ANALIZA IZBORA U NIKŠIĆU: Rekonstrukcija dovedena u pitanje, Frontu smanjena ucjenjivačka snaga

Radikalni Demokratski front – uprkos ogromnim ulaganjima zvanične Srbije – izgubio je trećinu birača, time i značajan dio ucjenjivačke snage prema Vladi. Koalicija Demokrata Alekse Bečića je osnažila u Nikšiću zahvaljujući podršci vladike Joanikija i kabineta Krivokapića, ali je zbog toga na njenu politiku sada pala sjenka klerikalizma. Iako je nastupala kao stranka vlasti, Ura je uspjela samo da održi parlamentarni status, ali je izgubila ulogu tasa na vagi koji ima na državnom nivou. 

To su ključne poruke nikšićkih izbora koji su po značaju, medijskom praćenju i uplivu inostranog faktora daleko prevazišli značaj običnih lokalnih izbora.

DPS: ,,LAKI LUZER“

Đukanovićev DPS je nakon dvadeset godina izgubio vlast u Nikšiću, svom nekada najjačem uporištu, i to je činjenica koja teško pada i predsjedniku Demokratske partije socijalista. Nema sumnje, to će mu politički protivnici stalno isticati u budućim raspravama.

No, izborne činjenice od 14. marta govore da Đukanović i vrh DPS nemaju suviše razloga za nezadovoljstvo, naročito ako uporede sadašnju snagu sa rezultatima od 30. avgusta. Tada su bili u zaostatku od čak sedam i po hiljada glasova u odnosu na dobitnike parlamentarnih izbora i bilo je jasno da je teško dostižna ta razlika nakon tektonskih poremećaja na parlamentarnim izborima. Uostalom, DPS nije očekivao pobjedu, što svjedoči i izjava Đukanovića neposredno pred nikšićke izbore da očekuje podršku od oko 40 odsto.

Tako je i bilo. Đukanovićeva partija sa podrškom od gotovo 41 odsto potvrdila je primat ubjedljivo najjače političke stranke u državi. Rezultat od 19.293 podrške birača u Nikšiću je za respekt: na izborima 30. avgusta DPS je, uz izlaznost veću za dva odsto, osvojio 18.542 glasa, uz brojne optužbe za navodnu zloupotrebu državnih resursa.

Rast podrške DPS-a jeste neka vrsta malog političkog čuda. Protiv Đukanovićeve partije je bila i regionalna, ali i evropska praksa da stranke koje su dugo na vlasti nakon pada ne uspiju da sačuvaju ni 30 odsto biračkog tijela, a neke prosto nestanu kao što je to bio slučaj sa Demokratskom strankom u Srbiji.

Osim toga, DPS je prvi put na izborima nastupao kao ,,čista opozicija“: bez poluga državne moći, bez logističke podrške ANB-a i policije koja je bila u rukama političkih protivnika. Istovremeno, trpjeli su udarce sa strane. Voljom ministarke zdravlja Jelene Borovinić-Bojović, koja je kadar DF-a, etički nedopustivo, žrtvovano je zdravlje stanovništva, državne granice otvorene, da bi se tako Frontu omogućila sva podrška Vučićeve Srbije – u novcu, medijima i ljudima na terenu.

Rezultat DPS-a i njegovog bloka bi možda i bio bolji da nije bilo početnog šoka od poraza na parlamentarnim izborima, nekih organizacionih problema i neučešća predsjednika opštine u izbornoj kampanji, ali i suviše kasnog izbora za nosioca izborne liste za Nikšić ugledne naučnice Sanje Damjanović. Možda je i to razlog zbog čega nije dosegnuta brojka od 21 hiljade birača koja je bila projektovana u nekim krugovima vladajuće partije.

Kako god, DPS je pokazao vitalnost kakva nije zabilježena i ostao praktično jedina jaka snaga suverenističkog bloka. To može predstavljati i problem u budućnosti jer DPS ne može sam reprezentovati suverenistički pokret, niti Milo Đukanović, ma koliko bio harizmatičan lider, može biti jedina personifikacija crnogorskog otpora, jedina brana imperijalnim ambicijama iz Srbije.

