Video
Kaže da je dovoljno pogledati koliko je krvi proliveno prilikom raspada Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, a vanjske granice nekadašnje države nisu pomaknute niti za milimetar.
Na Zapadnom Balkanu granice su još uvijek izvor tenzija. Ali, Vaša teza koju često spominjete je da granica treba biti kanal komunikacije, a ne izvor problema. Možete li to objasniti?
” Ekspanzionizam je sam po sebi izvor tenzija, a ne granica kao takva. Percepcija granice kao instrument političke ekspanzije zastrašuje one koji žele druge zastrašivati. Nervozno ponašanje političkih elita koji zastrašuju s promjenom granica je lako prepoznati kao njihov neuspjeh u unutrašnjoj politici, pa zato žele preusmjeriti pažnju na vanjske granice. Međunarodno priznata granica je kanal komunikacija koja danas nema isto značenje kao nekada, kada se granica smatrala kao “željezna zavjesa”, s tim što se država smatrala da je stabilna samo u jednostranoj kontroli te granice. Granica danas je dvostrana komunikacija i mogućnost razmjene od ideja pa sve do ljudi i dobara”
Evropska unija je ukinula granice i postala ekonomski div. Koliko je u ekonomskom uzrastu EU-a doprinijelo baš ukidanje međudržavnih granica? Naravno, kada kažem da nema granica unutar EU-a, mislim na Schengenski prostor…
” Prije bih rekao da je Unija uspjela donekle granice tretirati kao nevidljive, ili drugačije rečeno, neutralizirati. Međudržavne granice nisu ukinute, one i dalje postoje, jer država ulaskom u EU ne ukida svoj suverenitet, već je unutar te zajednice, mislim na Schengenski prostor, uspjela usuglasiti sistem zajedničkih vrednota; sigurnost i pravni poredak. Dakle, kontroliranje Schengenskog prostora trebamo gledati prije svega kao sistemsku kompatibilnost onog dijela EU-a i kao “antemurale“ do drugog dijela Evrope koji se još nije uspio usuglasiti sigurnosno i pravno s tim parametrima “evropeizma“ vrijednosnog sistema”
Kako onda gledate na inicijativu ‘Otvoreni Balkan’?
“Operacionalizacija pojmova Zapadni Balkan, “srpski svet” i “Otvoreni Balkan” je srpski pokušaj da bi zamijenio naziv političkog projekta “velika Srbija”. Miroslav Krleža je nekada izjavio da Balkan nije geografski pojam, već je stanje duha. I ako se vraćamo na koncept “Open Balkan”, on me podsjeća na 1919. godinu, kada je Srbija dobila mogućnost i priliku da bude “balkanski žandar“, koju je vrlo uspješno realizirala do 1991. godine. Tada se borila da učvrsti zapadne granice “velike Srbije” od Karlobaga, Karlovca pa do Virovitice, da bi sada, poslije neuspjeha formiranja tog projekta, “crtali“ druge linije – od Banje Luke do Trebinja, pa sve do Tivta, te sjeveroistočno do Mitrovice na Kosovu.
Ideja “Mini Schengen“ nije dugo trajala, da bi se preimenovala u “Open Balkan”. S kojim Srbija želi promijeniti status Kosova od međunarodnopravnog subjekta u teritorij. Naravno, to im neće uspjeti, jer smo mi na Kosovu, pored Crne Gore i Bosne i Hercegovine, tu ideju otklonili. Postavlja se pitanje onda zašto je Vlada u Tirani pristala na nešto tako? Edi Rama, sklon ideji da bi postao razredni starješina Albanaca na Balkanu ponekad smetne sa uma da Kosovo nije zakrpa između Srbije i Albanije, već je država – subjekt međunarodnog prava”
Je li moguće očuvati nacionalni identitet, ili državni suverenitet bez granica?
” Želio bih naglasiti da je identitet imenica, koja se ponaša kao glagol […] nemoguće je mijenjati nacionalni identitet kako god nekome odgovara. Naravno, državni suverenitet se ne pretače u drugu organiziranost, u primjeru EU-a, već se zadržavaju svi prerogativi države kao subjekta međunarodnog prava. U EU se integriraju države, a ne narodi. Naravno, preduslov integracije je određivanje dokle seže državni suverenitet, odnosno gdje je granica, kao njen tradicionalni omotač suvereniteta, te broj stanovnika, odnosno državljana, koji čine državnu supstancu. Ta činjenica je Srbiji kao “omča oko vrata“ glede njenog pridruživanja EU, u odnosu na Kosovo i njegovog priznavanja kao države i kao drugo tendencija “srpskog sveta“, koju treba čim prije fragmentarizirati, da bi konačno Srbiju suočavala sa samim sobom i ujedno denacificirala od velikodržavnih projekata.
Vi ste uvjereni da neće biti povrede teritorijalnog integriteta zemlja Zapadnog Balkana, uprkos tome što su zagovornici te ideje veoma glasni… Zašto ste sigurni u Vašu tezu?
“Ako samo pogledamo koliko je krvi proliveno prilikom raspada bivše države, a vanjske granice Jugoslavije se nisu niti za milimetar pomaknule. Dozvolite mi da objasnim šta, zapravo, znače vanjske granice države… U bivšoj državi su postojale republičke granice, kao federalne, i granice autonomnih pokrajina, kao intrafederalne granice. Kosovu je Srbija ukinula autonomiju 23. marta 1989. godine, s ciljem da bi, zapravo, ukinula intrafederalnu granicu. (Koja će kasnije postati granica države Kosova. Međutim, načelo uti possidetis za Kosovo se primijenilo 31. decembra 1988. godine, da bi se izbjeglo ukidanje te granice.)
Republičke granice, kada su republike proglasile nezavisnost, priznate su kao državne granice, po načelu uti possidetisa. Doslovno značenje načela uti possidetis je da ono što neko ima u posjedu (nadležnost) ono još uvijek posjeduje. U međunarodnom pravu ovo načelo znači da će nove države postati neovisne s istim granicama kakve su imale dok su administrativne jedinice još bile na području kolonijalne vlasti.
Preporučeno
Kao nastavak ove logike, a u smislu razumijevanja procesa poštivanja međunarodno priznatih vanjskih granica države kao subjekta međunarodnog prava, to je načelo netaknutosti. Zato efemerni pokušaji prekrajanja vanjskih granica države kao subjekta međunarodnog prava od političara marginalne prisutnosti ostat će samo kao bezuspješan pokušaj.
