O pokušajima sabotiranja evropskog puta Crne Gore, malignom uticaju Beograda i Moskve, slabostima NATO pozicioniranja Podgorice, ali i o realnoj šansi da u zadatom roku naša zemlja uđe u EU, ukoliko građani na izborima nametnu odgovornost političkim elitama, za Portal Analitika, govori Edvard P. Džozef, američki ekspert za Balkan, predavač i viši saradnik na Univerzitetu Džons Hopkins.
Umjesto političkog jedinstva, zabrinjavajući znaci podjela
Analitika: Kako ocjenjujete trenute izglede Crne Gore za skoro pristupanje Evropskoj uniji, posebno imajući u vidu Vašu nedavnu izjavu da je to „dobra prilika“ za našu zemlju?Džozef: Odgovor je klasična „Priča o dva grada“. S jedne strane, Crna Gora sa posljednjeg Samita EU – Zapadni Balkan izlazi sa snažnom podrškom Brisela i drugih evropskih prijestonica. Zatvaranje pet pregovaračkih poglavlja ove godine, odnosno ukupno dvanaest, široko je prepoznato kao značajno dostignuće.
Evropska komesarka za proširenje Marta Kos otvoreno je izjavila da je „Crna Gora predvodnik“ u procesu pristupanja EU. Evropski parlament usvojio je važnu rezoluciju podrške. Austrijski kancelar Štoker nedavno je poručio premijeru Spajiću da „EU mora nagraditi Crnu Goru“. Geopolitički gledano, zahvaljujući Vladimiru Putinu, EU je konačno prepoznala značaj stvarnog napretka proširenja na Balkan – pri čemu se Crna Gora nameće kao najrealniji novi član. Brisel će čak naredni Samit EU – Zapadni Balkan održati u Crnoj Gori, u junu.
Na unutrašnjem planu, svi ključni politički akteri – od predsjednika Milatovića, preko predsjednika Skupštine Mandića, do bivšeg predsjednika Đukanovića – javno podržavaju ambiciozan, ali ostvariv cilj da Crna Gora do 2028. postane 28. članica EU. Istovremeno, u cijelom procesu postoji neobičan podtekst koji dovodi u pitanje pozitivnu retoriku. Čini se da je Brisel toga svjestan, zbog čega je Marta Kos naglasila da će „Crnoj Gori biti potrebno nacionalno jedinstvo kako bi ostvarila svoje ciljeve“. Izvještaj Evropske komisije o napretku Crne Gore odražava upravo taj oprezni ton.
Što je zemlja bliža stvarnom članstvu, to je nadzor ozbiljniji pa stoga reforme postaju politički teže. Vladavina prava i borba protiv korupcije zahtijevaju stvarnu posvećenost, a ne samo, kako se često kaže, formalne reforme koje se svode na „štikliranje kućica“. Umjesto političkog jedinstva, vidim zabrinjavajuće znake podjela, kako u svakodnevnoj politici, tako i u javnom prostoru. To nema smisla, osim ako se ne radi o svjesnim pokušajima sabotiranja evropskog puta.
Sve prednosti članstva u EU vidljive su u susjednoj Hrvatskoj: milijarde eura iz fondova EU za ključne infrastrukturne projekte, od kojih mnogi podstiču turizam, veće investicije i najmanje deset procentnih poena niža stopa nezaposlenosti. Uz toliki potencijal benefita za Crnu Goru, zašto bi neko promovisao podizanje spomenika u Beranama četničkom komandantu iz Drugog svjetskog rata, Pavlu Đurišiću? Prema izvorima, on se u svojim spisima hvalio „potpunim uništenjem muslimanskog stanovništva (u djelovima BiH)… bez obzira na pol i uzrast“.
Šta bi, takođe, moglo motivisati nekoga da ispisuje grafite na zidu Ambasade BiH kojima se veliča Ratko Mladić zbog Srebrenice? Čak i ako ste tvrdokorni srpski nacionalista, zašto bi to bio vaš prioritet u trenutku kada vaša zemlja ima istorijsku šansu? Dozvolite mi da dodam, kao neko ko je tokom rata u Bosni imao kontakt sa Ratkom Mladićem, da te budale koje ga veličaju ne znaju ni osnovne činjenice. Mladić je tokom rata imao sve materijalne prednosti, a nije uspio da zauzme izolovana, mala mjesta poput Goražda, Žepe i Srebrenice, čak i u trenucima kada je bilo jasno da NATO neće reagovati.
