Vukotić za Standard ističe da je na krilima hirurški precizno izvedene vojne operacije u Venecueli – u kojoj su, američki predsjednik Donald Trump i njegov tim (prije svih državni sekretar Marco Rubio zadužen za „dovođenje u red“ Latinske Amerike) imali jasno definisane ciljeve uklanjanja autokratskog lidera Nicolás Maduro uz zadržavanje postojeće političke strukture, kako bi se izbjegao haos građanskog rata, te zatvorila vrata Kinezima i Kubancima za korištenje golemih naftnih resursa zemlje – uslijedila je nova vojna akcija pod kodnim nazivom Epski bijes (američka verzija) ili Ričući lav (izraelska verzija).

Riječ je o zajedničkom američko-izraelskom napadu na Iran, izvedenom u subotu 28. februara, u ranim jutarnjim satima.

PRAVNE KARAKTERISTIKE DVIJE VOJNE KAMPANJE

Ono što, prema Vukotiću, karakteriše obje kampanje jeste flagrantno kršenje međunarodnog prava ili sistema pravnih normi ustanovljenih nakon kataklizme Drugog svjetskog rata, kojim je nekad uspješno, a nekad, zaista, posve neuspješno upravljano međunarodnim poretkom.

Na taj način, kako kaže Vukotić, američka administracija nastavila je razgradnju međunarodno-pravnog sistema definisanog Charter of the United Nations – svojevrsnim izvorom međunarodnog prava. Ovdje, Vukotić ističe, se prije svega misli na čuveni članak 51 Povelje, koji ističe pravo na samoodbranu kao jedini izuzetak od zabrane jednostrane upotrebe sile u rješavanju sporova između država – glavnih subjekata međunarodnog prava.

„Kao uslov dopuštenosti vršenja ovog prava, Povelja predviđa prethodni početak oružanog napada od strane države protiv koje se samoodbrana preduzima“, kaže Vukotić i dodaje da se često dešavalo da države, u svojim tumačenjima dopuštene samoodbrane, predviđaju i vojni odgovor uoči nastupajućeg protivpravnog oružanog napada ako država koja ga preduzima smatra da takav napad predstoji.

Stav dominantnog broja pravnih teoretičara, po njegovom mišljenju, jeste da ovakvo tumačenje članka 51. Povelje UN-a nema uporište ni u pozitivnom, ni u običajnom međunarodnom pravu.

NAPAD NA IRAN JE NELEGALAN SA STANOVIŠTA MEĐUNARODNOG PRAVA

„Dakle, ako se kod operacije u Venecueli i moglo ‘uslovno’ ustvrditi da postoji ‘neposredna opasnost’ (‘imminent threat’) po sigurnost Sjedinjenih Država, imajući u vidu optužbe na račun dugogodišnje i konzistentne penetracije američkog tržišta različitim vrstama droga, projektovane od strane autokrate iz Karakasa, u napadu na Iran o tome ne može biti govora“, ističe Vukotić.

Prema njegovom mišljenju tri su razloga za ovu tvrdnju.

Prije svega, kako kaže Vukotić, predsjednik Tramp je, nakon kampanje bombardovanja Irana, 22. juna prošle godine, izjavio da su američki napadi „potpuno uništili ili izbrisali (‘obliterated’) ključna iranska postrojenja za obogaćivanje urana“, a službeni Pentagon u avgustu, samo dva mjeseca nakon napada, procijenio je „da je nuklearni program Irana vraćen najmanje dvije godine unazad“.

Takođe, dodaje Vukotić, ne postoje kredibilni dokazi da su terorističke šiitske organizacije Hezbollah i Hamas, koje djeluju pod direktnim uticajem Irana – u posljednje dvije godine praktično desetkovane stalnim izraelskim bombardovanjima u Pojasu Gaze i Libanu – trenutno predstavljale neposrednu prijetnju američkoj bezbjednosti, niti se može govoriti da je iranski program razvoja balističkih raketa, na sadašnjem nivou, ugrožavao Sjedinjene Države.

„Ovo ne znači da bi karakter pobrojanih faktora u perspektivi ostao nepromijenjen, ali sa stanovišta procjene zakonitosti američkog napada na Iran u ovom trenutku, kroz prizmu pozitivnog međunarodnog prava, to je posve irelevantno“, kaže Vukotić.

STVARNI RAZLOZI VOJNE KAMPANJE

„Po mom dubokom uvjerenju, američki predsjednik je odobrio napad na Iran još ranije, tokom razgovora 11. februara, koji je održan u Bijeloj kući s izraelskim premijerom“, navodi Vukotić.

