Ističe da su ,,komesari“ u mantijama po osvajanju vlasti, 30. septembra 2020, rasporedili svojih 12 ,,apostola“, od kojih dvojica i danas glavne ključeve zemlje drže u svojim rukama i promptno su zavladali svim njenim institucijama.
POBJEDA: Ustavni sud smatra da je sramni Temeljni ugovor potpuno regularan i tako daje legitimitet krađi sakralnog nasljeđa i identiteta jednog naroda u srcu Evrope? Imate li šta reći za naše institucije?RADONJIĆ: Imao bih puno toga, ali ću se ograničiti na sljedeće četiri stvari. Prvo, imamo institucija više nego smo ih ikad imali. Sve postoje na papiru, uglavnom ne znaju što im je posao, međusobno ne sarađuju, a ukoliko se nečim ipak bave to čine na inicijativu spolja, najčešće iz Beograda i pravoslavne crkve Srbije, koje, mora im se priznati, veoma uspješno, uz punu saradnju i neverbalnu podršku građana Crne Gore privode kraju vraćanje ove u svoju neprikosnovenu sferu uticaja.
Drugo, kad bi Crna Gora imala stvarne institucije koje znaju što im je posao i rade ga odgovorno, tada bi bila zemlja čiji čelnici bi makar na nivou pojmovno-kategorijalnog znali što su država, pravo, sloboda, nezavisnost, suverenost, Ustav i drugi narativi i akti koje su politički i etički dužni da poštuju kao svetinje, umjesto što sebi dozvoljavaju sluganstvo i rukoljublje nepismenim tuđim popovima, ili, što je i za njih i za državu na čijem su čelu još poniženje, pretvaraju Crnu Goru u prostor čije tobožnje približavanje Evropskoj uniji i bar neki napredak u unutrašnjoj stabilnosti zemlje treba da dokazuju lovom na organizovane kriminalne bande, a same su kriminalna banda bez presedana, čiji pravosudni organi uz njihovo znanje i saglasnost glume odlučivanje po precedentnom pravu, iako ono nije imanentno našem pravosuđu. Pa i to čine neznalački i prevarno, jer je Temeljni ugovor države Crne Gore sa pravoslavnom crkvom Srbije apsolutno neuporediv sa ugovornim aktima potpisanim sa drugim vjerskim zajednicama u ovoj zemlji.
Treće, „naše institucije“ su i predsjednici države, Skupštine, Vlade, te inokosni šefovi vojske, svih sudova i da ne nabrajamo, inače svi jednako obavezni da poštuju Ustav svoje zemlje, ali niko se od njih ne nađe pozvanim da reaguje na odluku Ustavnog suda, što znači da su jednako kao i taj sud saglasni sa njegovom odlukom i time sebe svrstali skupa s njim za arhetipske veleizdajnike svoje zemlje. Štoviše, „naši organi“ u „našoj zemlji“ počeli su, evo neko doba, da kategoriju građanina-nosioca suverenosti zamjenjuju „srpskim biračkim ekskluzivizmom“, kao univerzalnim legitimnim pokrićem kojim u tobože građanskoj državi etničke Crnogorce lišavaju prava da u svojoj zemlji učestvuju u bilo kom organu izvršne i sudske vlasti. Kad ovo kažemo ne amnestiramo nikoga od odgovornosti za počinjena nedjela, već žigošemo neljudskost na djelu u odnosima prema Crnogorcima.
Četvrto, ništa od ovoga nije nam ni novo, ni nepoznato barem par stotina godina unazad. Stoga bi red bio da građani Crne Gore, koji ovu državu smatraju svojom i žele da u njoj žive kao civilizovani i slobodni ljudi, prestanu već jednom da se ponašaju poput ,,pacifističkih narikača“, koje stalno ,,iznose na vidjelo“ što nam rade, ali ćute kao zaliveni kad bi trebalo da kažu što svaki od njih pojedinačno i svi skupa čine da ne bude tako.
POBJEDA: Na Javnom servisu gostuju popovi koji govore o abortusu i promjeni pola, objavljuju se filmovi koji slave ,,srpske Vasojeviće“, a u Pljevljima niču murali kao da su u srcu Šumadije. Ako je ovako lako izgubljena građanska Crna Gora, onda su joj i temelji bili od pijeska? Gdje smo pogriješili?
