Video
Milatović, kandidat Pokreta Evropa sad (PES), profil je ličnosti koji bi jednako bio kadar otići na proslavu 9. januara, neustavnog dana bh. entiteta Republika Srpska, u Banju Luku, a onda 11. jula posjetiti Memorijalni centar u Potočarima kod Srebrenice, gdje je u julu 1995. godine počinjen genocid, kaže profesor čiji su predmet istraživanja historija totalitarnih pokreta, propagande, te analiza diskursa.
Drugi krug predsjedničkih izbora u Crnoj Gori 2. aprila mnogi ocjenjuju izuzetno važnim, neki čak i ‘istorijskim’. Zašto su oni toliko važni, mogu li nešto bitno promijeniti, ili su samo ‘uvertira’ za parlamentarne izbore raspisane za 11. juni?
– Izbori 2. aprila važni su i istorijski. Jedni su od onih koje možemo okarakterisati kao epohalne. To je u okolnostima koje vladaju u Crnoj Gori gotovo pitanje istovjetno crnogorskom referendumu o nezavisnosti od Srbije iz 2006. godine. Takvi su zato što su takve dvije politike koje se sukobljavaju – proevropska, koju presonifikuje Milo Đukanović, i prosrpska, koju personifikuje Jakov Milatović. Njihov ishod uticaće i na rezultat parlamentarnih izbora u junu.
Da Vam približim – Jakov Milatović zalaže se za uvođenje dvojnih državljanstava. To znači da će oko 70.000 ljudi iz Srbije koji imaju porijeklo iz Crne Gore dobiti pravo glasa. To opet znači da će se na taj način izvršiti promjena etničke strukture crnogorskoga društva i biračkoga tijela. Za naše brojke to znači kraj mogućnosti da se Crna Gora ikad oslobodi uticaja Beograda. Postaće puki satelit, „Republika Srpska“ s grbom Crne Gore.
Šta Crna Gora može dobiti ili izgubiti ako Đukanović ostane predsjednik, odnosno ako u nedjelju pobijedi Milatović?
– Ako pobijedi Đukanović, to znači da će Crnom Gorom narednih pet godina upravljati politika koja će nastojati Crnu Goru osloboditi balasta srpskog i ruskog miješanja i uvesti je u Evropsku uniju. Da će glavni komandant Vojske Crne Gore biti čovjek koji iskreno baštini i promoviše NATO vrijednosti i standarde. Pobjeda Đukanovića znači i nastavak dobrosusjedske politike te dalju izgradnju multietničke demokratije. Napose, uvjeren sam da će Đukanović učiniti sve da poništi loše odluke prethodne dvije vlade (Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića) i omogućiti funkcionisanje sistema Crne Gore koji je protekle dvije i po godine potpuno anuliran.
Budući da Milatović reprezentuje potpuno drugačiju politiku te da iza njega stoje najkonzervativnije strukture srpske politike – od zvanične Srbije, Srpske pravoslavne crkve (SPC) do raznoraznih Vojislava Šešelja i Aleksandara Rakovića, njegova pobjeda bi značila krajnju suprotnost i poništavanje svih pozitivnih postignuća koje je Crna Gora upisala. Ovđe je zaista crno-bijelo, nikad izdiferenciranije još od vremena kad se Đukanović odvajao od Slobodana Miloševića.
Šta zemlje u susjedstvu Crne Gore (prije svih Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo) mogu očekivati od nove (predsjedničke, kasnije i parlamentarne) vlasti, može li izbor novog / starog predsjednika Crne Gore zakomplikovati međukomšijske odnose ili ih relaksirati i na koji način?
– Tu je odnos prema Bosni i Hercegovini i Kosovu najbolja ilustracija što se može dogoditi. Milatović je profil ličnosti koji bi jednako bio kadar otići na proslavu 9. januara u Banjaluku, a onda 11. jula pośetiti Memorijalni centar u Potočarima. Isto tako, kukumakao bi za bombardovanjem Savezne republike Jugoslavije 1999. godine, a da ne pomene srpske zločine prema Albancima na Kosovu.
Pošto funkcija predśednika Crne Gore umnogome utiče na diplomatiju države (potvrđuje ambasadore), Milatovićeva pobjeda zasigurno bi uticala na trajnije vezivanje za diplomatiju i interese države Srbije, što bi svakako dovelo do narušavanja izuzetnih odnosa koje imaju Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Milatović zastupa pristupanje inicijativi „Otvoreni Balkan“, za koju je svakome ko umije nabrojati kontinente jasno da znači kraj evropskoga puta. Sve što sam nabrojao za Milatovića, važi suprotno za Đukanovića, jer za njega nema dileme da je 9. januar neustavni dan, da se u Srebrenici desio genocid te da je Evropska unija jedina luka koja može pomoći relaksaciji odnosa u regiji.
