BIRN-ov izvještaj ispunjava elemente propagande i hibridne prijetnje

On ukazuje da se prvi put u javnom diskursu koji je pokušao da stavi jedan naspram drugog nacionalne polove vezane za srpski i crnogorski nacionalni korpus pojavio još 2012. godine upravo u tekstu u Vijestima koji potpisuje današnji glavni i odgovorni urednik tog lista Srdan Kosović. Savić kaže da se vremenom ta rasprava vodila kroz dokazivanje od crnogorskog nacionalnog korpusa da on ne postoji, što je samo dalo „gorivo“ za uspostavljanje narativa vezanih za crnogorski nacionalizam i njegovu navodnu ekstremnu stranu.

Savić se osvrnuo i na termin „asimptomatski nacionalizam“ koji je takođe u jednom trenutku lansiran u javnosti.

– To je isto u javnom diskursu objavljeno u jednom tekstu koji je objavljen desetak godina kasnije u odnosu na prvobitno uspostavljanje te teze. On je deset godina kasnije pratio taj momenat koji je trebalo da ukaže na navodnu ekstremnu stranu crnogorskog nacionalnog korpusa gdje je, pored toga šo je uspostavljen da odreaguje na neki drugi nacionalizam, dobio i taj epitet da je on asimptomatski. Odnosno, da on postoji i da se razvija u Crnoj Gori, ali da ne pokazuje sve elemente nacionalizma u klasičnom smislu istraživanja nacionalizma. To je bila jedna od teza kojom se pokušao okarakterisati taj asimptomatski nacionalizam. Tu je, onako kako sam ja to mogao da pročitam, podvučen taj dio nesvjesnosti crnogorskog nacionalnog korpusa da djeluje u okvirima nacionalizma ili, što bi sad rekli, ekstremno desno – kazao je Savić.

Da li mi danas imamo samo narativ o crnogorskom nacionalizmu ili je to stvarnost?

Ne postoji veći ideal u jednoj društvenoj zajednici od toga da bude građansko društvo, odnosno da smo vi i ja sa drugim članovima društvene zajednice povezani na osnovu građanskih vrijednosti i da nas te ideje povezuju. Međutim, to u državama u kojima mi živimo u širem području Zapadnog Balkana nije moguće. Da li je odgovor na tu nemogućnost sa strane crnogorskog nacionalnog korpusa izraz kroz nacionalizam i ekstremizam ili radikalno i ekstremno desno, ja smatram da nije. Da li u svakom korpusu možemo naći pojedince koji se izjašnjavaju, ili još gore vjeruju i podržavaju ekstremne ideje o samobitnosti jedne nacije, o prevagi jedne nad drugom, kvalitetu jedne nacije, o elementima etnonacionalizma… da li ima takvih pojedinaca, ima. Da li postoji organizovanost, strateška usmjerenost, agenda i ideološki okvir, što su elementi koji se – kada se govori o nacionalizmu – ja smatram da ne postoji.

Da tih elemenata ima, onda bismo mogli da govorimo da su za 16 godina od obnove nezavisnosti u okviru tog crnogorskog nacionalnog korpusa njegovi pripadnici uspjeli da nametnu svoju ideju o državi drugim ljudima u svojoj društvenoj zajednici. Međutim, to se nije dogodilo i to možemo praktično da dokažemo. Dvije studije, iz 2014. i 2016. godine, bavile su se ovom tematikom i zapravo su donijele empiriju u ova pitanja, vezana za nacionalna i identitetska pitanja i njihove elemente.

Tu se pokazalo da govorimo, zapravo, ako se posmatraju administrativni podaci od 1948. do 2011. o drastičnom smanjenju broja ljudi koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, uslovno rečeno, u korist grupacije koji se izjašnjavaju kao Srbi. Mi ovdje govorimo o jednoj te istoj grupi ljudi. Ove promjene se u crnogorskom kontekstu nijesu desile zbog migracija i demografskih karakteristika, već isključivo zbog političkih i ideoloških promjena svjetonazora.