RADONJIĆ: Pa, evo, da izložimo hronološki makar dio toga gdje smo zakazali, iako to ne činimo prvi put da bi bilo toliko nepoznato. Prvo. Formalno, makar, prva velika greška te vrste učinjena je Danilovom reformom pravoslavne vjerske organizacije u Crnoj Gori 1856. godine, kada je na sebe preuzeo izbor mitropolita, doveo na čelo crkve Srbina iz Zadra, uveo svetosavlje u Crnu Goru i od sveštenika napravio sebi podvlasne državne činovnike. Danilovu grešku je pokušao da ispravi knjaz Nikola, tako što bi Crnogorsku pravoslavnu crkvu jasno odvojio od Srpske. U tu svrhu se, januara 1904. donosi Ustav Svetog sinoda u Knjaževini Crnoj Gori, u čijim članovima 39. i 40. je zapisano: ,,Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je Crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom Crkvom“. No, knjaz Nikola, ne uspijevajući da lično istraje na tom opredjeljenju, svojim narednim korakom poništava sve efekte ustavnog uređenja i određenja pozicije Crnogorske pravoslavne crkve. Naime, prilikom ustoličenja Gavrila Dožića za mitropolita pećkog, određujući zadatke ovome na novoj funkciji, knjaz ističe da je Peć ,,bila ognjište srpske crkve i moći srpskog duha“, usljed čega Dožićev zadatak nije samo da uči narod vjeri pravoslavnoj, već i da ,,utvrđuje u njemu ljubav prema domovini“. Zadatak mu je, dakako, još i to da preko reafirmacije Peći kao duhovnog centra ojača za Crnu Goru uvijek važne veze sa Rusijom i njenom crkvom, jer ,,Peć je bila srpska Moskva, a Moskva je čedna majka ne samo braće ni Rusa, nego i naša, jer ona ne je branila u mučnim vremenima i ozaravala vjerom u Boga i u pobjedu naše pravedne misli“. Na ovo niko u Crnoj Gori ne reaguje.
Drugo. Etički i politički podučavana od strane dvojice knjaževa Petrovića, da je njen prevashodni interes odbrana srpstva i slovenstva, kojima i sama pripada, Crnogorska pravoslavna crkva se 1918. svrstava uz ,,ujedinitelje“, što potvrđuje odlukom od 18. decembra te godine, o prisajedinjenju NEZAVISNE ,,Srpsko-Pravoslavne Sv. Crkve“ u Crnoj Gori autokefalnoj Pravoslavnoj crkvi u Kraljevini Srbiji. Donosilac te odluke – Sveti sinod CPC bez kvoruma – vrši pri tome još dva veoma teška i gruba falsifikata: onaj kojim istočnopravoslavnu vjeru Crnogoraca preimenuje u ,,srpsko-pravoslavnu“; onaj kojim CPC oduzima određenje ,,autokefalna“ i pripisuje ga SPC, iako ga ova, kako se lijepo vidi u dekretu Aleksandra Karađorđevića, prije stvaranja jedinstvene Srpske pravoslavne crkve u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca („Ukazom regenta Aleksandra Karađorđevića 17. juna 1920. godine obrazovana je jedinstvena autokefalna Srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca prisajedinjenjem autokefalnih crkava: Karlovačke; Crnogorsko-Primorske i dvaju episkopija: Bokeljsko-Dubrovačke i Dalmatinsko-Istrijske sa Pravoslavnom crkvom Kraljevine Srbije u jednu: autokefalnu ujedinjenu Srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca“). Ni na ovo niko u Crnoj Gori ne reaguje.
Treće. Zakon o Srpskoj pravoslavnoj crkvi donijet je 8. novembra 1929. godine. Crkvena imovina, fondovi i zadužbine ostali su i dalje pod nadzorom države, koja je sebi zadržala pravo da i dalje vrši eksproprijaciju preostale crkvene imovine, a kralj je i dalje imao pravo da potvrdi ili ne potvrdi izbor episkopa i patrijarha. Ni na ovo niko u Crnoj Gori ne reaguje.