Ne treba izgubiti iz vida jedan bitak podatak: u Nikšiću je promijenjena ,,krvna slika“ biračkog tijela. Većinu od 52,4 odsto sada imaju stranke koje baštine vrijednosti Srpske provoslavne crkve i svetosavlja. I to sa budućim gradonačelnikom Markom Kovačevićem koji je neskriveni pobornik Ravnogorskog pokreta i koji će se, možda baš sa četničkom šubarom koju voli da stavi na glavu, šepuriti pored spomenika Ljubu Čupiću. 

I to je slika današnjeg ,,oslobođenog“ Nikšića. Zato će, za istinski oporavak crnogorske opcije, biti nužno širenje suverenističkog fronta. Biće to zadatak i moćnog DPS-a, ukoliko ne žele da postanu jedina politička meta u budućnosti i tako lagano krune moć. Dva su im mehanizma na dohvat ruke: stvaranje moćne vlade u sjenci, kojom će objediniti snage i drugih sada slabašnih suverenističkih stranaka, ali i inkorporirati stranke manjinskih naroda, svojih prirodnih saveztnika.

Druga politička opcija, koja je najavljivana odmah nakon izbora, je stvaranje bloka za evropsku Crnu Goru u parlamentu, kao neformalnog saveza, čime bi se udahnula politička motivacija pristalicama suverenističkih stranaka.

PROBLEMI ZA FRONT

Na drugom političkom polu, partije parlamentarne većine na državnom nivou, njihove NVO i mediji, bili su prilično zatečeni odličnim rezultatom DPS: prema priznanju Blica, ali i na osnovu pisanja vladinog koncerna Vijesti, DPS su projektovali na nekih 25 do 32 odsto podrške, pa su počeli i da traže krivce u ,,svojim redovima“.

Demokratski front koji sa SNP-om čini stožer koalicije ,,Za budućnost Nikšića“ ne može biti u potpunosti zadovoljan rezultatom izbora i pored činjenice da će najvjerovatnije dobiti mjesto predsjednika opštine. U odnosu na avgustovske izbore izgubio je čak 30 odsto biračkog tijela – šest i po hiljada glasova koji su otišli na konto saveza Demokrata i premijera i jedan manji dio na Narodni pokret Miodraga Dake Davidovića!

Loše, ako se ima u vidu ogromna finansijska, logistička i medijska podrška predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Podatak da su se mediji u Srbiji više bavili Nikšićem i da je bilo više objava nego od bilo kojih lokalnih izbora u toj državi, prisustvo raznih političara, aktivista SNS-a pa čak i pripadnika BIA govori o pravom hibridnom miješanju Srbije u izborni proces u Crnoj Gori.

Snažna podrška Vučića DF-u je bila motivisana dvostrukom agendom: potpuno urušiti rejting DPS-a i poniziti Đukanovića u njegovom rodnom gradu i sa druge strane ohrabreni izbornim rezultatom zatražiti rekonstrukciju Vlade u kojoj bi bili lojalni kadrovi predsjedniku Srbije. 

I jedan i drugi plan su propali. Niti je Đukanović ponižen u svom rodnom gradu, niti DF ima ucjenjivački kapacitet da izvrši ozbiljnu rekonstrukciju Vlade koju su javno najavljivali njegovi lideri.

To nijesu bili jedini problemi za DF: lokalna SPC predvođena administratorom Mitropolije crnogorsko-primorske Joanikijem jasno je podržala listu Demokrata i premijera. To je bila ključna razlika u odnosu na parlamentarne izbore.

Strmoglav pad rejtinga DF-a nije spriječila ni očekivana podrška novog srpskog patrijarha Porfirija liderima Demokratskog fronta Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću.

ZADOVOLJSTVO BEČIĆA I PREMIJERA KRIVOKAPIĆA

Demokratska Crna Gora i premijer Zdravko Krivokapić imaju razloga za zadovoljstvo rezultatom izbora. Uostalom, izjava nosioca liste ,,Mir je naša nacija“ Moma Koprivice da je ovim rezultatom ,,očuvana državna vlast“ jasno govori da potencijalna rekonstrukcija Vlade, u kojoj bi bio potencijalno čak zamijenjen premijer, nije više opcija na stolu, osim ako Front ne zaigra hazardersku igru.

Lider Demokrata Aleksa Bečić je, iz ugla interesa svoje stranke, mudro ocijenio da mu je za rast neophodna podrška SPC koju je dobio od vladike Joanikija kao i podrška premijera Krivokapića. Zato je tokom kampanje imao niz zajedničkih ,,nastupa“ sa predsjednikom Vlade u manastirima Srpske pravoslavne crkve.

