Video
Kako se navodi u saopštenju dostavljenom medijima, Sud je ocijenio da se ove dvije grupe sudija, zbog različitog načina izbora, ne nalaze u istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji.
“Zakonskim rješenjem napravljena je razlika između sudija izabranih prije 20. marta 2015. godine, po tzv. starom sistemu izbora, i sudija izabranih nakon tog datuma, po tzv. novom sistemu izbora, u pogledu ostvarivanja prava na troškove prevoza”, naveli su iz Ustavnog suda.
Kako su kazali, postupak pred Ustavnim sudom pokrenut je povodom predmeta koji se vodi pred Upravnim sudom po tužbi sudija Osnovnog suda u Kotoru, kojima je Sudski savjet odbio zahtjev za utvrđivanje prava na naknadu troškova prevoza. Osporenom odredbom propisano je da sudija koji je, u skladu sa članom 55 Zakona, izabran u sud van mjesta prebivališta ili boravišta, udaljen manje od 50 kilometara, ima pravo na troškove prevoza. Odredbe kojima su uvedena ova prava primjenjuju se od 1. januara 2025. godine.
“Ustavni sud je ocijenio da zakonodavac nije prekoračio ustavna ovlašćenja time što je odredio način ostvarivanja ovog prava i krug sudija kojima ono pripada. Sud je ukazao da Ustav garantuje pravo zaposlenog na odgovarajuću zaradu, ali ne uređuje način ostvarivanja prava na druga primanja, zbog čega je zakonodavac ovlašćen da uredi i pitanje troškova prevoza sudija i odredi krug lica na koje se to pravo odnosi”, dodali su.
Prema obrazloženju zakonskih izmjena, kako su pojasnili iz Ustavnog suda, pravo na troškove prevoza i druga prava za sudije izabrane van mjesta prebivališta uvedena su kao stimulans kandidatima koji će sudijsku funkciju obavljati van mjesta u kojem žive.
“Ustavni sud je utvrdio da osporena odredba ne sadrži diskriminatorska ograničenja, jer se njome ne pravi razlikovanje sudija po bilo kojem njihovom ličnom svojstvu. Sud je posebno imao u vidu razliku između ranijeg i sadašnjeg sistema izbora sudija osnovnih sudova. Po ranijem Zakonu o Sudskom savjetu, kandidati su unaprijed znali za koji se osnovni sud prijavljuju, jer je konkretnim javnim oglasom bio određen sud u koji se sudija bira”, istakli su.
Kako su precizirali iz Ustavnog suda, time su, već prilikom prijavljivanja, znali da konkurišu za sud koji se nalazi van mjesta njihovog prebivališta ili boravišta.
“Po važećem sistemu, međutim, u javnom oglasu se ne navodi konkretan osnovni sud, već se kandidati prijavljuju za osnovne sudove određene regije (južne, centralne i/ili sjeverne), dok se izbor za konkretan sud vrši tek prema poziciji koju kandidati ostvare na rang-listi nakon testiranja. Ustavni sud je zbog toga ocijenio da se sudije koje su na taj način izabrane u sud van mjesta prebivališta, a nijesu unaprijed imale mogućnost izbora konkretnog suda u kojem će vršiti funkciju, razlikuju od ranije izabranih sudija, te da bi njihovo potpuno jednako tretiranje u konkretnom slučaju moglo dovesti do neravnopravnosti”, piše u saopštenju.
“Navod da je pravo na prevoz trebalo priznati i sudijama koje napreduju u sud više instance Ustavni sud je takođe ocijenio neosnovanim, jer se ne radi o uporedivim grupama sudija. Sud je naglasio da nije nadležan da cijeni cjelishodnost zakonskog rješenja niti da određuje da li je zakonodavac trebalo da proširi krug lica kojima ovo pravo pripada, jer je to pitanje zakonodavne politike”, navodi se u saopštenju.
Ustavni sud je zaključio da se osporena norma jednako primjenjuje na sve sudije koje ispunjavaju njome propisane uslove i da, u normativnom smislu, među licima unutar te grupe nema neravnopravnosti, zbog čega osporena odredba nije suprotna ustavnom načelu jednakosti pred zakonom.
Izdvojeno mišljenje predsjednice Ustavnog suda Snežane Armenko: Vrijeme izbora i način na koji su birane ne može biti osnov za različita prava sudija
Predsjednica Ustavnog suda Snežana Armenko glasala je protiv odluke, smatrajući da osporeno zakonsko rješenje stvara nejednakost među sudijama u zavisnosti od vremena njihovog izbora, bez objektivnog i razumnog opravdanja.
Prema njenom mišljenju, vrijeme izbora i način na koji su birane sudije ne može biti legitiman osnov za različito postupanje u ostvarivanju prava iz radnog odnosa. Ukazala je da dvoje sudija koje iz istog mjesta putuju u isti sud ne mogu imati različito pravo na naknadu samo zato što su izabrani po različitim zakonskim režimima, što smatra suprotnim načelu jednakosti pred zakonom.
Armenko nije prihvatila ni argument većine da se ranije i kasnije izabrane sudije razlikuju zbog toga što po novom sistemu kandidati unaprijed ne znaju u koji će konkretan sud biti izabrani.
Navela je da takav zaključak nema dovoljno utemeljenja ni u normativnoj analizi ni u praksi, jer se javni oglasi raspisuju po regijama, pa kandidat, na primjer iz Podgorice, svojevoljno konkuriše za slobodna mjesta u južnoj ili sjevernoj regiji i time zna da može biti izabran u sud van mjesta prebivališta.
Armenko je ukazala da, prema ustavnom uređenju vlasti, sudsku vlast vrše sudovi, koji predstavljaju garanciju zaštite slobode, sigurnosti i jednakosti svakoga pred zakonom, dok je sudijska nezavisnost pravna i duhovna tradicija Crne Gore.
Zbog toga, prema njenom mišljenju, sve sudije prepoznate Zakonom o Sudskom savjetu i sudijama moraju biti jednako tretirane kako bi se očuvala nepristrasnost sudske vlasti.
Smatra da bi se ukidanjem dijela norme „u skladu sa članom 55 ovog Zakona“ otklonile posljedice neustavnosti i omogućilo jednako ostvarivanje prava na troškove prevoza sudijama koje se nalaze u istoj situaciji, bez obzira na vrijeme njihovog izbora.
Izdvojeno mišljenje sudije Faruka Resulbegovića: NIje dato opravdanje za povoljniji položaj jedne grupe sudija
Sudija Faruk Resulbegović takođe se nije saglasio sa odlukom većine, smatrajući da zbog značaja sudijske funkcije sve sudije treba izjednačiti u ostvarivanju prava koja proizlaze iz njenog vršenja, nezavisno od vremena i načina izbora.
Prema njegovom mišljenju, priznavanje troškova prevoza samo sudijama izabranim po novom sistemu, a ne i ranije izabranim sudijama i sudijama koje napreduju u sud više instance van mjesta prebivališta, ne zadovoljava zahtjeve pravne sigurnosti i vladavine prava i narušava ustavne principe zabrane diskriminacije i jednakosti pred zakonom.
Resulbegović smatra da za povoljniji položaj jedne grupe sudija nije dato objektivno i razumno opravdanje, odnosno da nije utvrđen legitiman cilj niti razuman odnos proporcionalnosti između uvedene razlike i cilja koji se njome želi postići.
Preporučeno
“Ustavni sud odluku je donio prije izbora dvoje novih sudija”, zaključili su.