Četvrto. S obzirom na to da poslije raspada prve Jugoslavije niko nije pokretao pitanje sukcesije Srpske pravoslavne crkve te države i njene imovine, grupa od 78 sveštenika bivše CPC, koji su učestvovali u Drugom svjetskom ratu kao borci u jedinicama NOV i POJ, u Nikšiću je 15. i 16. juna 1945. godine održala skupštinu na kojoj je formirala Udruženje pravoslavnih sveštenika Crne Gore i formirala dva prijedloga: da se i u Jugoslaviji formira takvo udruženje, koje bi faktički značilo održavanje međusobne veze sveštenstva, ali ne i zajedničke crkve i imovine. To tada na jugoslovenskom vrhu nije prihvaćeno, tako da je sve ostalo kao i do tada. Ni na ovo niko u Crnoj Gori ne reaguje.
Peto. Crnogorsko sveštenstvo se služilo domicilnom crkvenom imovinom i preko svog Udruženja imalo relativno dobre odnose sa novim vlastima sve do oživljavanja stare ideje o izgradnji Mauzoleja Petru II na Lovćenu. Pokretanje tog pitanja ličilo je na otvaranje Pandorine kutije privremeno storniranih srpsko-crnogorskih međucrkvenih i međudržavnih problema. Što sve Srpska pravoslavna crkva smatra svojim vlasništvom u Crnoj Gori može se zaključiti na osnovu njene žalbe Saveznom ustavnom sudu povodom odluke da se gradi Mauzolej na Lovćenu, u kojoj, pored ostalog, piše: „Nesporno je da je Mitropolija crnogorsko-primorska organ Srpske pravoslavne crkve i da su odlukom o rušenju Crkve Sv. Petra Cetinjskog u kojoj se nalazi grob vladike Petra II Petrovića Njegoša povređena osnovna prava Crkve garantovana Ustavom SFRJ, Zakonom o pravnom položaju verskih zajednica, Zakonom o zaštiti spomenika kulture, Zakonom o nacionalizaciji, Zakonom o eksproprijaciji, kao i svim drugim propisima koji regulišu osnovna prava vlasnika nepokretne imovine na teritoriji SFRJ“.
U raspravama pokrenutim povodom podizanja Mauzoleja na Lovćenu crnogorska vlast je imala čvrst stav da joj pravo da to uradi neće određivati niko izvan Crne Gore, pa ni Srpska pravoslavna crkva. Imala je u tom pogledu i podršku mnogih izvan Crne Core, koji su i javno saopštavali da tim činom dižu glas „protiv diktiranja što Crnogorci smiju, a što ne smiju da rade“. Problem je, međutim, bio u tome što je u datom odmjeravanju snaga poenta bila na pitanju ko je jači, a ne na pitanju ko ima pravo da odlučuje kako će stvar sa projektom Mauzoleja biti riješena. Izjava Veljka Milatovića, predsjednika Odbora za podizanje Mauzoleja, povodom stava Srpske pravoslavne crkve da je u njenoj nadležnosti „crkva na Lovćenu“, odnosno povodom pitanja da li će Mauzolej imati „bilo kakvo obilježje religioznog karaktera“, naime, glasi: „Stav Srpske pravoslavne crkve poznat nam je još od ranije. Odbor realizuje odluku organa SR Crne Gore o izgradnji Mauzoleja i ne odstupa od tog projekta, jer to ne može, niti želi“.
O tome, otkud pravo Srpske pravoslavne crkve da se stara o crnogorskom mitropolitu i otkud pravo bilo kome u Crnoj Gori da se s tim miri – ni riječi! Do toga svakako nije došlo zbog toga što se nije bilo obaviješteno o tome što sve Srpska pravoslavna crkva smatra svojim u Crnoj Gori. Nije ni zbog nedostatka (sa)znanja da Srpska pravoslavna crkva na to što je smatrala svojim u Crnoj Gori nije imala nikakvo pravo. Nije se bilo ni bez formalne inicijative da se to pitanje najzad riješi: nju je veoma precizno i jasno, uz krajnje tolerantan stav prema eventualnim zahtjevima crkve da se u kripti
Mauzoleja na Lovćenu postave odgovarajući religiozni simboli, pokrenula Skupština opštine Cetinje. U tom cetinjskom dokumentu piše: „Današnje nelegitimno stanje Crnogorske pravoslavne crkve je zaostatak prošlosti. Sada je ova crkva u stanju interegnuma, te otuda treba pokrenuti pitanje kanonske i ustavne organizacije Crnogorske pravoslavne crkve, od strane ustavnih vršilaca vlasti u Crnoj Gori“. Istorijska odgovornost tadašnje crnogorske vlasti za „previđanje“ tog pitanja, čime god da je bilo uslovljeno, nije manja od odgovornosti njenih nasljednika dvadesetak godina kasnije koji će, u ime „zaštite“ Crnogoraca od „krivovjerja“, žustro ustati protiv obnove Crnogorske pravoslavne crkve.