Potez se isplatio: u odnosu na parlamentarne izbore Demokrate su svoj rejting povećale za čak 80 odsto i, osim prekompozicije, najavili politički plan za budućnost: čvršći savez sa premijerom Krivokapićem i njegovom budućom Demohrišćanskom strankom.

Budući pregovori o formiranju lokalne vlasti u Nikšiću će svakako biti opterećeni i razlikama unutar vlasti o donošenju dva tužilačka zakona, ali i zakona o budžetu pa je realno očekivati da te tri stvari budu zajednički paket o kojem će se razgovarati.

Iako sada uživaju na lovorikama uspjeha, Bečić i ostali iz vrha Demokrata moraju da znaju da je – direktnom podrškom SPC njihovoj partiji – pala sjenka klerikalizma na stranački program. Možda je to i smišljeni put u konzervativnu desnicu, saradnju sa premijerom Krivokapićem i SPC, na stvaranju neke vrste demohrišćanske koalicije.

Mada djeluje primamljivo na kratke staze, premda im je sada to koketiranje sa SPC donijelo korist, ako zaista pođu tim političkim putem, Bečić i ekipa rizikuju da izgube preostali dio građanske programske politike. Time bi, u bliskoj budućnosti, mogli da izgube i dio koalicionog kapaciteta, a istovremeno da uđu u teži obračun sa Demokratskim frontom.

URA PRESTAJE BITI TAS NA VAGI, SDP SKUPO PLAĆA GREŠKE 

Za Uru Dritana Abazovića, ali i za SDP se može slobodno reći da su gubitnici izbora.

Iako je stranka Abazovića ponovila svoj rezultat sa parlamentarnih izbora i zadržala biračko tijelo, ipak je postala nebitan faktor u budućim pregovorima jer zavisi od ,,milostinje“ dva bloka. Uostalom, slučaj Budve gdje Ura takođe nije u vlasti pokazuje da Demokrate i DF – Abazovića posmatraju kao privremenog saveznika koji im najviše služi za potpuno razvlašćivanje DPS-a.

Građanski pokret Ura je prvi put nastupao sa pozicije vlasti, Dritan Abazović je na važnoj poziciji potpredsjednika Vlade i koordinatora svih službi bezbjednosti, pa je zadržavanje istog broja glasova – loš znak. Moguće i signal da gube podršku suverenističkih glasača i da se oslanjaju samo na one koje opijaju populističke priče i uživaju u Abazovićevim tvitovima o hapšenjima. To baš nije neka zaloga za građansku budućnost Ure, ali je to naročito svjestan izbor vrha te stranke.

Najteža je pozicija ipak za SDP Raška Konjevića: nijesu uspjeli da pređu izborni cenzus bez obzira na ogromnu opozicionu energiju koju sa državnog nivoa pokazuje i sadašnji predsjednik i nekadašnja predsjednica Draginja Vuksanović-Stanković.

Rezultat od 2,6 odsto uz nepostojanje adekvatne partijske infrastrukture pokazuje da je SDP napravio grešku samostalnim izlaskom, ali i da su imali pogrešan terenski rad. Činjenica da vrh stranke, uključujući i Konjevića, nije baš često bio viđen ulicama Nikšića, da se lokalni odbor nije ozbiljno upustio u borbu za glasače Ure – skupo je plaćena. 

Istina, sadašnji SDP donekle plaća greške svog ranijeg rukovodstva, iz vremena kada je Ranko Krivokapić pokušao da bude predvodnik oppzicionih snaga protiv Mila Đukanovića.

Zato je pred Konjevićem teška borba u koju bi, kao mlad a iskusan političar, morao da se upusti. Prije svega da proširi partijsku bazu podrškom nekih grupa i udruženja koja su sada ,,slobodni strijelci“, poput ljudi iz Montenegro internacionala ili građanskog pokreta ,,21. maj“. Potencijalno, ta vrsta saveza mogla bi da SDP-u otvori vrata za veliki povratak.

Očigledno je da je budućnost SDP u jednom širem savezu, ali i strateškom partnerstvu sa DPS-om, SD-om, Patriotsko-komitskim savezom, Liberalnom partijom, kada su u pitanju državni interesi i budućnost Crne Gore. 

Jer, brzo idu dani. Krucijalni lokalni izbori u Podgorici su za nešto više od godinu i mogli bi odrediti političku sudbinu DPS-a, ali i cijelog procrnogorskog bloka.