Sada je to već sasvim jasno – i EU i SAD imaju svoje razloge zbog čega žele da iscijede i posljednju kap optimizma i vjere u uspjeh vlade Milojka Spajića.

U jednome se njihove dobroželateljne namjere poklapaju: i Vašingtonu i Briselu je hitno potreban uspjeh na Zapadnom Balkanu.

Dugogodišnje povlađivanje Aleksandru Vučiću, evropsko (njemačko i francusko, prije svega) i američko nije dalo rezultat.

Uložena su ogromna finansijska sredstva, energija i vrijeme ne bi li se time kupila i spremnost zvaničnog Beograda da se opredijeli za zapadni put i da nađe modus za kakvo-takvo (faktičko i/ili formalno) priznanje Kosova. Pregovori sa Kosovom su (opet) u ćor-sokaku, a posljednje poruke iz Vašingtona ukazuju na frustraciju zbog navodne ,,nekooperativnosti“ Aljbina Kurtija.

Još je gora situacija sa Bosnom i Hercegovinom, koja samo poprima nove nivoe krize i konfrontacije – i koja, sada i vidljivo, dobija regionalne dimenzije. Nije, dakle, samo Srbija involvirana, već i Hrvatska – obje na način kojemu ni najveća diplomatska vještina i eufemizmi ne mogu sakriti negativnu, odnosno destruktivnu ulogu.

Tu je i Crna Gora, sa serijom političkih brodoloma – visokih očekivanja i razočaranja (opet – i u evropskim, i u američkoj prijestonici) – kojima smo svi svjedoci posljednje tri godine. Plima oduševljenja i ružičastih projekcija i osjeka razočaranja (Z. Krivokapić, D. Abazović i mnogi drugi …).

EVROPSKI OPTIMIZAM

Zato je dobro – i to kažemo bez i trunke ironije – što je inicijativa Slovenije prihvaćena i što je bilo predviđeno da Crna Gora i njena evropska agenda – u koju naši evropski prijatelji polažu (pre)velike nade, bude glavna tema Savjeta EU za vanjske poslove.

Ubistvo Alekseja Navaljnog je odložilo tu raspravu. Kada do nje dođe, iskazaće se želja briselske administracije i većine država-članica EU da se Crnoj Gori pomogne. Uz ignorisanje destruktivnih unutrašnjih procesa – od medija, kulture i obrazovanja, do bezbjednosnih struktura i konstelacija. ,,Postignuti su veliki rezultati“, odjekuje briselskim hodnicima.

Čuđenje i kritike kako naši evropski prijatelji ne vide i ne razumiju što se i kako dešava u Crnoj Gori su površne. Vide oni. Drugi su rezoni tu po srijedi.

Razloge za podršku Spajićevom kabinetu i vladajućoj koaliciji treba tražiti u pomenutoj želji da se preduprijede negativni scenariji – uglavnom povezani sa malignim rusko-srpskim uticajem u našoj zemlji, koji se i u Briselu, a ne samo u Vašingtonu, naziva i tretira isključivo kao ruski. To je, svakako, metodološka i politička greška, a njeni su korijeni u pomenutoj, sada već dvanaestogodišnjoj, pogrešnoj politici prema Srbiji.

Kritika Vučića iz Crne Gore se, često, na evropskim stranama tretira kao indirektna kritika samoj evropskoj diplomatiji na Zapadnom Balkanu. Zato je ,,ruski maligni uticaj“ sintagma koja u sebi, pored ruskih obavještajnih i medijskih punktova u našoj zemlji, podrazumijeva i one srpske – uključujući i glavni oslonac te operacije – Crkvu Srbije i njenu ekspozituru na Cetinju. Dakle, ruski maligni uticaj – Srbiju, za sada, ne pominjati. Taj je slon, ipak, preveliki i vrijeme smatranja da ga nema polako ističe.

Evropljani, dakle, ne griješe u motivaciji i namjeri, već u očekivanju da vladajuća politička konfiguracija zaista isporuči rezultate koji se nominuju kao mogući u bliskoj budućnosti. O uticaju razvoja političke klime u samoj EU na taj proces – ocjena se može svesti na pitanje: da li će nova Evropska komisija, koja će biti konstituisana poslije proljećnih izbora za Evropski parlament, biti više ili manje zainteresovana za Zapadni Balkan?

Želje su jedno, a evropski trendovi sasvim drugo. Mi bismo svakako preživjeli nekog novog Varheljija, ali crnogorska evropska agenda ne bi.

