeti nemir, ali i prepoznavanje. Ne očekujem nužno razumijevanje. Važnija mi je reakcija. Pomjeranje. Ova knjiga je i poziv na saosjećanje i na pobunu. Ali ako moram da biram, ona je tiha pobuna“, naglašava Marković za Standard.
Autorka najavljuje da će se u narednom književnom radu baviti muškim zabranama.
Preporučeno
„U drugoj knjizi želim da se bavim muškim zabranama. A to je zabrana na ljubav. Jer, kao što je ženi uskraćeno pravo na želju, muškarcu je često uskraćeno pravo na ranjivost. I tu počinje nova priča”, zaključuje Marković.
