ANALIZA Sporazum, kontroverze i pitanja: JESMO LI ZBOG OVOGA LITIJALI?

Tekst sporazuma sačinjen je, osim na crnogorskom, na njemačkom i engleskom jeziku, ali njegova sadržina, čak i nekoliko sati nakon potpisivanja, nije bila poznata liderima Demokratskog fronta Medojeviću, Mandiću i Kneževiću. Taj detalj ukazuje da su ambasadori kvinte, pet najjačih država, prije bili informisani o sadržaju sporazuma nego čelnici DF-a, najjačeg političkog igrača u tročlanoj koaliciji, što nedvojbeno ukazuje daje u pisanju teksta itekako imao upliv međunarodni faktor. Ko zna, možda ima zrno istine u onoj ciničnoj šali daje tekst sporazuma u stvari preveden sa njemačkog i engleskog na naški i tek tada postao poznat i potpisnicima!

I POSLIJJE MILA-MILO

Jer, sedam tačaka sporazuma značajno odudara od ključnih, programskih, obećanja koja su tokom izborne kampanje širili, prvenstveno iz prosrpske koalicije „Za budućnost Crne Gore”.

Dakle, poštovaće se međunarodna orijentacija prethodne koalicione vlasti koju je predvodio Đukanovićev DPS: nema izlaska iz NATO, nema povlačenja priznanja Kosova, nema izmjene međunarodnih ugovora. Nema ništa od već najavljenog vraćanja trobojke kao „narodne zastave” ili makar lente na državnim odlikovanjima. U sporazumu je i navedeno da će nova vlast u Crnoj Gori poštovati Ustav i da u tom smislu neće pokretati bilo kakve inicijative ili postupke sa ciljem promjene državne zastave, grba ili himne.

Stavka u sporazumu je kontradiktorna jer se prosto podrazumijeva da u demokratijama Vlada mora poštovati Ustav svoje države. Ipak, vezivanje poštovanja Ustava sa inicijativama za promjenu državnih simbola je populistička teza jer je upravo najvišim pravnim aktom predviđena procedura za mijenjanje državnih simbola. Da bi zastava, grb ili himna bili promijenjeni potrebna je kompilikovana ustavna procedura koja predviđa da u parlamentu za nju glasa dvije trećine poslanika a potom i tropetinska većina na referendumu svih birača. Dakle, gotovo zabetonirana stavka. Ono što je bilo moguće, a što je bilo i proizvod nekih razgovora DPS-a i DF-a je da izmjenama zakona bude omogućeno recimo da zastava Knjaževine Crne Gore iz 1905. koja se već u zakonu prepoznaje kao istorijskabude definisana kao narodna zastava. Ovim sporazumom birači DF-a u identitetskom dijelu nijesu dobili ama baš ništa. Dakle, nema promjene grba, zastave, himne; „nova demokratska vlast“ se obavezuje da će predano raditi na reformama neophodnim za punopravno članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji i „da će raditi na jačanju.i unapređenju saradnje sa NATO”. Suštinski, tri lidera su praktično konvalidovali ključne tačke politike koju je personifikovao i u djelo sprovodio Milo Đukanović! Ovako sročen tekst sporazuma bi mogao da potpiše i Duško Marković, kao i svaki član Predsjedništva Demokratske partije socijalista ili stranaka do skora vladajuće koalicije.

IZBORNA PREVARA

Zato ne čudi konfuzija i prilična razdraženost koja se mogla pročitati na društvenim mrežama u postovima i medijskim natpisima pristalica koalicije „Za budućnost Crne Gore” koji su sporazum proglasili izdajom interesa Srba u Crnoj Gori, ali i najvećom izbornom prevarom u novijoj crnogorskoj istoriji. I u prvim reakcijama Nebojše Medojevića, kao i DNP-a Milana Kneževića potencirano je da oni nijesu bili upoznati sa sadržinom sporazuma i da su ekskomunicirani iz svih konsultacija. Jedino je Andrija Mandić, koji je bio na nekim drugim konsultacijama u Beogradu, ćutao Što nije baš djelovalo kao znak odobravanja. Činjenica koja je mnoge „crnogorske Srbe”, koji su masovno hodali u litijama u organizaciji prvosveštenika Amfilohija i militantnog klera Srpske pravoslavne crkve, najviše zaboljelo što se u tekstu sporazuma ne pominje ono što je obećano i nakon proglašenja pobjede izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Mogućnost njegove izmjene se jedino mogla pročitati između redova u kojima se nova vlast obavezuje da će sve zakone donositi i revidirati (!) u „skladu sa evropskim standardima, asa ciljem što brže integracije Crne Gore u EU“.

I dan kasnije se nije stišavala bura, ni u Crnoj Gori ni u srpskim tabloidnim medijima zbog neočekivanog sadržaja Sporazuma nove parlamentarne većine. Kao i mnogo puta do sada, uspaljeni srpski nacionalni radnici u Srbiji i Crnoj Gori, ne umiju da pročitaju između redova: potpisivanje sporazuma je samo manevar zavaravanja, početak jedne duge bitke u kojoj osnovni cilj nije tek promjena državnih znamenja, već pravljenje drugačije Crne Gore, koja neće biti faktički okupirana, ali će biti direktno pod uticajem srpskih i ruskih interesa. Dakle: sa istim državnim obilježjima, ali ne i istom politikom i političkim suverenitetom u odlučivanju.

