Video
REMI U USTAVNOM SUDU KAO OGLEDALO POLITIČKOG SISTEMA
Remi oko sporazuma sa UAE ne govori samo o jednom predmetu. Govori o tome da je Crna Gora opet došla u tačku u kojoj ključne institucije formalno postoje, ali suštinski rade na ivici blokade. Sam Ustavni sud je 11. marta saopštio da prijedlog da sjednica bude javna nije dobio potrebnu većinu od četiri glasa, jer su tri sudije bile za, a tri protiv. Pet dana kasnije nije bilo većine ni za prijedlog sudije izvjestioca da se pokrene postupak ocjene ustavnosti zakona kojim je potvrđen sporazum sa UAE.
U takvoj situaciji sedmi sudija više nije samo ustavna obaveza, nego tačka koncentrisane političke moći. I baš zato njegov izbor ide toliko teško.
ZAŠTO JE SEDMI SUDIJA POSTAO NAJVAŽNIJA POLITIČKA FUNKCIJA U DRŽAVI
Predsjednik države Jakov Milatović je u posljednja dva predsjednička postupka predlagao Predraga Krstonijevića, a potom Jelenu Ružičić. Prije toga je predložio i advokaticu Mirjanu Vučinić. Ni Vučinić ni Krstonijević nijesu dobili potrebnu podršku u parlamentu, dok je Ružičić tek novi pokušaj da se upražnjeno mjesto popuni.
Vučinić je u prvom krugu oktobra 2025. dobila samo 16 glasova, a ni u drugom krugu u novembru nije izabrana, kada je dobila 45 glasova. Krstonijević u prvom krugu 31. decembra 2025. nije dobio ni blizu potrebne većine. Podržalo ga je 25 poslanika, dok je 20 bilo uzdržano. Istovremeno je parlament na prijedlog Ustavnog odbora uspio da izabere Jovana Jovanovića i Nikolu Mugošu, što dodatno pojačava utisak da problem nijesu procedure same po sebi, nego politička selekcija podobnih i nepodobnih kandidata.
To i jeste srž priče o “partijskom zarobljavanju” države. Ne blokira se svaka odluka, nego baš ona koja mijenja odnos snaga.
KVALIFIKOVANA VEĆINA KAO MEHANIZAM DOGOVORA, A NE POLITIČKE UCJENE
Ustav traži dvotrećinsku većinu svih poslanika u prvom krugu, a tropetinsku u drugom, odnosno najmanje 54 pa 49 glasova. U teoriji, to bi trebalo da tjera vlast i opoziciju na dogovor. U praksi, to proizvodi tržište političke trgovine oko jednog mjesta za koje svi znaju da može prelomiti odnos snaga u Ustavnom sudu.
Da problem nije samo u matematici, vidi se i po tome što je predsjednik Skupštine Andrija Mandić u februaru rekao da je 50 prisutnih poslanika “brojka viša nego što je dovoljno da izaberemo sudiju Ustavnog suda”, ali se parlament o Krstonijeviću ipak nije izjasnio. Dakle, nije presudno samo da li u sali ima 49 ili 54 ruke, nego da li postoji politička saglasnost da se baš određeni kandidat pusti da prođe. Zato je i pitanje bojkota DPS-a važno, ali ne na pojednostavljen način.
DA LI BI BOJKOT DPS-A DODATNO ZAKOČIO IZBOR SUDIJE
Demokratska partija socijalista već je počela da napušta rukovodeće pozicije u radnim tijelima Skupštine i ne isključuje bojkot parlamenta. Ako bi se taj bojkot produbio, politička klima za izbor sedmog sudije nesumnjivo bi bila još gora, jer izbor ustavnih sudija u Crnoj Gori po definiciji traži makar dio opozicionih glasova ili široki međustranački dogovor.
Ali dostupne činjenice pokazuju da kriza nije nastala tek sa najavom bojkota. Ustavni sud nije kompletiran ni onda kada je opozicija učestvovala u radu, a Milatovićev kandidat Krstonijević je u prvom krugu dobio tek 25 glasova, uz uzdržane i unutar vlasti. Drugim riječima, bojkot DPS-a može dodatno zakomplikovati stvari, ali ne može objasniti zašto sedmi sudija nije izabran dok je opozicija još bila u procedurama.
BRISEL UPOZORAVA NA KONSENZUS, PODGORICA PORUČUJE DA NEMA PROBLEMA
Upravo tu se otvara evropska dimenzija cijelog spora. Dejvid Mekalister, predsjednik Odbora za vanjske poslove Evropskog parlamenta, rekao je za Standard da je politički konsenzus ključan za dalji napredak Crne Gore ka EU i da evropske integracije moraju ostati zajednički nacionalni projekat svih političkih aktera, uz stabilne institucije, konstruktivan dijalog i blisku saradnju Vlade i
Skupštine. Njegova formulacija je važna jer ne govori samo o tehničkom usvajanju zakona, nego o političkoj stabilnosti kao uslovu da se tempo integracija uopšte održi. Mekalister je izričit – bez širokog političkog konsenzusa nema napretka.
Nasuprot tome stoji izjava ministarke evropskih poslova Maide Gorčević da izlazak DPS-a iz odbora “neće pomoći, ali neće ni odmoći” evropskom putu i da sada nema mjesta za političke kalkulacije ni vlasti ni opozicije. Ta izjava može biti politički razumljiva kao pokušaj smirivanja javnosti i održavanja evropskog optimizma, ali je teško u potpunosti uskladiva sa onim što poručuju i Brisel i sama logika crnogorskog ustavnog sistema.