On objašnjava da je Trump – pod snažnim uticajem masovnih demonstracija iranskog naroda protiv tadašnjeg vođe ajatolaha Alija Hamneija, odlučnosti običnih ljudi da se suprotstave opresivnom režimu uprkos brutalnim represalijama pripadnika Iranske revolucionarne garde, te očiglednog vojnog i ekonomskog slabljenja Irana – odlučio iskoristiti pregovore o iranskom nuklearnom programu kao paravan, dok ne prikupi dovoljnu vojnu silu za odlučujući napad odnosno dugoročno rješenje „iranskog pitanja“.

U svom stilu, dodaje Vukotić, Tramp se obratio Urbi et Orbi, gotovo kao rimski Papa, ali putem društvenih mreža, posebno ističući iranski narod kojem je poručio da izađe na ulicu i uzme vlast, te da se „šansa“ koju im je servirao na tanjiru likvidacijom državnog vrha zemlje pruža jednom u nekoliko generacija.

„Šansa“ koja je, po njegovom mišljenju, servirana bez saglasnosti Savjeta bezbjednosti UN-a, konsultacije američke zakonodavne vlasti u Kongresu i Senatu ili „osluškivanja“ želja američkih birača, pogotovo njegovih pristalica u MAGA (Make America Great Again) pokretu, koji su ga izabrali zbog obećanja da će SAD držati daleko od ratova i sukoba.

Usput, kako kaže Vukotić, prema zadnjim anketama javnog mnijenja, oko 35–40 posto američkih građana podržava vojnu intervenciju u Iranu.

REAKCIJE SVIJETA

Vukotić ističe da je u reakcijama svjetskih zvaničnika na ono što se trenutno dešava na Bliskom istoku očigledna ambivalentnost.

“Dok lideri nekih zemalja poput Kanade ili Australije smatraju da je napad na Iran opravdan zbog tiranskog režima u zemlji, koji ubija vlastite građane i predstavlja stalni izvor sukoba i nestabilnosti na Bliskom istoku – ali i šire ako se ima u vidu program razvoja nuklearnog oružja – drugi upozoravaju da je napadom na suverenitet punopravne članice najveće svjetske organizacije flagrantno prekršena Povelja UN-a, s ciljevima vojne kampanje („promjena vlasti s neba“ kako je ustvrdio britanski premijer Starmer) u dubokom nesaglasju s međunarodnim pravom”, pojašnjava Vukotić.

RUSKA SIMETRIJA

Vukotić posebno izdvaja reakciju Rusije, koja se u jednom dijelu poklapa s izjavom predsjednika Vladimira Putina.

„Naime, rusko ministarstvo je izdalo veoma zanimljivo saopštenje u kojem se kaže da Rusija osuđuje napad SAD-a i Izraela na Iran, te ga naziva ‘unaprijed planiranim i ničim izazvanim činom oružane agresije protiv suverene i nezavisne države članice UN-a’, odnosno kršenjem međunarodnog prava“, objašnjava Vukotić.

Takođe, dovodi ga u vezi s nepostojećim iranskim nuklearnim oružjem.

„Mnogima će ovo zvučati komično ako se prisjete ruskih ‘aktivnosti’ u Ukrajini. Ipak, nije smiješno. Više je tragično i cinično“, navodi Vukotić.

Povlačenjem simetrije između Trampovog napada na Iran i onoga što Zapad pripisuje predsjedniku Putinu, rusko ministarstvo, kako kaže Vukotić, želi oslabiti argumentaciju svih koji tvrde da je Rusija brutalno prekršila međunarodno pravo agresijom na međunarodno priznatu državu, članicu UN-a.

„Ako možete vi, zašto onda ne bi mogli i mi“, zaključuje Vukotić.

„Da li se gospodin Tramp preračunao u vezi Irana pokazaće vrijeme“, upozorava Vukotić.

Prema njegovim riječima, svako dalje „premišljanje“ iranskog naroda, hoće li poslušati ili ne američkog predsjednika i „uzeti sudbinu u svoje ruke“, te moguće nove američke žrtve vojne kampanje, poveća će nestrpljenje i nezadovoljstvo američkih birača, posebno onih iz MAGA pokreta.

„Bez obzira na ishod, ove operacije predstavljaju još jedan korak u eroziji sistema kolektivne bezbjednosti uspostavljenog 1945. godine. Kada pravila počnu važiti selektivno – međunarodni poredak se pretvara u arenu sile, u kojoj pravo postaje retoričko sredstvo, a ne obavezujuća norma“, zaključuje Boris Vukotić u analizi za Standard.