Za mene su ovi nedavni događaji u Crnoj Gori, uključujući i sramotne napade na turske biznise nakon navodnog „incidenta“ u oktobru, veoma zabrinjavajući signali. Ne bi bilo iznenađujuće da imaju političku pozadinu, iako moram jasno reći da za to nemam dokaze.
Članstvo Crne Gore u NATO-u najjača prepreka ruskom uticaju
Analitika: Kad smo kod političke pozadine, izjavili ste i da su ruski narativi i dalje prisutni u Crnoj Gori, te da doprinose unutrašnjim podjelama. Šta Crnu Goru čini posebno ranjivom na takav uticaj? Koji su najefikasniji načini da se on suzbije?
Džozef: Prije nego što progovorimo o ranjivosti Crne Gore, treba istaći snažnu prepreku ruskom uticaju koju predstavlja članstvo u NATO-u. Pristupanje Crne Gore NATO-u 2017, tokom prvog mandata predsjednika Trampa, mnogo je snažniji prozapadni „plus“ od svega što Rusija, Srbija ili drugi mogu ponuditi kao „minus“. Po prvi put u svojoj istoriji, kako mi je rekao jedan mudri bivši visoki crnogorski zvaničnik, Crna Gora je „formalno i institucionalno postala dio Zapada“.
Vi to znate mnogo bolje od mene: kontinuirani izvori proruskih narativa dolaze iz Beograda, a dodatno se učvršćuju kroz Srpsku pravoslavnu crkvu. Kada boravim u Beogradu, sagovornicima tamo kažem da mi je teško da se sjetim ijednog Crnogorca koji se tako identifikuje i razgovara o politici, a da nije izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog malignog političkog uticaja Srpske pravoslavne crkve. Ohrabrujem analitičare i think-tankove da taj uticaj dokumentuju kroz pažljivo istražene izvještaje.
Ova borba je sastavni dio unutrašnjih identitetskih podjela između onih koji se identifikuju kao Srbi i onih koji se identifikuju kao Crnogorci. Pro-beogradski akteri promovišu narative koji se oslanjaju na istorijske, vjerske i emotivne ustaljene obrasce. Kada se pokrene pitanje ruske povezanosti, uvijek podsjećam da se u Tolstojevom remek-djelu “Ana Karenjina” unesrećeni oficir Vronski zaklinje da će se boriti protiv Osmanlija u Crnoj Gori.
Nema potrebe da ovdje nabrajam uobičajene načine suprotstavljanja proruskim narativima. Umjesto toga, nudim konkretan prijedlog: podijelite i diskutujte ovaj nedavni tekst New York Timesa – zasnovan na svjedočenjima ruskih vojnika i njihovih porodica – o užasnom načinu na koji ruski komandanti tretiraju sopstvene vojnike.
Postoji mnogo drugih primjera koji ilustrativno pokazuju kakve „vrijednosti“ vode današnju Rusiju. Te vrijednosti nemaju nikakve veze sa Tolstojem ili vojnim čojstvom tragične figure kakav je Vronski. Potpuno sam ozbiljan- za svakoga ko je služio vojsku, kao što sam i ja, ove vjerodostojne optužbe su odvratne. U više primjera, ti ruski manijaci traže mito od vojnika – u suprotnom ih šalju u smrtonosne misije. A to je samo jedna vrsta optužbi.
Poslanici, novinari, javne ličnosti, pa da i pravoslavni sveštenici, treba da o ovome govore: ako Rusi ovako postupaju prema sopstvenim vojnicima, kako mislite da se odnose prema Ukrajincima? Da li ove savremene, „putinovske vrijednosti“ kod bilo koga u Crnoj Gori bude ponos zbog podrške Rusiji?
Sada je nužan istinski konsenzus oko euroatlantskih vrijednosti
Analitika: Da li i u kojoj mjeri unutrašnja politička dinamika u Crnoj Gori pojačava spoljašnje miješanje i koliko je politička kohezija važna za euroatlantsku budućnost zemlje?
