Video
Postavka radova pod nazivom “Let me out” (Klementina) akademske slikarke Ane Šćekić, koja je svojevrsni nastavak njenog dosadašnjeg rada gdje je stvarala antropomorfna bića koja se bore sa unutrašnjim konfliktima, biće otvorena večeras u 19.30 časova u izložbenom holu KIC-a “Budo Tomović”.
Prema riječima umjetnice, usljed dugog razmišljanja i procesa realizacije umjetničkog opusa čiji je sadržaj angažovan u društveno-socijalnom smislu, ponovo su se otrgle intimne predstave i doživljaji za koje je smatrala da ih se oslobodila u procesu introspekcije. Tokom rada nije bilo teško shvatiti da su oni dio nje, te da zapravo ne želi da ih pusti da odu, već je njihovo prisustvo spoznala kao neminovno i da im daje priliku da žive, rastu i udobno se smjeste u njenoj svijesti i da se oglase kad god to požele.
“Stoga usred stvaranja bitnog ciklusa radova, nastaju i ove nebitne djevojčice, nebitne lutke, nebitne fotografije iz svakodnevnog života, porodičnih albuma, jednog dragog bića koje nedostaje; fotografije crteža koji su izletjeli iz mog organizma prilikom snažne psihotične epizode, koje sam nastavljala da razrađujem godinama i koje sam konačno nakon toliko vremena sabrala u Dnevnik psihoanalitičkih crteža. Ove zabilješke/fotografije sam putem Foto transfera prenosila na platna, na kojima sam slikala djevojčicu, krilato stvorenje okrenuto mrtvim lutkama i žene u ludačkoj košulji koja želi da izađe iz sebe, da izađe napolje, da otpusti nagomilanu patnju, i na kraju da se integriše u društvo”, kaže umjetnica.
Crteži iz Dnevnika nastajali su u periodima mentalnog, gotovo hipnotičkog “boravka” u djetinjstvu, a neke od njih simbolično je iskoristila za slike velikog formata.
“Slike pričaju priču o strahu koji izaziva inhibiciju u mnogim segmentima: socijalna izolovanost, emocionalna nestabilnost, nepovjerenje, nesigurnost, kompleks niže vrijednosti, nedostatak samopouzdanja… Obrađivanje važne tematike koja me zanima već dugi niz godina, opet je prekinulo introspektivno putovanje, ali ovog puta zrelije i sagledano iz perspektive sadašnjeg trenutka”.
Bez obzira na to koliko se društvo i institucije bavile ukazivanjem na sve izraženije rodne stereotipe, čini se da ništa ne udari na emocije kao umjetnost i istina, koja je u ovom projektu ogoljena i prikazana onakvom kakva to ona stvarno jeste. Koliko dugo ste promišljali ovaj projekat, zašto baš sad i ujedno šta vam je bio najveći izazov tokom rada?
Kao što ste i sami rekli, istina je upravo i najveći izazov, ne samo ove postavke, već i mog cjelokupnog rada. Izložbu sam u jednom momentu nazvala “nebitnom” jer je nastala intuitivno i spontano, usljed procesa promišljanja i realizacije neke druge “velike i bitne” likovne postavke. Usljed dugog razmišljanja i procesa realizacije umjetničkog opusa čiji je sadržaj angažovan u društveno-socijalnom smislu, ponovo su se otrgle intimne predstave i doživljaji za koje sam smatrala da sam ih se oslobodila u procesu introspekcije, a tokom rada nije bilo teško shvatiti da su oni dio mene i da zapravo ne želim da ih pustim da odu, već sam njihovo prisustvo spoznala kao neminovno i da im dajem priliku da žive, rastu i udobno se smjeste u mojoj svijesti i da se oglase kad god to požele.
Zašto su baš lutke metafora i glavni izraz za djetinjstvo? Začarani krug – djevojčice se igraju sa lutkama, a kasnije ih neko oslovljava sa lutko i igra se sa njima…ili je posrijedi nešto treće?
Kako je sama likovna postavka groteskna, lutke predstavljaju bezbrižnost dječje igre, a u kombinaciji sa insektima predstavljaju strahove i neku vrstu skrivanja od stvarnosti, zapravo bježanje u neku imaginarnu realnost. Odabir lutaka kao izraza za djetinjstvo možda djeluje logičan, ali ne umanjuje njihovu težinu kad introspektivne procese sagledamo iz nekog sadašnjeg trenutka, iz nekog zrelijeg ugla.
Postavka je fascinantna, a u određenim momentima na granici sa uznemirujućim sadržajima. Šta je proizvelo ovu, u najmanju ruku rečeno, zanimljivu postavku?