Studije takođe ukazuju na nekoliko važnih podataka. Jedan je da se kroz stavove one grupe koja se izjašnjava da ima dualni identitet nije uspjela nametnuti ideja o državi od strane crnogorskog nacionalnog korpusa. Da je taj nacionalizam organizovan, ideološki uokviren, sa tačnim strateškim konceptom, onda bi bilo očekivano da se u protekloj deceniji i po uspije u toj namjeri. Ti podaci govore da to nije slučaj u Crnoj Gori, pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da u toj grupaciji imamo i dalje jedan značajan postotak onih koji smatraju da su Crnogorci Srbi. Takođe, kada govorimo o jeziku kao jednoj klasičnoj karakteristici identiteta, imate samo na dva pola. U srpskom i crnogorskom. A u ovom između, koji ima taj dualni identitet, ni ta ideja o jeziku i njegovoj bitnosti i karakteristikama koje su različite od drugih jezika, nije uspio da se nametne. Takođe je i u samom crnogorskom nacionalnom korpusu vrlo podijeljen stav po pitanju novih slova u azbuci, što sve navodi na zaključak da taj nacionalizam koji se želi analizirati u crnogorskom nacionalnom korpusu zapravo ne pokazuje osnovne elemente nacionalizma – organizovanost, strateško usmjerenje i ideološki okvir.

Uz crnogorski nacionalni korpus, na jednom političkom polu su već duže od tri decenije i pripadnici manje brojnih naroda, više religijskih konfesija, ali i ateisti i agnostici. To se najbolje vidi na stadionima, proslavama državnih praznika…

Na osnovu administrativnih podataka, moglo se pretpostaviti da crnogorski nacionalni korpus do realizovanja ideje obnove nezavisnosti može doći isključivo sinergijom sa ostalima među koje pripadaju i manje brojni narodi. Samo je ta sinergija mogla dovesti do rezultata koji smo imali 2006. godine. Da postoji ovakav vid crnogorskog nacionalizma koji se inputira, da su oni vidjeli u crnogorskom nacionalnom korpusu bilo kakvu opasnost za svoj opstanak, te sinergije ne bi bilo.

Dok su, sa druge strane, imali sve praktične pokazatelje u neposrednoj prošlosti da imaju bojazan od srpskog nacionalnog korpusa, bez pretpostavki. Imali smo konkretne akcije i događaje koji su doveli do raspada bivše Jugoslavije, ratnih razaranja, hiljada žrtava na ovim prostorima… To su sve stvari koje se pripisuju srpskom nacionalizmu i koje su na kraju imale svoj okvir i, uslovno rečeno, dokaz u relevantnim pravnim institucijama.

Te ideje, ako govorimo, o crnogorskom nacionalnom korpusu devedesetih koje su se tada pojavile, mogle su se po današnjim aršinima provući kao nacionalističke. Ali, ako ih ne stavimo u kontekst da su one bile odgovor na zvanično priključenje vlasti u Crnoj Gori u okrilje srpskog nacionalizma, onda dobijamo potpuno drugačiju sliku.

Zašto i otkud onda priča o crnogorskom nacionalizmu i ekstremizmu, ako imamo sa jedne strane crnogorski nacionalni korpus koji živi u harmoniji sa svima ostalima, a sa druge strane imamo drugi korpus koji je etnički „čist“? Da li je u pitanju pokušaj da se vještački, inžinjeringom – pa i medijskim – napravi brazda za takozvani treći put?

Hoću da vjerujem da je priča o crnogorskom nacionalizmu puštena u javni diskurs sa namjerom da se ukaže na pojedince koji na nacionalizam odgovaraju nacionalizmom. Koji na ekstrem odgovaraju na ekstrem. Sa pozicije akademskog radnika, ja hoću da vjerujem u to. Međutim, čini mi se da je način na koji je to urađeno pogrešan iz razloga što mu se želi pripisati organizovanost, strateška usmjerenost i ideologija.

Mislim da efekat ovog pristupa sagledavamo na jačanju zapravo srpskog nacionalizma, koji je uvidio da sa druge strane, na konto ovakvih analiza i uslovno rečeno istraživanja, ima nekakav oblikovan i organizovan nacionalizam sa druge strane, kako bi svoje aktivnosti pojačao. To je kontraefekat ovakvog diskursa. Da se konkretno zalagalo da se ova tema pojavi u javnom diskursu na način da bude provučena kroz naučne analize i istraživanja, podstakli bi se ljudi iz struke da se bave ovom temom, da bi se na vrijeme ukazalo na određene aspekte ili pojave, što se na kraju nije desilo.