Džozef: Smatram da je situacija obrnuta: spoljašnje miješanje pojačava unutrašnju, razdornu političku dinamiku u Crnoj Gori. Zato su negativni narativi koji dolaze iz Srbije toliki problem. Oni se šire uglavnom kroz zvanične, formalne i neformalne, kanale, kao i putem medija.
I, naravno, jasno je da je politička kohezija, odnosno istinski konsenzus oko euroatlantskih vrijednosti, od suštinskog značaja. Kao što je već istaknuto, komesarka Marta Kos je upravo naglasila koliko će jedinstvo biti važno ove godine kako bi se ostvario cilj ulaska u EU.
Srbija nije prihvatila zapadni poredak za region, zato je Balkan i dalje nestabilan
Analitika: Primijetili ste da Beograd ne želi da Crna Gora uđe u EU. Kako to utiče na stratešku orijentaciju Crne Gore?
Džozef: Pozivate se na moje svjedočenje pred američkim Kongresom o Balkanu prošlog mjeseca. To saslušanje pokazalo je da interes Kongresa za region i dalje postoji, uprkos snažnom fokusu na Ukrajinu, Bliski istok, a sada i Venecuelu, kao i na druga velika globalna pitanja.
Imao sam priliku da članovima Odbora za spoljne poslove postavim ključno pitanje: zašto je Balkan i dalje nestabilan 35 godina nakon početka nasilnog raspada Jugoslavije? I dao sam osnovni odgovor: zato što Srbija nije prihvatila zapadni poredak za region.
Kontinuirani, ogorčeni stav Beograda prema napretku Podgorice ka EU upravo to odražava. Uostalom, kakav je to „srpski svet“ koji dopušta da Crna Gora, kao država bliska Srbiji, za razliku od Hrvatske, BiH ili Kosova, uđe u EU prije Beograda? Članstvo u NATO-u Beograd ne pogađa na isti način, jer je Srbija formalno neutralna i nema interes da se pridruži NATO-u. Rani ulazak Crne Gore u EU predstavlja ideološki udarac srpskom nacionalizmu i politički udarac režimu Aleksandra Vučića.
Za razliku od 2013. godine, kada je Hrvatska postala članica EU, ulazak Crne Gore sada bi u Srbiji otvorio neugodno pitanje: zašto je Srbija, sa svojom dominantnom pozicijom i znatno većom ekonomijom, toliko zaostala? To je slično razlogu zbog kojeg je Moskva bila i ostala duboko uznemirena napretkom Kijeva ka EU: zbog istorijske bliskosti, Putin ne može izbjeći poređenje koje Rusi sami prave. Isto tako, Vučić ne može izbjeći poređenje sa Crnom Gorom – pa ga zato sam i nameće.
Gorčinu tog stava vidi se u Vučićevoj nedavnoj izjavi o zaostajanju Srbije u procesu pristupanja EU: „… Četiri i po godine nijesmo otvorili nijedno poglavlje, nijedan klaster. Mislite li da je Crna Gora mnogo uređenija država?“
Analitika: A kako tumačite nedavnu izjavu Vučića da namjerava predložiti Ursuli fon der Lajen da cio region Zapadnog Balkana uđe u EU zajedno? S obzirom na to da je Crna Gora već na pragu članstva, dok Srbija zaostaje, čak i za Albanijom, da li ova poruka zapravo bjelodano otkriva namjeru da se potkopa evropski put naše zemlje?
Džozef: Ovo samo dodatno potvrđuje moj odgovor na prethodno pitanje. Vučićev prijedlog da sve zemlje Balkana zajedno uđu u EU odmah sam protumačio kao toliko nerealan da može imati samo unutrašnju svrhu: da ubijedi građane Srbije kako su napredak Albanije i Crne Gore isključivo rezultat nepravde cijelog procesa koji vodi Brisel. Naime, Vučić je nedavno zapitao i: „Mislite li da je život u Albaniji mnogo ljepši?“
Crna Gora bi mogla igrati znatno važniju ulogu u NATO-u
Analitika: Kako danas ocjenjujete poziciju Crne Gore unutar NATO-a? Da li koristi svoje članstvo u punom strateškom kapacitetu? Budući da je stagnacija proširenja EU otvorila prostor Rusiji i Kini na Zapadnom Balkanu, koliko je hitno da Brisel zauzme snažniji stav prema Crnoj Gori i regionu?