KAKO RAZMONTIRATI SISTEM

Valja malo pažljivije pročitati u čemu su saglasna tri lidera nove parlamentarne većine: neće mijenjati državne simbole to ne mogu bez dvotrećinske većine u parlamentu; neće izlaziti iz NATO jer i ne mogu, Crna Gora je potpisala ugovor na dvadeset godina; neće povlačiti priznanje Kosova to im ne bi međunarodna zajednica dozvolila u času kada je Srbija na pragu priznanja tog istog Kosova…

Dakle: Krivokapić, Abazović i Bečić su se saglasili da ono što ne mogu mijenjati ostave po strani.

Takođe, šarena je laža postizborna priča o novoj razvojnoj politici Crne Gore. Tri koalicije -jedna prograđanska (Ura), druga konzervativna (Demokrate) i treća kleronacionalna (Demokratski front) praktično da nemaju programskih dodirnih tačaka. Recimo, nema primjera u Evropi i svijetli da jedna koalicija – „Za budućnost Crne Gore“ – sažima i partiju komunista i stranku Sešeljevih radikala, rusofilske partije, kle-ronacionalističke stranke i -ekologe.

Čak i da su programski bliskiji, krhka parlamentarna većina ne omogućava kopernikanske prodore u zakonske reforme, niti ekspresnu promjenu kadrovskog sastava tužilaštva i pravosuđa. Jedina zajednička nit koja ih može spajati jeste – demontiranje sistema vlasti koju je uspostavio DPS sa koalicionim partnerima. To je, istini za volju, očekivana i uobičajena posljedica nakon smjene vlasti. Neće baš tako biti u Crnoj Gori. Ovdje se sistem institucija neće popravljati kroz kadrovsku promjenu, već će se raditi na

tome da se svrha postojanja institucija iz korijena promijeni.

PRAVI CILJ

Jer, opstanak na istom međunarodnom kursu možda jeste ideja vodilja Ure i dijelaDemokrata, kao i onih bivših suverenista, sada medijskih tajkuna i biznismena koji su jedno vrijeme ležali uz Đukanovićeve skute i brižljivo uvećavali imetak, a danas glume nove demokrate. Ali najjači faktor nove vlasti Demokratski front ne može politički opstati ako se iz temelja ne promijeni državna politika, ne samo prema Srbiji već i Rusiji i NATO. Zar nije novopečeni poslanik te koalicije Marko Milačić visoko mjesto na listi zaradio, osim zbog vezanosti za ruske krugove, i paljenjem NATO zastave?

Ovo je igra mimikrije. Sporazum potpisan prije dva dana samo je bacanje dimne zavjese, manevar da se sakriju prvi pravi potezi koji slijede. Nova vlast, iako će tu biti „dobrih” i ,,loših“ policajaca, imaće jedan, ključni zadatak da raznese, uništi rejting Demokratske partije socijalista, kao ključnog činioca koji objedinjava novoosnovani Blok za Crnu Goru i ima stabilnih 38 poslanika.

I, naravno: jedina prava meta biće Milo Đukanović, koji je predsjednik do 2023. godine. Ta vrsta kohabitacije, u kojoj je Đukanović predsjednik a partije Bloka za Crnu Goru imaju vlast u većini velikih gradova (Podgorica, Nikšić, Bar, Bijelo Polje) biće neka vrsta opstrukcije da se potpuno uruši sistem. Zato će u mjesecima koji slijede glavni target biti upravo Đukanović. Ili, kako to objašnjava klerofašistički filozof Košta Čavoški: „Javno sramoćenje Đukanovića, smjene svih direktora, od vrha RTCG do posljednjeg državnog preduzeća i priprema za popis koji treba da Srbe popne na brojku od 50 odsto…“

Nakon toga, „ekspertska vlada” može i da padne, a poslije izbora za novu parlamentarnu većinu možda i neće više biti potreban Dritan Abazović. A korupcija, organizovani kriminal? Sve će to da završi Đaka Davidović, elegantno kao nekad što je radio kod Radovana Karadžića.

Suštinski, cilj koalicije „Za budućnost Crne Gore“ je stvaranje „srpskog sveta”, trougla Banja Luka Beograd Podgorica u kojem će carevati pravoslavlje i biti podređeno geostrateškim interesima Moskve. Neki tip „prosvijećene despotij e“ u koj oj, naravno, Aleksandar Vučić neće biti „diktator” kao Đukanović nego strogi a pravedni „otac nacije”.

Cilj koji je, mora se priznati, politički vođa pobunjenognaroda Risto Radović najbolje razumio: već duže je stvarao, razvijao, neposredno i posredno sam i preko Gojka Perovića i drugih bogobojažljivih sveštenika kontakte i kovao planove sa „Drugom familijom”, koja je ekonomski nešto manje moćna od „Prve familije” koju personifikuje Đukanović.

Sada je, nakon izborne pobjede, prvi korak plana ispunjen. Sad samo treba zamaskirati stvari, kao što je urađeno sa sporazumom; povremeno zamahati crvenim zastavama da se Crnogorci ne dosjete, dodati postepeno i trobojku da se napravi „inkluzija Srba”, i sve će ići u poželjnom pravcu. Nova Crna Gora u novom „srpskom svetu”.

Preporučeno