Da, sadržaj je pomalo uznemirijuć jer strah može da isprovocira naše najskrivenije sadržaje. Ova, kako kažete, zanimljiva postavka je nastavak mog dosadašnjeg rada gdje sam stvarala antropomorfna bića koja se bore sa unutrašnjim konfliktima. Tokom prelaska na “ozbiljniju” tematiku, kao što sam napomenula, prosto su se spontano dogodile intimne predstave, gdje koristim fotografije iz svakodnevnog života, porodičnih albuma, fotografije ostarjelih kuća iz mjesta gdje sam provela najljepše dane svog djetinjstva, na kraju sam došla na ideju da objedinim crteže, odnosno “blic sjećanja” u dnevnik psihoanalitičkih crteža koji su nastajali oko deset godina, a koji su dalje bili pokretač za realizaciju velikih formata.
Prepoznatljivi ste po jakim porukama koju vaša umjetnost nosi. Koja je poruka koju ova izložba šalje današnjem, krajnje površnom svijetu, koji gleda samo spoljašnjost?
Poruku bih prije svega namijenila ranjivim grupama društva, marginalnim umjetnicima (Art brut) da je proces samospoznavanja težak i mukotrpan, ali da istovremeno donosi oslobađanje i ljepotu u samom stvaranju. Što je rad iskreniji, spontaniji, intuitivniji, to je snažniji, autentičniji i utiče na samopouzdanje i umjetničku zrelost. Nadam se da će se makar dio publike suočiti sa sobom posmatrajući moj unutrašnji svijet. Procesi suočavanja znaju da budu teški, tako da mislim da je za to potrebno vrijeme, odlučnost, hrabrost. U nekom od ranijih intervjua sam pomenula da sam pobornik Art bruta, odnosno marginalne umjetnosti, pa se iskreno nadam da moj rad može potaknuti upravo ljude koji su u nekom smislu izolovani iz društva. Poruka, generalno je da nas ljubav, rad na sebi i pomaganje drugima vodi ka slobodi.
Imamo tu i dnevnik odrastanja, kao i učaurenu gusjenicu, koja nikako da se pretvori u leptira. Zašto?
Zanimljivo je da sam u Dnevniku psihoanalitičkih crteža objedinila crteže i kolaže koji su se godinama gomilali u sveskama, blokovima i koferima, i na kraju pronašla crteže, odnosno šaranje iz dječje faze kada sam imala oko četiri godine; uspjela sam da pronađem povezanost i simboliku između istih i sadašnjih crteža. Takođe je interesantno Vaše viđenje “učaurene gusjenice”. Ja sam ovo stvorenje nazvala “Let me out” jer se upravo radi o čauri u kojoj se nalazim, koja u isto vrijeme pruža sigurnost i ušuškanost, ali i otuđenje i nesigurnost. Izlazak iz pomenute čaure je nekada inhibiran i tiče se emocionalne nestabilnosti, kompleksa niže vrijednosti, strahova, nedostatka samopouzdanja i sl.
Da li su prisutni biografski elementi, prožeti sa fazama razvoja, sa kojima možemo svi da se poistovjetimo? Sada, kada se osvrnete na djetinjstvo, koliko je teško ženskom djetetu u Crnoj Gori da izađe, otrese stereotipe i postane leptir koji može samostalno da kroji svoju sudbinu?
Da, biografski elementi su i te kako prisutni; u kombinaciji sa akrilicima na platnu prenosila sam tehnikom foto-transfera fotografije iz svakodnevnog života, porodičnih albuma, razglednica, dragog bića koje nedostaje, zatim u digitalnim kolažima sam koristila fotografije starih kuća iz mjesta gdje sam provela najljepše dane djetinjstva i td.
Stereotipi svakao da postoje, ali mislim da je upliv umjetnosti u sve sfere društva blagodetan I da može za nijansu pomoći u otklanjanju istih.
Koliko ne promišljamo o svakodnevnim borbama i očekivanjima koja su nam nametnuta, pa ih samo prihvatamo bez pogovora i time produbljujemo jaz i nastavljamo “lijepu” tradiciju i ujedno teret koju nosi crnogorski patrijarhat na sledeću generaciju?
Preporučeno
Na pojedincu je da odluči da li će da nastavi “lijepu” tradiciju, zato je proces samospoznaje i rad na sebi važan, tek nakon toga možemo govoriti o narednim generacijama i šta im kao ostvarene individue ostavljamo u nasljeđe. Vratila bih se na umjetnost i kulturu, i napomenula da predstavljaju snažno oružje u borbi protiv svih nametnutih tradicionalnih shvatanja i stereotipa. M.R.