Džozef: Crna Gora bi mogla igrati znatno važniju ulogu u NATO-u, a i NATO bi, uz podsticaj Podgorice, mogao igrati vidljiviju ulogu u Crnoj Gori. Kao i u Sjevernoj Makedoniji, pravoslavna većina u Crnoj Gori, uz još snažnije kulturno-istorijske veze s Rusijom, daje posebnu težinu vidljivom svrstavanju Crne Gore uz NATO.
Nažalost, kašnjenje u slanju čak i malog tima za podršku NATO-obuci ukrajinskih vojnika šalje slabu poruku. To je u suprotnosti s makedonskom pozicijom koja je, kako pod vladama SDSM-a tako i sada VMRO-a, dosljedno, vidljivo i nedvosmisleno pro-ukrajinska u odbrani od ruske agresije. Poređenje Crne Gore i Sjeverne Makedonije je korisno jer se obje zemlje suočavaju s pokušajima identitetske subverzije od strane većeg, dominantnog susjeda koji voli da pretpostavlja da smo „u suštini isti narod“. To ponovo podsjeća na pokroviteljski i subverzivan odnos Rusije prema „vještačkoj državi Ukrajini“.
Šta, onda, objašnjava razliku u pristupu Podgorice i Skoplja kada je riječ o NATO-u i Rusiji? Odgovor je očigledan: vrlo malo Makedonaca se identifikuje kao Bugari, dok se veliki broj građana Crne Gore identifikuje kao Srbi. Upravo zbog tih podjela, subverzivnih narativa i posrednika u Crnoj Gori, Podgorica bi trebalo dodatno da ojača vezu s NATO-om. U gotovo cijelom političkom spektru u Sjevernoj Makedoniji postoji svijest da NATO ima ključnu ulogu u unutrašnjoj stabilnosti. Isto važi i za Crnu Goru – i lideri vlasti i opozicije trebalo bi to redovno da ističu.
Jedna oblast, posebno pogodna za vidljivu saradnju Crne Gore i NATO-a jeste Zapadnobalkanski centar za sajber kapacitete (WB3C). Uz ozbiljne sajber-napade u susjednoj Albaniji i ranjivost cijelog regiona, ovaj centar ima izuzetno važnu ulogu. Saradnja sa NATO Centrom izvrsnosti za sajber-odbranu u Talinu, u Estoniji, mogla bi značajno povećati vidljivost i uticaj WB3C-a u Podgorici.
Crna Gora bi takođe mogla iskoristiti svoju kompaktnu veličinu i geografski položaj kako bi organizovala više vojnih vježbi s članicama NATO-a, koristeći i obalu i planinski teren. Takve vježbe, uključujući i one sa američkim snagama, daju Crnoj Gori prestiž i jačaju javnu podršku članstvu u Alijansi. Istovremeno, one jasno razlikuju Crnu Goru od Srbije, koja propušta takve prilike dok nastavlja besmislenu vojnu saradnju s kompromitovanim partnerima poput Rusije i Bjelorusije.
Vučić više nije u stanju da isporuči ono što obećava
Analitika: Koliku pažnju SAD trenutno posvećuju Crnoj Gori i Zapadnom Balkanu? Da li se strateški interes Vašingtona smanjio, povećao ili samo promijenio karakter?
Džozef: Saslušanja u Kongresu prošlog mjeseca pokazala su da interes SAD za Balkan i dalje postoji. Administracija Donalda Trampa preduzela je korake u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i naročito prema Srbiji, što sve ukazuje na nastavak angažmana u regionu. Iznenađujući faktor bio je relativno nepovlašćen tretman Beograda i predsjednika Vučića.
Kao što sam rekao u Kongresu, Vučić je sve slabiji zbog višemjesečnih protesta i sada više nije u stanju da isporuči ono što obećava. Posebno sam naveo da je projekat hotela „Tramp“ u Beogradu ozbiljno doveden u pitanje. Nekoliko dana nakon saslušanja, Džared Kušner je objavio da se njegova firma povlači iz tog projekta. Vučić i njegovi saradnici, poput Siniše Malog, bili su ogorčeni zbog novog znaka nemilosti Trampove porodice.