Da li je BIRN-ovo moglo biti takvo istraživanje?

Moglo je biti, ali ono to, nažalost, nije. Ne smije prolaziti ideja da novinari ne baštine naučne istraživačke metode ili da se njima ne bave – što smo imali prilike da čujemo od urednika BIRN-a u televizijskoj emisiji „Načisto“. Onda bi mogli kazati da istraživanje percepcije javnosti lokalnih NVO može da bude onako kako oni to hoće. A nije. Mi uvijek imamo kod NVO konkretne metodološke upute kako su došli do određenih podataka.

Takođe smo čuli da se navodno razgovaralo sa pripadnicima nekih organizacija koje su označene kao ekstremno vjerske ili kao krajnja desnica. Mi nemamo tu metodološki okvir kako je to napravljeno. Sve da ove stvari nijesu urađene, da se BIRN odredio prema definiciji što oni podrazumijevaju pod ekstremizmom, radikalizmom, šta znači krajnja desnica ili vjerski ekstremizam…. to bi bio kontakt između istraživačkog novinarstva i onoga što im je ponudila nauka. Ako to nemate, pravite posljedice poput ovih koje imamo danas.

U opisu projekta piše da je korišćena precizno skrojena metodologija za ovo istraživanje, dok je regionalna direktorka Marija Ristić u pomenutoj emisiji, između redova, kazala da apsolutno nikakve metodologije nije bilo? Takođe su u opisu događaja iz Nikšića, tokom proslave 13. jula, oni koji su slavili Dan ustanka protiv fašističkih okupacionih snaga u Drugom svjetskom ratu predstavljeni kao crnogorski desničari?

To je zamjena teza. Kao što su i sami rekli, ovaj izvještaj nije ni trebao da bude naučni rad. Ali, treba da bude zasnovan na činjenicama i da krene od metoda koje im je nauka, takoreći, poklonila. Neko ko baštini istorijski revizionizam, koji je par ekselans karakteristika srpskog nacionalizma, zapravo štrikira jedan od aspekata nacionalističkog djelovanja, a to je konstantni pokušaj da se nešto što su istorijski fakti revidira na način koji odgovara ideološkom obrascu i matrici jedne nacionalne grupacije.

Jedini momenat koji je mogao da navede na takvu formulaciju je sam sukob koji se desio, pa je zbog nekog nasilja koje je izbilo, okarakterisao i jednu i drugu grupu kao desničare. To je vađenje stvari iz konteksta.

Sama ideja i simbolika skupa, gdje se odavala čast Joki Baletić i Ljubu Čupiću, koje su se pjesme slušale… taj koncept može da se svrsta samo u nešto što je, čini mi se, najvažnija nadnacionalna vrijednost Crne Gore, a to je antifašizam. Govoriti o tom događaju, i sukobu koji se desio, tako što ćete objema grupama pripisati desne ideološke odrednice je gubljenje fokusa sa onoga što se stvarno desilo, a to je policijski propust.

Da li je taj fokus namjerno izmješten i govorimo li ovdje zapravo o tzv. „mekom uticaju“?

Kreiranje narativa jeste po definiciji meki uticaj. Pravite narativ da biste, ako ne može sad, onda u dogledno vrijeme, kao grudvu snijega, pravili taj okvir da promijenite određenu stvar u budućnosti. Međutim, sa narativom je isto kao i sa grudvom. Kako se istopi snijeg, tako se istopi i narativ. Ali se mora istopiti isključivo argumentovanim obesmišljavanjem takvih pokušaja da se revidira istorija, ali i da se konkretni događaji smještaju u kontekst kojem ne pripadaju.

Da li se ta simbolička grudva topi na BIRN-ovom izvještaju?

Volio bih da budem optimista. Međutim, sudeći po reakcijama koje su izostale od ljudi koji su oblikovali taj izvještaj, ukoliko ne dođe do revidiranja ovog izvještaja, posebno imajući u vidu da se internet otisak teško može trajno ukloniti, tu grudvu smještati u zamrzivač i održavati je na način što će zapravo hraniti njome srpski nacionalizam.

Da li je ovdje u pitanju tipični primjer hibridnog medijskog uticaja?