Šesto. ,,Redovno zasedanje Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve održano u maju 1996. godine iznedrilo je sledeću odluku: „Bez obzira na raspad versajske, odnosno SFR Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na toj teritoriji“. Čak ni na to niko u Crnoj Gori nije reagovao. A, dovoljno je bilo nereagovanje Crne Gore na samo jedan od navedenih šest primjera, pa da svako pitanje otkud danas ovakvo stanje s pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori bude suvišno.
POBJEDA: Ovaj Vaskrs dočekujemo bez Crnogorske pravoslavne crkve, ne zna se ko je vodi, niti kuda ide. Jesu li Crnogorci zbog zavisti i sujete ostali bez jednog od obilježja njihove države?
RADONJIĆ: Jesu, Crnogorci su ostali bez najvažnijeg obilježja njihove države, a time, suštinski, i bez najvažnijeg obilježja sebe samih! S tim, što crkva nikada u njihovoj istoriji nije bila to najvažnije obilježje. Nikada!
Najvažnije obilježje Crnogoraca bilo je i ostalo Sloboda, Junaštvo i Poštenje. Dok je bilo toga, bilo je i Crnogoraca. Bez toga – kakvo je stanje uglavnom danas – ima njenih rezidenata više nego ih je ikada bilo, ali nema Crnogoraca. Jer da njih ima, ovom zemljom ne bi upravljali razni derivati formule B.B.B., kojom genijalni general Koča obuhvati svoje sugrađane – ,,bez da mu je od eventualne njihove pobune protiv takvog kvalifikativa falila dlaka s glave“.
Uostalom, zar je situacija u Crnogorskoj crkvi bila bolja u vrijeme mitropolita Petrovića, pa ona ovdje opisana iz 1918, pa ona 1941, u doba održavanja Petrovdanskog sabora na Cetinju i tokom Drugog svjetskog rata, pa ona iz vremena kampanje protiv podizanja Mauzoleja na Lovćenu, pa konačno ona koju su nam pod ruku sa Crkvom Srbije donijeli četničko-informbirovski mladi, pametni i lijepi AB revolucionari prije četvrt vijeka? Nije! Konačno, što smo uradili da pomognemo, ako nam je bilo stalo do svoje crkve, da se 1993. godina obnovljena CPC čvrsto uspravi na svoje noge i dobije mjesto u duhovnoj i političkoj superstrukturi društva mjesto koje joj pripada. I tako skinemo ,,prokletstvo“ sa veličanstvenog Cetinjskog manastira, kojim bi se dičila svaka evropska zemlja, da u njemu još nije stolovao duhovnik koji voli Crnu Goru. Umjesto da to učinimo tada, kada smo prvi put dobili takvu crkvu, prhvatili smo, ne znamo kome za inat, da se poizmaknemo od terora policije i počnemo da badnjake ložimo po trgovima i privatnim imanjima. Tada smo i Crnu Goru i sebe bacili na koljena i bez ikakvog prava na to počeli da kukumavčimo… E, vala, naplakali smo se!
POBJEDA: Jedan od glavnih stratega Srpske pravoslavne crkve vodi Univerzitet. Bira u redovnog profesora Vesnu Bratić protiv koje je podnešeno stotine tužbi, na Filozofskom fakultetu se odavno izučava istorija Srbije, a profesori ćute. Dobre plate i okrečeni kabineti vrijede više od identiteta?