Kako je i sam sve otvorenije priznao, Vučić je razočaran ravnodušnošću koju mu Vašington pod Trampom pokazuje, uprkos njegovoj servilnoj podršci američkom predsjedniku. Pritisak da se Rusi uklone iz Naftne industrije Srbije (NIS) – bez produženja operativne licence – doveo je Vučića u ćorsokak s Moskvom. On stalno pominje rok do 15. januara, dok se zalihe nafte u Srbiji nastavljaju smanjivati.
Pristalice Rusije u Crnoj Gori trebalo bi da obrate pažnju na to koliko je Moskva nezainteresovana i vođena isključivo sopstvenim interesom. Umjesto da proda NIS nazad Beogradu, što bi mogla, Rusija odugovlači cijeli proces, povećavajući rizike za Srbiju. U situaciji kada je administracija fokusirana na Venecuelu, kao i na Ukrajinu, Rusiju, Bliski istok i Kinu, Balkan nužno pada niže na listi prioriteta.
Ali, pogrešno je reći da ne postoji interesovanje ili angažman Vašingtona u regionu. Naprotiv, ohrabrujuće je vidjeti interes Trampove administracije da Rusiju u potpunosti izbaci iz NIS-a, što se, nadam se, može pretvoriti i u širi proces potiskivanja Rusije iz regiona.
Srbija ne može postati Bjelorusija Balkana
Analitika: Koje bi bile Vaše preporuke novoj administracija za američki angažman u Crnoj Gori i regionu?
Džozef: Kao što sam svjedočio pred Kongresom prošlog mjeseca, put naprijed za region vodi kroz NATO. Kongres je uvrstio moj nedavni rad iz SAIS Review – „Balkanski proboj za Ukrajinu“, u moje pisano svjedočenje. U tom tekstu, kao i u svjedočenju, objašnjavam da bi konačno navođenje Beograda da jasno artikuliše svoju zapadnu stratešku orijentaciju kroz težnju ka NATO članstvu bio ogroman udarac i za Rusiju i za Kinu.
Prihvatanje NATO-a od strane Srbije nanijelo bi psihološki udarac Putinu, sličan potapanju njegovog omiljenog ratnog broda – „Moskva“.
Objašnjavam i zašto je upravo Tramp jedini američki predsjednik koji bi mogao da navede Vučića da prihvati NATO, dobrim dijelom kroz otvaranje puta ka članstvu u NATO-u za Kosovo. Kada Priština dobije jasan put ka NATO-u, čitava strategija „balansiranja“ Beograda gubi smisao. NATO je za Kosovo mnogo važniji od članstva u Ujedinjenim nacijama, a to znači da Rusija i Kina postaju znatno manje važne za Srbiju.
Ukratko, NATO za Kosovo predstavlja „kraj igre“ za Srbiju i primorava Beograd da se konačno suoči sa realnošću svog geostrateškog položaja. Kao što sam rekao u Kongresu: „Srbija ne može postati Bjelorusija Balkana“.
Balkan nakon ruske invazije na Ukrajinu krenuo unazad
Analitika: Na osnovu Vašeg iskustva u mirovnim misijama u regionu, koje sličnosti akoje ključne razlike vidite između trenutne situacije na Zapadnom Balkanu i devedesetih godina? Koliko je jedinstven euroatlantski put za sve zemlje Zapadnog Balkana i dalje realan? Očekujete li dugoročnu geopolitičku fragmentaciju pod uticajem Rusije ili drugih spoljnih aktera?
Džozef: Radeći tokom devedesetih godina u svim konfliktnim zemljama Balkana, žao mi je što vidim ukupno nazadovanje koja je region doživio nakon ruske invazije na Ukrajinu. Kao što sam pisao i javno govorio, trebalo je da se dogodi upravo suprotno: sa Rusijom slabijom i izolovanijom, a Zapadom snažnijim i ujedinjenijim, Balkan je morao postati stabilniji i zapadnije orijentisan.
Umjesto toga, svjedočimo podjelama, konfrontacijama i krizama. Operacija u Banjskoj, na sjeveru Kosova u septembru 2023, očigledno sprovedena uz opsežnu podršku iz Srbije, jedan je od ključnih primjera. Drugi je vještački izazvana kriza u Bosni i Hercegovini koju je pokrenuo Milorad Dodik.
