„Rod smo. Kada umre čovjek, i moje srce rusno je“, napisao je Momčilo Nastasijević. Kada ode čovjek, onaj čovjek velikog Č, shvatimo koliko je kraj bitan za jedan život, jer tada kraj mjerimo po ostavštini i ljepoti života koju je neko nosio“, navela je Vujović.

Prema njenim riječima, Stanićevi pogledi na svijet i stvaranje obogatili su ne samo našu kulturu, već i univerzalni jezik umjetnosti.

„Vojo Stanić je bio umjetnik koji je stvarao sa dušom i intuicijom, ostavljajući iza sebe djela koja nas pozivaju na introspekciju, sanjarenje i promišljanje o transcendentalnim dimenzijama života“, rekla je Vujović.

Istakla je da Vojo nije težio da svojim djelima pruži konačne odgovore.

Umjesto toga, svojim slikama nas je uvodio u svijet u kojem snovi i stvarnost postaju jedno. Njegove figure, razigrane i introspektivne, njegova arhitektura, koja je istovremeno prepoznatljiva i izmaštana, i njegovo more, uvijek toplo i obasjano suncem, prenose poruku koja nadilazi svakodnevno i vodi nas ka dubokoj kontemplaciji“, navela je Vujović.

Kazala je da je Vojo bio i umjetnik i filozof, slikar snova i vjesnik nadrealizma.

„Njegovo stvaralaštvo nosi odlike metafizičkog slikarstva, evocira Magritove, ili de Kirikove mistične izraze, ali ostaje duboko autentično, ukorijenjeno u njegovoj sopstvenoj viziji i imaginaciji“, rekla je Vujović.

Posebno mjesto, kako je kazala, u Vojovim djelima zauzima Herceg Novi, grad koji je disao kroz njegova platna.

„Na njegovim slikama prepoznajemo trgove, ulice i luke, ali nikada na način kako ih vidimo svakog dana. Umjetnik nam je pokazivao ono što se ne vidi – skrivene slojeve stvarnosti, magiju koja se krije iza svakog prozora i u svakom kutku svijeta. Veliki svijet sadržan u pogledu sa prozora, veliko sve sadržano u malom, kosmos u mikrokosmosu“, istakla je Vujović.

Kazala je da danas, kada se opraštamo od Voja, ne govorimo zbogom njegovim djelima, jer, kako je navela, ona ostaju s nama – „kao trajni podsjetnik na ljepotu koju je pronalazio u svijetu i kao poziv da i sami otvorimo oči za ono kako treba da se vidi“.

„Inspiracija svima nama, a i budućim generacijama, da nastojimo da pronađemo čaroliju u svakodnevici. Neko je skoro zapisao, ko je s njim drugovao, da u cijelom vijeku nikad ni za koga nije rekao lošu riječ, i da je imao oči djeteta. To se i čita iz njegovih platna“, rekla je Vujović.

Kazala je da je Stanić bio omiljeni profesor Hercegnovske umjetničke škole, koje odavno nema, navodeći da su sjećanja o čuvenim profesorima i slavnim učenicima preživjela do danas.

„Njegove slike govore jezikom jednostavnosti, ali su istovremeno ispunjene dubinom, radošću života, iskušenjima svevremenskim i razumijevanjem prirode čovjeka. Njegove riječi, kroz nemnoge intervjue, kroz zbirku “U dokolici”, dokumentarni filmovi snimljeni sa njim i o njemu, ostaju trajno svjedočanstvo njegovog lika i njegovog intelekta i otvaraju nam vrata njegove životne filozofije i inspiracije za umjetnički imaginarijum“, rekla je Vujović.

Kazala je da ćemo ga i po riječima pamtiti.

„Vojo je za života ušao u legendu, odavno je poznat i slavljen, dobitnik je dvije Trinaestojulske nagrade,1960. i 1966, Trinaestojulske za životno djelo 2014, bio je redovni član CANU, imao je status istaknutog kulturog stvaraoca Crne Gore od 2010, u svemu tome ostao je zaigran prema životu i predan poslu, i skroman u svojoj veličini“, navela je Vujović.

Kazala je da sve što je Stanić dao kroz svoja djela Crnoj Gori i njenoj kulturi, dao je od srca i ugradio i učvrstio njene temelje kulture.

„Crna Gora mu je vratila i vraća, ali to nikad nije dovoljno, upravo zato što Vojo nikada uzvrat nije ni tražio“, dodala je Vujović.

Podsjetila je da je u februaru Ministarstvo proslavljalo „Vojovih sto“.

„Kada sam mu čestitala, rekao je jednu veliku istinu “Lijepo je živjeti, pa kako god!!”. Da, lijepo je bilo prošetati, pa vidjeti Voja kako u društvu, uvijek u društvu, uživa u trenutku, u nekom toplom, zlatnom danu, na Škveru. Sve je bilo na svom mjestu. Univerzum u malom i savršenom skladu… Na žalost, zemaljski dani prođu…i Škver će biti drugačiji bez aure koju mu je davalo pristustvo slikara… I Crna Gora će biti tužnija bez velikana sa kojim je dijelila prostor i vrijeme“, kazala je Vujović.