RADONJIĆ: Vjerujem da ste tačno opisali stanje na Univerzitetu Crne Gore, jer mene tamo ne zovu otkad sam pošao u penziju, pa nemam lični uvid u tamošnja zbivanja. A, to što pravoslavna crkva Srbije tamo raspoređuje svoje kadrove i upravlja tom ustanovom, sasvim je očekivano i normalno. Ona se nije borila za vlast u Crnoj Gori da bi se, kad je osvoji, igrala s njom žmurke popot suverenističke koalicije koja je četvrt vijeka bila na vlasti da bi je, na kraju, uz srdačne čestitke ,,na demokratskom iskoraku zemlje“, predala na upravljanje tuđoj i neprijateljskoj crkvi. ,,Komesari“ u mantijama su, naprotiv, po osvajanju vlasti, 30. septembra 2020, rasporedili svojih 12 ,,apostola“, od kojih dvojica i danas glavne ključeve zemlje drže u svojim rukama i promptno su zavladali svim njenim institucijama. I sasvim je bilo normalno očekivati da u svojoj agendi strateških uporišta za očuvanje te vlasti i pripremu kadrova koji će je naslijediti i nepokolebljivo slijediti u fokusu ima Univerzitet.
U takvim vrtovima edenskim primaju se zasadi ni opšteobavezujućeg hrišćanskog VII kanona IV Vaseljenskog sabora, koji glasi: „Koji su jednom stupili u klir ili monasi, odredismo da ne mogu stupiti ni u vojsku, ni u dostojanstvo svetske službe. Koji se na ovo usude, i ne pokaju se, da se vrate na ono što su radi Boga ranije izabrali, neka budu anatemisani“; ni jednako važeća božja zapovijest iz 24. glave Jevanđelja po Mateju, koja glasi: ,,Niko ne može služiti dvojici gospodara; jer će jednoga mrzjeti a drugoga voljeti. Ili će jednom biti privržen, a drugoga prezirati; ne možete služiti Bogu i mamonu“. Najvećem dijelu jednako prevratničkih i prevarantskih duhova iz reda aktuelnih crnogorskih ,,akademskih zajednica“, koji misle da svoje veoma oskudne intelektualne i moralne afinitete i kapacitete mogu da supstituišu pogurenim bauljanjem za nepismenim popovima u litijaškim gomilama. Tamo je, kako bi Krleža rekao, ,,toplo ali smrdi“! U konkretnom slučaju, svakako ne samo od znoja i zadaha mnoštva bolesno frustriranih tjelesa u masi, nego i od ne male količine papica i kakica beba koje rodoljubive mame za sitne pare vozaju u kolicima po rubovima tih povorki da bi ih, u nekom trenutku, možda zaštitile od eventualnih uznemiravanja sa strane ,,organa reda“.
Osim toga, ta crkva se, za razliku od četvrt vijeka vladajuće suverenističke koalicije, nije borila za osvajanje državne vlasti da bi njome igrala, nego je 30. avgusta 2020, osvojila vlast da bi bez pomoći te koalicije sama u svemu upravljala ovom državom. I to, na svoj način, i s ciljem koji u odnosu na ovu državu ima, čini đavolski temeljito.
POBJEDA: Kako tumačite ovo akademsko propadanje?
RADONJIĆ: Takvo nešto je, u principu, tragedija za svaku državu, pa i za Crnu Goru. Jer, teško je zamisliti da mala država i bukvalno odsvud stiješnjena, poslije milenijuma opstojavanja upravo zahvaljujući svojoj mudrosti, etici i filozofiji umijeća rvanja sa teškoćama i iskušenjima kakve je teško i zamisiti, a kamoli odoljeti im, u treće hiljadugodište nove ere ulazi pod upravom jedne od vjerovatno najkonzervativnijih crkava u istoriji hrišćanstva – čija je filozofija religije eklatantno robovlasnička. Svjesno odvajati čovjeka od sebe samoga, upućivati ga na mistiku, mitove, kultove i bajke, umjesto na vlastiti zdrav razum i sasvim prirodno mu predestinirano stvaralaštvo, nije samo idiotizam koji ubija prvim metkom, nego i zločin koji se ničim ne može dovoljno kazniti. Gore od tog stanja je to što na vidiku nema suvislog odgovora na njega. Jer – čekati da se prosvijetli trista godina zamućivani crnogorski um, čista je utopija; to ne bi trajalo manje godina nego je trebalo da se dovede na ovaj nivo, a vrijeme ne čeka;
– nadati se u nekakvo pomirenje dželata i žrtve, još veća je ludost; jednako je ludo i vjerovati da Crna Goga sa SPC na svom državnom prostoru može biti suverena, što je opet uslov svih uslova da ne završi kao kolonijalni prirepak neke od velikih sila;
– vjerovati da bi neka harizmatična ličnost snažnog uma našla rješenje tipa svojevremenog obraćanja Aristotela Grcima, uvjeravajući ih da je njihov stvarni život i interesi s one strane rođakanja, odnosno rodbinskog povezivanja helenskih zemaljskih prvaka sa bogovima, koje su izmislili njihovi sunarodnici istoričar Herodot i pjesnik Hesiod, nema smisla budući da mi, uprkos
izvjesne sličnosti nastanka naših mitova i bajki, nemamo ni Aristotela, ni onovremeno anticipativnu moć Helena, iako je naša negda možda bila i veća; – jednako uzaludno bi bilo pozivati se i na Aristotelova uvjerenja da država ima smisla samo ako je obdarena slobodom i punom samodovoljnošću, ako je pod kontrolom onih koji su je stvorili i dok se stara o njihovom dobru, budući da ovu našu današnju državu, koja je u svemu antipodna toj idealnoj Aristotelovoj, baš zato što je takva, sigurno podržava većina njenih građana.
