Pišu, Reuf Bajrović i Ajla Delkić za The National Interest

Ova nagla promjena u politici SAD-a najbolje se može vidjeti u zemljama kao što su Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina, a ona predstavlja opasan presedan jer pomaže u olakšavanju uslova za sljedeći sukob na Balkanu.

Kosovo i Crna Gora decenijama su bili nepokolebljivi saveznici SAD-a, no oboje se suočavaju s pritiskom Washingtona da učine ustupke Srbiji,  Evropskoj zemlji koja je najviše naklonjena Rusiji. Kosovo je izloženo javnom pritisku američkog State Departmenta da promijeni svoj ustav kako bi na sjeveru svoje teritorije stvorila paradržavnu strukturu kojom upravljaju Srbi, upadljivog naziva Zajednica srpskih opština. Ustavni sud Kosova već je 2019. presudio da takva struktura nije dopustiva, ali američki zvaničnici uporno traže da Albin Kurti, kosovski premijer, uvede takve promjene kako bi umirio Srbe.

Crna Gora je prošle godine potpisala takozvani “Temeljni ugovor” sa Srpskom pravoslavnom crkvom, čime je dobila značajnu moć u odnosu na druge vjerske zajednice. Kontroverzni sporazum našao se pod lupom brojnih prozapadnih političkih stranaka, aktivista za ljudska prava, kao i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Njihova glavna zabrinutost ne počiva samo na nedostatku transparentnosti oko sporazuma, već i na tome što se koristi kao sredstvo unutar Crne Gore za poticanje bližih veza s Rusijom i Srbijom. Dok je EU usvojila rezoluciju u kojoj se ističe zabrinutost da Pravoslavna crkva promoviše ruske interese u zemljama kao što su Crna Gora, Srbija i Bosna, Sjedinjene Države su bile izrazito odsutne na tu temu.

U Bosni i Hercegovini, proamerički saveznici su bili iznenađeni prošlog oktobra kada su SAD podržale kontroverzne izmjene bosanskog izbornog zakona koje je nametnuo Christian Schmidt, visoki predstavnik. U uzmeniravajućem potezu, Schmidt je promijenio izborni zakon u zemlji nekoliko minuta nakon zatvaranja birališta za Opšte izbore. Nametnuti zakon naišao je na pohvale Vlade Republike Hrvatske jer pogoduje političkoj stranci HDZ. Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman u Twitter objavi navodi da je hrvatska Vlada zadovoljna ishodom te da su njihovi napori i argumenti prepoznati. Ovo otvoreno priznanje miješanja u unutarnje stvari BiH pokazalo je da su Sjedinjene Države i EU poklekle pred zahtjevima Hrvatske i HDZ-a na štetu bosanskohercegovačke demokratije. Kao rezultat toga, neke od ključnih pozicija u novoformiranoj vladi zemlje zauzimaju političari koji su trenutno pod sankcijama Sjedinjenih Država, poput Marinka Čavare, predsjednika Zastupničkog doma.

Uprkos svim naporima Bajdenove administracije da privuče proputinovske pristalice dalje od Kremlja, posljednjih nekoliko mjeseci pokazalo se da promjena politike nije bila učinkovita. Na primjer, 9. januara Milorad Dodik, predsjednik manjeg bosanskohercegovačkog entiteta poznatog kao Republika Srpska, još jednom je prekršio zakon proslavom neustavnog praznika. Dodikova vojna parada izazvala je strah i nasilje jer je još jednom pozvao na odcjepljenje Rs-a od Bosne. U nastavku je odlikovao Vladimira Putina Ordenom časti, u nadi da Rs može dodatno ojačati saradnju s Rusijom. I dok su Sjedinjene Države uvele sankcije Dodiku i uključene su u antikorupcijskim naporima u zemljama poput Bosne i Hercegovine, takve inicijative ili pritisak ne mogu se vidjeti u Srbiji ili Hrvatskoj.