Može li se globalna sigurnosna kriza, prije svega ruska invazija na Ukrajinu, ‘preliti’ na regiju Zapadnog Balkana, kakvi su koraci da se tako nešto eventualno preduprijedi, imaju li zemlje regije, odnosno njihovi predstavnici vlasti, alate i znanje da adekvatno odgovore na potencijalne probleme?
– Naravno da može. Da mi u komšiluku imamo Portugal ili Luksemburg, bojazan bi bila neopravdana. Ali, mi u komšiluku imamo Srbiju, koja se nije suočila sa svojim zločinima u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Hrvatskoj, čiji ministri otvoreno govore da je ovo „drugo poluvrijeme devedesetih“, čiji šef obavještajne službe promoviše ideologiju „srpskoga sveta“, dakle zemlju koja i Bosni i Hercegovini, i Crnoj Gori, i Kosovu osporava državnost i miješa se u njihove unutrašnje poslove.
Znajući da je Srbija danas jedina država u Evropi, pored Bjelorusije, koja nije uvela sankcije Ruskoj Federaciji te da je preko Srpske pravoslavne crkve (SPC) i raznoraznih desničarskih i političkih udruženja ruski faktor tamo jači no u pojedinim krajevima same Rusije, prelivanje iz Ukrajine na Balkan nije nemoguć scenario. Mislim da političke elite Crne Gore i Bosne Hercegovine, prije svega mislim na najbrojnije narode u tim državama, Crnogorce i Bošnjake, još nijesu sazrele da se suprotstave miješanju drugih država u naše prilike. Da jesu, ni vi, ni mi ne bi imali vlast kakvu trenutno imamo.
Termini ‘srpski svet’, ‘ruski svijet’, ‘maligni ruski utjecaj’ na zemlje Zapadnog Balkana postali su ‘sasvim normalni’ u našem medijskom, društvenom i političkom prostoru. Koliko su ti termini u sferi verbalnog i ‘upozoravajućeg’ karaktera, a koliko svima nama na ovim prostorima stvarno mogu nauditi?
– Ti su termini odraz stvarnosti u kojoj živimo. Samo se nekad čini da su previše eufemistični, iako će me neki „građanisti“ koji se stide svojega imena ili nacionalnoga opredjeljenja, zastupnici ideologije „ko nas zavadi“ optužiti za nacionalizam. A „srpski svet“ nije ništa drugo do nastojanje ponovne uspostave četničkoga terora i srpske čizme nad Crnogorcima, Bošnjacima i Albancima kakav smo imali krajem 20. vijeka.
„Ruski svijet“ i „maligni ruski uticaj“ su nastojanje fašistoidnog režima Vladimira Putina da povrati uticaj u Evropi koji je do pada Berlinskoga zida imao Sovjetski savez, u čijim je institucijama ruski predśednik kalio svoj obavještajni zanat. Baš zato što su toliko prisutni u medijima na ovaj, meni iskreno, nedovoljno otvoren način, to dovodi do toga da najveći broj naših građana ne shvata njihovu opasnost. A ljudi koji to promovišu baš ne kriju svoje namjere. Nijesu ih krili ni krajem osamdesetih, pa što smo dočekali?
Konačno rješenje dijaloga Kosova i Srbije se nazire, nedostaju još samo potpisi. Hoće li gubitak Kosova vlasti u Beogradu pokušati ‘nadomjestiti’ u komšiluku (Bosna i Hercegovina, pa donekle i Crna Gora) i ako to pokušaju ko ih i na koji način može spriječiti?
– Vjerujte mi, kao nekome ko živi u Crnoj Gori i ko svaki dan, već godinama, zabrinuto gleda kako tu srpska plima uticaja narasta, to „nadomještanje“ u Crnoj Gori neće biti „donekle“. I Crna Gora, jednako kao Bosna i Hercegovina, biće kompenzacija Srbiji od Zapada za nekakvo nemušto i vučićevsko priznavanje Kosova. Kad svrši problem Kosova, kad im tamo proda „republiku srpsku vol. 2“, onda smo mi na redu.
Preporučeno
Znajući da Srbija i [njen predsjednik Aleksandar] Vučić Bosni i Hercegovini negiraju državnost, a Crnoj Gori nacionalni identitet Crnogoraca, očekujem onda i pritisak na te dvije tačke. U Bosni i Hercegovini će se ići ka potpunoj disoluciji državnosti, a u Crnoj Gori ka asimilaciji Crnogoraca. Iz tog procesa možemo dobiti za manji entitet Bosne i Hercegovine proširenu Srbiju i srbiziranu državu Crnu Goru, koja će postati beogradski satelit i još jedan srpski glas u Ujedinjenim nacijama. A vjerovatno i ruskog patuljka u NATO-u, ako nas do tada ne izbače iz ovog pakta.