Ključni zvaničnici u administraciji Džoa Bajdena snose najveću odgovornost za ovo potpuno nepotrebno nazadovanje. Oni nijesu shvatili priliku i nužnost za dramatičnu promjenu politike prema Beogradu nakon Putinove invazije na Ukrajinu. Cijela Evropa našla se u novom, dramatičnom bezbjednosnom okruženju. Umjesto odlučnog djelovanja i zahtjeva da Vučić odustane od manipulativnog „balansiranja“ i izabere između Rusije i EU i SAD, iskusni zvaničnici Bajdenove administracije uradili su suprotno. Dodvoravali su se Beogradu, iz straha i iluzije. EU ih je u velikoj mjeri slijedila. Više nego bilo koji drugi faktor, upravo je ta bojažljivost Bajdenove administracije prema Beogradu razlog zbog kojeg je Balkan nakon februara 2022. nepotrebno krenuo unazad.
Nakon zapanjujućih masovnih protesta u Srbiji od novembra 2024. godine, upozorio bih promatrače u Crnoj Gori da ne budu previše cinični. Iako u protestima ima nacionalističkih elemenata, što je česta pojava u masovnim pokretima, njihovo težište je zahtjev za vraćanje odgovornosti države prema građanima i zakonu. To je snažan i legitiman zahtjev koji zaslužuje podršku i u Crnoj Gori.
Što se tiče BiH, iskreno se nadam da će prosrpski lideri u Crnoj Gori shvatiti koliko je ponižavajuće bilo to što je Narodna skupština Republike Srpske u oktobru i novembru morala ponizno da povuče prkosne secesionističke zakone. Iako je Dodik lično imao koristi od ublažavanja sankcija, Republika Srpska djeluje kao neozbiljna tvorevina, nalik montiranom pravosudnom sistemu, ‘kangaroo court’, kako se to kaže u Sjedinjenim Američkim Državama. Ako ovako izgleda tzv. „srpski svet“ ne znam zašto bi ga ijedan srpski nacionalista želio.
Neke od najboljih preporuka dolaze od mladih iz Crne Gore
Analitika: Koje konkretne korake bi Crna Gora trebalo da napravi kako bi ojačala otpornost na pokušaje polarizacije društva i hibridne uticaje? Kakvu ulogu u zaštiti demokratskih procesa i evropskih vrijednosti imaju civilno društvo, nezavisni mediji i posebno mladi?
Džozef: Imam vrlo jasan primjer konstruktivne uloge mladih na Balkanu kroz NATO-projekat koji vodim – „Seeing is Believing“. Zajedno sa studentima SAIS-a, mladi lideri iz cijelog regiona WB6, uključujući Kosovo i Srbiju, okupili su se kako bi izradili održive preporuke NATO-u za stabilizaciju regiona. Neke od najrazrađenijih preporuka dolaze upravo od mladih lidera iz Crne Gore.
NATO je dva puta pozvao naše mlade lidere da detaljno predstave ove preporuke u sjedištu NATO-a u Briselu, uključujući sastanke sa generalnim sekretarom Markom Ruteom i zamjenicom generalnog sekretara Radmilom Šekerinskom. Osim toga, naši mladi lideri učestvovali su i na NATO Samitu mladih i na konferenciji 2BS u Budvi prošle godine.
Poruka građanima Crne Gore – sada morate pozvati svoje lidere na odgovornost
Analitika: Ako biste u ovom trenutku morali da uputite jednu ključnu poruku političkim elitama u Crnoj Gori, koja bi to poruka bila?
Džozef: Tu poruku bih ipak uputio biračima Crne Gore, koji zapravo drže ključ budućnosti zemlje.
Moja poruka glasi: „Imate stvarnu, ne vještačku, priliku da značajno unaprijedite način na koji ćete vi i vaša djeca živjeti. Ovo nije puka retorika koju slušate godinama; članstvo u EU je ozbiljna mogućnost i imalo bi ozbiljan, pozitivan uticaj. Sada morate pozvati svoje lidere na odgovornost. Poručite im da ćete na izborima kazniti one koji ne pokažu vođstvo kakvo je Crnoj Gori potrebno. Stavite im do znanja da razumijete političke igre.
Zahtijevajte vladavinu prava i borbu protiv korupcije ili neka snose posljedice. Budite jasni: možete biti ponosni Srbi, Crnogorci, Albanci, Bošnjaci ili Hrvati i istovremeno živjeti bolje – u Crnoj Gori koja je članica Evropske unije“.
Preporučeno
Video