FRANCUSKA VEZA

Posjeta premijera Spajića Parizu je, u tom smislu, bila vrlo simbolična.

Na stranu njegove upravo diletantske javne poruke (posjeta je bila „fantastična“; predsjednik Makron će doći na dvadesetu godišnjicu obnove nezavisnosti itd.) – očigledno je da komunikacija sa Francuskom doživljava procvat.

Nedavna posjeta francuskog izaslanika za Zapadni Balkan g. Renea Trokaza (Troccaz) bila je interesantna i u političkom smislu. Ako je vjerovati zvaničnom saopštenju premijerovog kabineta, francuski diplomata je čak izjavio da je organizacija popisa bila impresivna!

Pohvalio je, dabome, napredak i dostignuća 44. vlade, a razloge njegove egzaltacije političkim dostignućima domaćina smo kasnije mogli da povežemo sa objavama da Vlada ozbiljno razmišlja o davanju oba crnogorska aerodroma u koncesiju. Lako je pronaći ime francuske kompanije koja bi bila zainteresovana za taj dil – koji mnogi poznavaoci tih poslova smatraju nepotrebnim.

VJEŠTINA POTKIVANJA ŽABA

Sve prethodno je svakako zasjenila jednodnevna posjeta Podgorici od strane Džejmsa-Džima O’Brajena, pomoćnika državnog sekretara SAD, zaduženog za evropske i evroazijske poslove.

Poslije dužeg odsustvovanja sa javne scene njegovog zamjenika Gabriela Eskobara, čija apstinencija u pogledu poslova kojima se bavio do imenovanja O’Brajena bi se mogla tumačiti i kao svojevrsno američko ,,priznanje“ da su rezultati diplomatskog nastupa, koji je g. Eskobar promovisao, da ne koristimo teže riječi – mršavi, posjeta iskusnog diplomate (jednog od kreatora Dejtonskog sporazuma i glavnog autora platforme tzv. ,,Otvorenog Balkana“) svakako je značajni gest javne podrške Spajićevoj vladi.

O’Brajen i Spajić su razmijenili uobičajene poruke za ove prilike, uz naglasak na potencijalima za ekonomsku saradnju i još uvijek neiskorištene šanse na tom planu. Upućeni u finansijske tokove i stanje stvari u trezoru pominju i moguću podršku Spajićevim (vrlo) optimističnim i ružičastim projekcijama i obećanjima – u okviru, sva je prilika, još uvijek nepostojećeg programa ,,Evropa sad 2.0“ – što bi, u prevodu na obični rječnik, trebalo da znači novi državni zajam koji će partiji koja je nominalno na vlasti (PES) biti nužda već na jesen.

Za nadati se da će Spajić, ukoliko nađe te novce – pominje se milijarda – ovoga puta ispoštovati zakonske/skupštinske procedure. Ali, ta je nada već jednom iznevjerena – bez posljedica, za sada.

Činjenica da se zamjenik državnog sekretara SAD tokom svoje posjete nije susrio sa predstavnicima parlamentarne opozicije predstavlja, koliko nam je poznato, presedan za takvu vrstu posjeta. Njegova komunikacija sa medijima bila je svedena na minimum – kratke izjave za štampu.

Uporedo sa O’Brajenovom posjetom – što je svakako više od puke koincidencije – (opet) je lansirana ideja da Bošnjačka stranka treba da bude uključena u proces rekonstrukcije Vlade, koju predsjednik Skupštine Mandić očekuje sa velikim nestrpljenjem.

Mandić, osokoljen razbijenim ledom u komunikaciji sa njime od strane evropskih zvaničnika (koji, naravno, ,,komuniciraju sa institucijom“, a ne sa političarem koji je četnički vojvoda) i sa potvrđenom privrženošću ideji njegove participacije u vlasti od strane Spajića (,,miroljubiviji od dalaj lame“!), može da bude zadovoljan retorikom koju je u Vili ,,Gorica“ upotrijebio O’Brajen.

Neuspjeh politike/diplomatine povlađivanja Vučiću, kako bi priznao Kosovo i udaljio se od Rusije, nije, dakle, bilo dovoljno jasno i ubjedljivo iskustvo kako bi naši zapadni prijatelji i partneri odustali od nakane da evropeizuju Crnu Goru sa – da pojasnimo stvari do kraja – negatorima genocida u Srebrenici i onima koji imaju riječi opravdanja i razumijevanja za zločinačku agresiju Rusije na Ukrajinu.