Smatram da je odrađena jako opasna stvar. Ne samo da će novinari istraživači, već i naučni istraživači i drugi ljudi koji se budu bavili ovim temama, ubuduće koristiti BIRN-ovu mapu kao relevantan izvor podataka. Ukoliko se ne revidira, tamo će naći feministkinje, dokazane borce za ljudska prava i slobode i građanske aktiviste, što će nekome ko ne bude dublje ulazio u crnogorski kontekst biti dovoljno da pravi veoma opasne zaključke.

Da li možemo cijelu ovu situaciju smjestiti u nešto što zovemo meki uticaj i hibridnim prijetnjama… kako za sada stvari stoje, to je vrlo vjerovatno. Ukoliko se ne ponudi dovoljno dokaza koji su relevantni, izvori koji su relevantni, načini na koje su neki ljudi okarakterisani, mi zapravo dolazimo u situaciju da možemo vrlo argumentovano, na osnovu toga kome ovakvo istraživanje služi i koji tip nacionalizma podgrijava, govoriti o tome da se može svrstati u širu koordinisanu akciju. Vrlo argumentovano možemo potvrditi kako se može svrstati u onaj aspekt koji zadovoljava elemente propagande, ali i hibridne prijetnje. Ako govorimo o mekom uticaju, jedan sistem koji je oformljen u Rusiji tokom prvog mandata Vladimira Putina podrazumijevao je da se neka stvar koja se želi etablirati kao istina plasira kroz respektabilne organizacije koje su vidljive i poštovane u zapadnom svijetu.

Teško je ne primijetiti izvjesnu koordinisanost koju možemo da pratimo, koncept odsustva i prebacanja odgovornosti, brisanja impresuma, pokušaj sklanjanja u stranu i novinarskih i medijskih uzusa ponašanja kako bi vaš proizvod učinili „neokaljanim“ a kako bi sebe sačuvali od odgovornosti. Takođe i rasprostranjenost takvog uticaja i nepokazivanja afinititeta, ako ništa drugo, makar prema kolegama, ovo može biti element jednog šireg pokušaja propagandnog djelovanja.

Imali smo u posljednje vrijeme intenziviranje narativa o navodnom crnogorskom ekstremizmu kroz tekstove u Vijestima, ali su u tome ulogu imali i Radio-Televizija Crne Gore i sam premijer Abazović. RTCG je plasirao klasične lažne vijesti da je na Belvederu 5. septembra prošle godine pucano u policiju. Uz sve ovo, ali i prijetnje koje je Abazović upućivao medijima, neke i direktno optuživao da su fašistički, može li se ovaj BIRN-ov izvještaj staviti u taj kontekst?

Dezinformacija o pucanju na policiju imala je za posljedicu da se grupa ljudi koja se protivila ustoličenju Joanikija na Cetinju okarakteriše kao nasilnička. A, ako bi se ona okarakterisala kao nasilnička, jer je rečeno da ona puca u policiju, odnosno državu, to bi značilo da oni dobijaju karakter ekstremnog djelovanja.

To je podgrijalo ovaj narativ o ekstremizmu u crnogorskom nacionalnom korpusu. Politički gledano, sa svim ovim što smo imali u javnom diskursu posljednje dvije godine, pokušalo se, i to sa većeg broja adresa, podgrijati taj narativ kako bi se prikupili politički poeni – konkretno za premijera u tehničkom mandatu i njegovu partiju i kako bi se njihovim nečinjenjem otvorio takozvani treći put između dva nacionalizma. Ubjeđivali su nas kroz javni diskurs kako nam ne trebaju ni jedan ni drugi, ne objašnjavajući ama baš ništa. Taj narativ je dobio politički okvir kojim se sa ovakvim pristupom nije vodilo računa o onome čega su puna usta tih koji za sebe otvaraju taj takozvani treći put, a to su medijske slobode, zaštita novinara i novinarki, njihovo pravo da slobodno uzvještavaju sa najboljom namjerom u javnom interesu. Tu je taj narativ dobio opasan politički okvir u kojem se zapravo dalo na tacni da svaki drugi nosilac vlasti koji dođe na takav način može kategorizovati ljude i medije koji govore drugačije od onoga kako taj neko želi da čuje.