Sve moje crne prognoze su se, nažalost, ostvarile
POBJEDA: Odavno pišete i upozoravate na sve što čini Crkva Srbije. Sve ovo ste predvidjeli da je neko imao da sluša. Jesmo li dotakli dno ili ima još prostora za pad?
RADONJIĆ: Iskreno, nijesam očekivao ovo pitanje. No, kad je tu, odgovoriću i na njega, mada će vjerovatno mnogi to smatrati neukusnim.
Prvo. Vrlo sam ponosan na ovaj dio svog životnog angažovanja, iako mi donosi više bola nego zadovoljstva. Tačno je, zbilja, na moju veliku žalost, da su se sve moje crne prognoze, rečene ponekad i po trideset godina ranije, ostvarile. Evo primjera kako to izgleda:
a) da je samo 3-4 mjeseca nakon prevrata u Crnoj Gori, iz vrha AB prevratnika emitovana poruka:
– da duhovna trulež u Crnoj Gori, iz vremena prethodnika na vlasti, prvenstveno vidi u „bolesnim halucinacijama“ ovih o velikosrpskom hegemonizmu;
– da je „bestidno…, a na sreću pokazalo se i besplodno, dugogodišnje plašenje crnogorskog naroda potencijalnim velikosrpskim hegemonizmom“ (Titograd, Pobjeda, 26. april 1989, str. 10);
– da „ono što se dešavalo (u Crnoj Gori – R. R.) od oktobra do januara, kao i poslije januara, dokazuje da narod nije bio izmanipulisan ni spolja ni iznutra“, te da „na njegovom čelu nijesu bili četnički sinovi već najprogresivniji izdanci mlade generacije“, odnosno da „ovi događaji nijesu nikakvo ’posrbljavanje’ i ’nacionalna rasprodaja’ Crne Gore nego odluka i volja da se vrati dostojanstvo crnogorskoj naciji i svima koji bratski i u slozi žive na području Crne Gore……………………………………………………………………. “ašenje crnogorskog naroda potencijalnim velikosrpskim hegemonizmom“ (Deseti vanredni kongres Saveza komunista Crne Gore, Beograd, 1989, str. 4):
b) da sam 3. oktobra 1992. godine u jednom intervjuu rekao:
,,Antinomija Srpska pravoslavna crkva – Crnogorska država spada u red nepomirljivih.
Problemi koji iz nje emaniraju javljaće se, možda čak i u još oštrijem i neprijatnijem vidu, sve dotle dok ili Crna Gora ponovo dobije svoju autokefalnu crkvu, ili pak Srpska pravoslavna crkva ne učini Crnu Goru svojim državnim prostorom“ (,,Liberal“, Podgorica, 3. oktobar 1992, str. 13);
Preporučeno
c) da je deset godina nakon tog intervjua, iz vrha aktuelne vlasti orbi et orbi lansirana ocjena o rovitoj crnogorskoj suverenosti, pri čemu je asocijacija na uzrok tog stanja bila veoma koincidentna sa ocjenom iz mog intervjua, da bi tačno deset godina bila sasvim identična s njom. Treće. Što se pitanja o nivou pada naše zemlje tiče, odgovoriću aforizmom Jiržia Leca, koji glasi: ,,Kad si i na dnu, ne očajavaj. Samo oslušni pažljivije i čućeš nekoga ispod sebe“!
Video