Istakla je da Stanćev pogled na život, zabilježen u svakom potezu kista, osvjetljava svakodnevne trenutke – more, lica ljudi iz susjedstva, zalaske sunca nad hercegnovskim obalama. Iza vedrine i prividne lakoće krije se suptilna filozofija: život je, ma koliko komplikovan, vrijedan divljenja i slavljenja.

„U vremenu koje često zaboravlja važnost tih tišina, Vojo nas podsjeća na vrijednost malih radosti. Njegova umjetnost nije samo vizuelna – ona je emocionalna, intelektualna i duhovna. Uz Voja Stanića, umjetnost se ne doživljava samo očima, već i srcem“, rekla je Vujović.

Poručila je da Stanićeva djela odolijevaju vremenu, jer pripovijedaju univerzalne istine koje nas, bez obzira na godine ili generacije, povezuju.

„Hvala Voju što nam je svojim kistom dao komade vječnosti“, zaključila je Vujović.

Predsjednik CANU, akademik Ljubiša Stanković, kazao je da je kroz život, koji je trajao više od jednog vijeka, istaknuti crnogorski umjetnik stvorio djela po kojima će se pamtiti širom svijeta.

“Vojovo nasljeđe živjeće vječno kroz njegova djela koja su postala dio nacionalnog blaga Crne Gore i šireg okruženja. Njegova umjetnost, prepoznatljiva po vedrini i neposrednosti predstavlja neiscrpnu inspiraciju za generacije umjetnika i ljubitelja likovne umjetnosti. Stanićev slikarski opus prožet ljubavlju prema Crnoj Gori, Herceg Novom i čovjeku, bio je usmjeren ka stvaranju svijeta ispunjenog ljepotom i harmonijom“, poručio je Stanković.

“Njegove slike, često sa motivima iz svakodnevnog života, bile su ispunjene toplotom i duhovnošću, a istovremeno su nosile duboke filozofske poruke o smislu i ljudskom postojanju”, objasnio je Stanković.

Za Stanića je rekao da je majstor u prikazivanju mediteranske svjetlosti i njenog uticaja na pejzaže i ljude, a njegov humor opisao je kao suptilan i inteligentan, često izražen kroz karikaturne likove i situacije.

„Ljudskost je centralna tema u Stanićevom slikarstvu. On slika ljude iz svakodnevnog života, sa svim njihovim vrlinama i manama, ali uvijek s poštovanjem i ljubavlju“, rekao je Stanković.

„Vojo Stanić je jedan od najznačajnijih crnogorskih umjetnika 20. vijeka. Bio je više od slikara. Bio je vizionar, humanista i veliki ljubitelj života. Njegova umjetnost nas podseća na važnost ljepote, dobrote i optimizma. Stanićeva djela su univerzalna i govore jezikom koji svi razumijemo“, poručio je.

Zato je, kako smatra, važno da u CANU, ali i u Crnoj Gori, trajno njegujemo sjećanje na ovog velikog umjetnika.

Akademik Žarko Mirković, potpredsjednik CANU, prisjetio se nedavnog okupljanja povodom 100. Vojovog rođendana, kada je upriličena izložba njegovih slika i monografije koju je, njemu u čast objavila CANU.

„Prilično sam siguran da tada, pored punog vijeka koji je Vojo proživio, niko nije pomišljao da sličnih svečanosti neće biti ponovo. Jer nas je dugim i plodnim životom, a prije svega djelom koje je nekako sraslo sa nama, navikao da je uvijek tu. Vojov životni stav, njegova mudrost, zemaljsko vrijeme koje je odživio do kraja a koje je ispunjavao mnogim zadovoljstvima najviše radošću slikanja protive se svakoj patetici. Možda bi zato ovaj skup trebali prihvatiti kao još jedan susret, a ne kao oproštaj. Kao slavljenje njegovo života i onoga što je za života uradio”, kazao je Mirković.

Mirković je rekao da „bez obzira što se o Voju dosta zna, suština njegovog slikarstva, koje je samo na izgled jednostavno, kao da nam uvijek izmiče“, ali kako je kazao, to i jeste vječita zagonetka u djelima velikih umjetnika.

„Njegove slike je mnogo lakše voljeti nego objasniti, zato što su, po Vojovim riječima, proces i rezultat stvaranja sami po sebi čarolijia, koja dijelom dolazi iz podsvijesti. Zbog toga ih niko, pa ni on sam ne može sasvim razumijeti“, objasnio je.

„Njegovo slikarstvo izgleda kao beskrajan niz scena isprepletene stvarnosti i fikcije, ozbiljnog i smiješnog, intimnog i javnog. Kao galerija čudnih ljudskih figura i njihovih još čudnijih odnosa, koje je moglo vidjeti samo oko vječitog optimiste. Platnima dominiraju vizure, ljudi i biće mediteranske Crne Gore, svijet toplih boja, lokalan a kosmopolitski, neumoljivo istinit, a istovremeno tolerantan, i uvijek vedar, i po malo „iščašen“, onakav kakvog ga je Vojo posmatrao kroz svoj prozor na Škveru, domaštavao sa ljubavlju i slikao rukom istinskog majstora“, kazao je potpredsjednik CANU.

Taj jedinstveni i neponovljivi svijet koji je Vojo ostavljao na slikama zauvjek je njegov, ali je voljom prirode, sada prepušten nama i budućem vremenu“, zaključio je Mirković.

„Doviđenja Vojo…od nas nećeš lako otići“, oprostio se Mirković.