Godinu dana nakon ruskog napada na Ukrajinu, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić još se nije pridružio Zapadu u sankcioniranju Rusije, već se umjesto toga prešutno udružio s Putinom. Krajem prošle godine ponovno je potaknuo napetosti u regionu postavljanjem srpskih trupa na granicu sa susjednim Kosovom, pogoršavajući ionako napetu situaciju. U posljednjih nekoliko godina, Vučić se jako potrudio militarizovati Srbiju povećanjem izdataka za obranu za 70 posto, kupovinom najsuvremenije ofanzivne vojne opreme i od Rusije i od Kine.

No, proputinovska podrška na Balkanu ne završava s Dodikom i Vučićem, već se može vidjeti i u Hrvatskoj. Zorana Milanovića, aktuelno predsjednika Hrvatske, Kijev je nedavno osudio zbog dovođenja u pitanje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine. Nadalje je rekao da Ukrajini nije mjesto u NATO-u i protivi se što Zagreb šalje vojnu pomoć. Nadalje, izazvao je dodatni bijes kada je javno negirao genocid u Srebrenici i ustvrdio da je Kosovo nasilno oduzeto Srbiji.

Odluka Bajdenove administracije da umiri proputinovske aktere kako bi pokušala uvući klin između Kremlja i njegovih zagovarača na Zapadnom Balkanu je opasna i kratkovidna politika. Prvo, šalje pogrešnu poruku svijetu i signalizira da se čini da Sjedinjene Države ne zastupaju svoja načela ili svoje dugogodišnje saveznike. Drugo, nagrađivanjem i osnaživanjem proruskih aktera, SAD se može smatrati izdajom ne samo svojih saveznika, već i zapadnih normi koje su pomogle naporima za demokratizaciju u tom dijelu svijeta u posljednja tri decenije.

Vlade i akteri koje vode moćnici nemaju interesa prihvatiti demokratske vrijednosti. Nagrađivanje takvih aktera nije ukorijenjeno u američkoj tradiciji promoviranja demokratije van zemlje. Tadašnji senator Džo Bajden često je ponavljao ovo mišljenje kada je tjerao Klintonovu administraciju da se suprotstavi agresiji Srbije protiv njenih manjih susjeda. Iredentistička politika Srbije 1990-ih kulminirala je genocidom nad muslimanskim stanovništvom u Bosni i etničkim čišćenjem nesrpskog stanovništva na Kosovu. Međutim, predsjednik Bajden odlučio je pružiti podršku srbijanskom predsjedniku, koji je bio visokorangirani vladin zvaničnik u Miloševićevom režimu.

Kolateralna šteta trenutne politike Sjedinjenih Država prema Zapadnom Balkanu samo će djelovati na nagrizanje decenija povjerenja i prijateljstva između Sjedinjenih Država i prozapadnih struja u regiji. Nadalje, važno je napomenuti da su se male nacije Zapadnog Balkana decenijama oslanjale na sigurnosni kišobran Sjedinjenih Država i NATO-a, međutim, ako se ne budu mogle osloniti na tu sigurnost, neće imati drugog izbora nego pokušati tražiti sklopiti nove saveze na istoku, kao i razviti vlastite obrambene sposobnosti. Kao rezultat toga, to može dovesti do nestabilnosti i daljnjih napetosti u regiji.

Bajdenova administracija treba ponovno proučiti lekcije iz prošlosti i promisliti o sadašnjoj politici SAD-a prema zapadnom Balkanu. Ako nas je historija nečemu naučila, to je da Sjedinjene Države ne bi trebale napustiti svoja načela zbog privremene prednosti. Ako SAD nastoji osvojiti srca i umove ljudi na Balkanu, trebao bi održavati načelnu, dosljednu i pouzdanu politiku koja ne nagrađuje one koji žele potkopati temeljne zapadne demokratske vrijednosti. Administracija predsjednika Bidena trebala bi poslušati savjet (senatora) Bidena o Zapadnom Balkanu.