Video
“Podaci do kojih je došao CDT pokazuju da je na adrese 18 ministarstva u 2025. godini stigao ukupno 2391 zahtjev, a u prosjeku, ministarstva na svaki četvrti zahtjev nijesu odgovorila u zakonskom roku. Po podacima najveći broj zahtjeva u 2025. primilo je Ministarstvo unutrašnjih poslova (925), potom Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija (226) i Ministarstvo javne uprave (165), dok je javnost najmanje bila zainteresovana da putem zakona dođe do informacija o radu Ministarstva javnih radova (21) i Ministarstva dijaspore (27)”, navodi Gvozdenović.
Prema njenim riječima, upravo na primjeru MUP-a, kao ministarstva sa daleko najvećim brojem zahtjeva, najbolje se vidi razmjera opterećenja.
“Dakle, ovo ministarstvo je u prosjeku primalo oko 77 zahtjeva mjesečno, odnosno tri do četiri zahtjeva dnevno. Prema dostupnim podacima, u MUP-u je za poslove slobodnog pristupa informacijama sistematizovano šest izvršilaca, dok su u vodiču za slobodan pristup informacijama načelnik i još dva službenika navedeni kao lica zadužena za rješavanje zahtjeva. Protiv ovog ministarstva je pokrenuto 379 žalbi zbog ćutanja uprave. Naravno, nije sve crno-bijelo, jer zahtjevima za slobodan pristup informacijama mogu se tražiti znatno obimnije informacije nego što je to bilo u našem slučaju, ali upravo zato zakon predviđa mogućnost produženja roka za odlučivanje – za dodatnih osam dana, kada je informacija obimna ili zahtijeva složeniju obradu. Dakle, zaposleni u tom slučaju imaju na raspolaganju ukupno 23 dana da odgovore na zahtjev za SPI”, kaže Gvozdenović.
A osim toga, dodaje, svaki organ vlasti ima zakonsku obavezu da odredi lice koje je zaduženo za rješavanje po zahtjevima za slobodan pristup informacijama, kao i lice koje ga mijenja u slučaju njegovog odsustva.
“Broj službenika, kojem je to u opisu posla varira od jednog do njih 18 sa zamjenama, koliko ih je određeno u Ministarstvu prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine. Treba imati u vidu i da Zakon obavezuje institucije da budu proaktivno transparentne i taksativno navodi koje su to informacije koje moraju da se nađu na sajtu svakog ministarstva, što ostaje kao najefikasniji način za smanjenje broja zahtjeva. Drugim riječima, što je institucija transparentnija, to je manja potreba da se putem zakona traže informacije o njenom radu”, saopštila je Gvozdenović.
Prema njenim riječima, uprkos ovome, u crnogorskoj javnosti godinama se gradi potpuno drugačija slika – da institucije ne uspijevaju da se izbore sa ogromnim brojem zahtjeva za SPI.
“Zato, na primjer, Ministarstvo pomorstva u odgovoru na zahtjev CDT-a pojašnjava da brojka od 17 postupaka, od čega 15 zbog ćutanja, koji su pokrenuti protiv ovog ministarstva “ne odražava realno stanje stvari i otvorenost Ministarstva prema ‘pravu javnosti da zna’” već da su “posljedica docnje (lat. mora) dostavljanja podnesaka, a nikako posljedica neažurnosti javnopravnog organa””, dalje navodi Gvozdenović.
CDT je putem zahtjeva za slobodan pristup informacijama tražio od Generalnog sekretarijata Vlade i ministarstava podatke o ukupnom broju zahtjeva koje su primili u 2025, uz detalje kako su po njima postupali.
“Nijesmo uspjeli od GSV-a i sedam ministarstava da dobijemo informacije o njihovom postupanju po zahtjevima za SPI – tri ministarstva su odbila da pruže podatke, a od četiri nikada nijesmo dobili odgovor. Napominjemo da smo prilikom prikupljanja podataka u više navrata, kroz telefonske pozive ili mejlove, podsjećali ministarstva na njihovu zakonsku obavezu da nam dostave tražene podatke”, rekla je Gvozdenović.
Gvozdenović kaže da Generalni sekretarijat Vlade, Ministarstvo finansija, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo energetike i rudarstva, Ministarstvo sporta i mladih nijesu odgovorili na upit CDT-a o broju zahtjeva koje su primili u 2025. godini i postupanju po tim zahtjevima.
“Od jula ove godine, moraćemo da platimo da bismo saznali čak i ovakvu, bazičnu informaciju o radu ministarstava i GSV-a, jer je na predlog PES-a u Zakon o SPI ušla odredba po kojoj u slučaju pokretanja postupka pred sudom zbog ćutanja ministarstava, svaka stranka plaća svoje troškove – pa čak kad sud potvrdi da je ćutanje ministarstava nezakonito. Ostavljamo građanima i građankama Crne Gore da sami zaključe što će se dešavati kada NVO bude tražila od ministarstava malo “delikatnije” informacije od toga koliko su zahtjeva za SPI primila u 2025”, dodala je Gvozdenović.
Dalje navodi da su tri ministarstva – Ministarstvo kulture i medija, Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera – odbila da pruže informacije CDT-u o svom postupanju po zahtjevu za SPI, tumačeći da to podrazumijeva sačinjavanje nove informacije.
“Devet od 21 ministarstva koja su odgovorila na naše zahtjeve dostavilo je odgovore tek nakon isteka zakonom propisanog roka od 15 dana”, kaže Gvozdenović.
Ukazuje da pravdanje uskraćivanja prava na slobodan pristup informacijama administrativnim poteškoćama unutar organa vlasti poput, na primjer, nedostatka ljudskih resursa ili kompleksnosti organizacije podataka, ne bi smjeli da se koriste za derogaciju prava na slobodan pristup informacijama.
Preporučeno
“No, u Crnoj Gori godinama slušamo da se organi vlasti baš iz takvih razloga ne mogu izboriti sa navodno ogromnim brojem zahtjeva, dok je zloupotreba prava od strane nekih pojedinaca dovela i do rješenja koje faktički ograničava pravo na slobodan pristup informacijama, odnosno pravo na pristup sudu. U praksi Evropskog suda za ljudska prava cijeni se okolnost da li su tražene informacije „spremne i dostupne“, odnosno da li se već nalaze u posjedu organa vlasti i ne zahtijevaju dodatno prikupljanje ili obradu podataka. Istovremeno, sud odbacuje pozivanje vlasti na očekivane poteškoće u prikupljanju informacija kao osnov za odbijanje pristupa, naročito kada su te poteškoće posljedica prakse samog organa vlasti”, zaključuje Gvozdenović.