Ako su za ključne odluke potrebne kvalifikovane većine i ako evropski akteri insistiraju na dijalogu, onda odsustvo najjače opozicione partije ne može biti politički nevažno. Možda neće odmah zaustaviti tehnički dio pregovora, ali može usporiti ili otežati odluke za koje je potreban širok konsenzus, od pravosudnih imenovanja do eventualnih ustavnih zahvata.
KAKO JE MOGUĆE DA SUDIJE NE VIDE ISTO U TAKO VAŽNOJ STVARI
Posebno je osjetljivo pitanje koje s pravom zbunjuje javnost – kako je moguće da sudije ne vide isto, ili makar približno isto, u “jasnoj pravnoj materiji”? Odgovor nije jednostavan, ali nije ni misteriozan. Iz onoga što je javno dostupno vidi se da su se još na javnoj raspravi sudarile dvije ozbiljne pravne logike.
HRA je od početka tvrdila da je zakon o potvrđivanju sporazuma morao biti usvojen dvotrećinskom većinom, jer sporazum uređuje imovinska prava stranaca i otvara prostor za eksproprijaciju i prenos vlasništva nad nepokretnostima na strana lica. Uz to se HRA pozvala na praksu Ustavnog suda po kojoj Sud može ocjenjivati formalnu ustavnost zakona o potvrđivanju međunarodnih ugovora.
S druge strane, Vlada je na javnoj raspravi preko ministarke Majde Adžović branila stav da dvotrećinska većina nije bila potrebna, pozivajući se na raniju praksu Ustavnog suda i argument da se član 91 Ustava odnosi na zakone koji uređuju svojinska prava, a ne na zakon kojim se potvrđuje međunarodni ugovor. Adžović je čak upozorila da bi promjena tog tumačenja značila odustajanje od dosadašnje prakse i mogla proizvesti šire posljedice po ranije ratifikovane ugovore.
Dakle, nije sasvim tačno da je pred sudijama stajala pravno trivijalna stvar. Stajao je ozbiljan spor o tome šta je predmet ustavne kontrole – materijalni sadržaj sporazuma, formalna procedura njegovog usvajanja ili odnos između ta dva nivoa.
Ali upravo tu se otvara dublji problem povjerenja u samu instituciju. Komentarišući ishod glasanja 3:3, advokat Veselin Radulović za Standard kaže da je to “samo nastavak onoga čemu godinama svjedočimo kada je Ustavni sud u pitanju”. On ocjenjuje da je Crna Gora još jednom dobila potvrdu da “u suštini nema Ustavni sud koji štiti Ustav i ljudska prava i osnovne slobode, već ta institucija predstavlja jednu vrstu partijskih ćelija i predstavnika političkih partija koji imaju zadatak da štite partijske i lične interese”.
Radulović dodaje da je ovakav epilog “logičan nastavak ranije prakse Ustavnog suda, ali i prakse koju smo gledali i još uvijek gledamo u postupcima izbora sudija tog suda gdje se neskriveno pokazuje da političke partije u toj instituciji žele predstavnike svoje politike, a ne profesionalce od integriteta”. Upravo zato, smatra on, nije iznenađenje što su sudije podijeljene i oko pitanja koje ne djeluje kao nerješiv pravni čvor, jer “i takav odnos kod glasanja pokazuje da se tu ne radi o stručnim, nego o političkim stavovima”.
U državi sa dubokim nepovjerenjem prema institucijama, taj manjak transparentnosti neminovno proizvodi sumnju da pravna razlika prikriva političku.
Zato je zahtjev Borisa Mugoše da svaka sudija i svaki sudija javno obrazlože svoj stav više od političkog pritiska: to je minimum institucionalne odgovornosti u predmetu koji može imati ozbiljne posljedice po pravni sistem.
PROBLEM NIJE SAMO JEDNA ODLUKA, NEGO MODEL ZAROBLJENE DRŽAVE
Mugoša je nakon odluke govorio o “remiju” iza zatvorenih vrata i tražio da sudije javno stanu iza svog stava. Ivan Vujović je poručio da “krnji Ustavni sud može donositi samo krnje odluke bez potrebnog legitimiteta” i da bi svaku odgovornu Vladu trebalo da zabrine to što u Sudu ne postoji većina koja smatra da je sporazum ustavan.
Takve izjave su politički intonirane, ali pogađaju jednu bitnu tačku. Odluka 3:3 formalno ostavlja sporazum na snazi, ali ne proizvodi osjećaj pravne razriješenosti. Naprotiv, ostavlja utisak odložene presude koja čeka sedmog sudiju.
Sličan ton dolazi i iz civilnog sektora. CeMI je još ranije upozorio da je Crnoj Gori potreban Ustavni sud u kojem sjede pravni autoriteti koji vjeruju u Ustav više nego u političku volju onih koji ih biraju, kao i sud koji ne bježi od javnosti i ne čeka signal, već slijedi principe.
Priča o sporazumu sa UAE se više se ne može svesti samo na pitanje da li je jedan zakon trebalo usvojiti prostom ili kvalifikovanom većinom. Sada je u fokusu pitanje ko kontroliše posljednju riječ o ustavnosti u državi u kojoj se svaki važan institucionalni spor seli na teren partijske matematike.
Preporučeno
Kada jedan sud radi sa šest sudija, kada se sedmi bira kroz iscrpljujuće političko nadgornjavanje, kada opozicija izlazi iz radnih tijela i najavljuje bojkot, a vlast istovremeno tvrdi da to neće imati posljedice po EU put, onda problem nije samo u jednoj odluci. Problem je u tome što je država ušla u fazu u kojoj se i pravna sigurnost i evropski napredak oslanjaju na neizgovoreni politički dil.
