Procedura kandidature Crne Gore za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija u mandatu 2026-2027. je tabu tema ove vlasti. Proteklih godina se o tome priča na sastancima najviših zvaničnika i domaćih međusobno i sa stranim državnicima, kandidatura se pominje u više programa rada Vlade, ali se javnosti tradicionalno servira po jedna nesadržajna rečenica – da mi to želimo, da se na tome radi i sl. Ništa konkretno. A situacija se po Crnu Goru pogoršala do te mjere da su nam šanse za uspjeh kandidature minimalne.

Nadležne institucije ignorišu pitanja Standarda na ovu temu, te stoga o tome šta se s našom kandidaturom događa za Standard govore dvojica naših eminentnih i dugogodišnjih diplomata – ministar vanjskih poslova Crne Gore u vrijeme referenduma i prvi nakon obnove nezavisnosti Miodrag Vlahović i naš prvi ambasador pri UN Nebojša Kaluđerović.

Savjet bezbjednosti čini, pored pet velikih sila kao stalnih članica – SAD, Kina, Rusija, UK i Francuska – i deset članica koje se mijenjaju na dvogodišnjim mandatima. Na toj poziciji – nestalne članice SB UN – izređalo se od osnivanja Svjetske organizacije, u proteklih 80 godina, 130 država. Neke su bile po jedan put, a neke više puta – Japan 12 puta, Brazil 11 puta, Indija osam puta, Njemačka sedam puta, Jugoslavija četiri puta itd.

Zašto je članstvo važno?

„Mandat u Savjetu bezbjednosti ti daje težinu kao državi, dokazuješ si da si ozbiljna i dosljedna država, podižeš ugled svoje zemlje, pokazuješ da si relevantan“, kaže za Standard ambasador Nebojša Kaluđerović.

Povezani članci

Politika

Ivicu Janovića za novog čelnika ANB-a preporučile rodbinsko-kumovske veze

Politika

Kaluđerović: Ponovni izbor Trampa upalio je žutu lampicu u EU

Politika

Ivanović: 80 odsto građana svih etničkih grupa i religija vrlo proevropski nastrojeno i žele CG u EU

Na drugoj strani su 62 nekadašnje ili postojeće države koje nikada nijesu bile članice SB UN. Pored zemalja koje teško mogu proći poput Sjeverne Koreje i Izraela, većina na ovom spisku su izuzetno siromašne zemlje i mikro države uglavnom Okeanije i Kariba. Tako se Crna Gora našla u društvu Bangladeša, Butana, Fidžija, Tonge, Samoe, Kiribata, Haitija…

Kako smo krenuli u kandidaturu

Mogućnost članstva Crne Gore u Savjetu bezbjednosti pomenuta je prvi put u javnosti 27. juna 2008. Tadašnji ministar vanjskih poslova Milan Roćen je kazao povodom druge godišnjice prijema naše zemlje u Ujedinjene nacije da je Crna Gora za dvije godine postala članica gotovo svih agencija, fondova i specijalizovanih organizacija UN, te da započinje proces kandidovanja za članstvo u ključnim organima UN – Savjetu za ljudska prava, Komisiji za održivi razvoj i konačno Savjetu bezbjednosti. Članstvo se u narednih 12 godina pominjalo tu i tamo, ali nije bilo vijesti da se na tom planu bilo što konkretno radi. Nakon prevrata 2020. nova vlast je članstvo Crne Gore u Savjetu bezbjednosti u više navrata isticala kao jedan od važnih ciljeva i prioriteta i navodila da na tome ozbiljno radi. Ali o konkretnim potezima i o rezultatima javnost nije obavještavana.

Godine ćutanja

Vlada Crne Gore je u Programu rada za 2022. najavila u okviru priprema kandidature „jačanje angažmana i vidljivosti Crne Gore u multulateralnom sistemu“, a u Programu rada za 2023. kampanju za kandidaturu. Premijer Dritan Abazović je u julu 2023. putovao na Ministarski sastanak Pokreta nesvrstanih na osnovu Platforme usvojene na 59. sjednici 43. Vlade CG, 30. juna, u kojoj je stojalo da će tražiti podršku za našu kandidaturu. Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović je 22. septembra iste godine u obraćanju Generalnoj skupštini UN kazao da „smo pokrenuli kandidaturu“.

I naredna, 44. Vlada je zadržala „prioritet“. Štoviše, u dokumentu Srednjoročni program rada za period 2024-2027. i Program rada Vlade za 2024, koji je donijet na 25. sjednici, održanoj 23. aprila 2024, navedeno je da će „posebno biti intenzivirane aktivnosti od značaja za članstvo Crne Gore u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija“. I ništa više.

Predsjednik Crne Gore je tokom prošle godine na više sastanaka sa stranim državnicima pominjao kandidaturu i, kako je saopštavano, tražio podršku za našu zemlju. Kazao je to u januaru irskom premijeru Leu Vardakeru, idućeg mjeseca austrijskom kancelaru Aleksandru Van der Belenu itd.

Kandidatura Crne Gore za članicu Savjeta bezbjednosti bila je tema i „prvih konsultacija“ Jakova Milatovića i Milojka Spajića o vanjskoj politici, održanih 22. februara 2024. Saopšteno je da je „na sastanku Ministarstvo vanjskih poslova zaduženo da pripremi informaciju o kandidaturi Crne Gore za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti UN 2026. i 2027.“.

I pored svih ovih najava i planova javnost nikada nije obaviještena o tome kako stoje stvari s našom kandidaturom odnosno što je konkretno naša zemlja uspjela da učini, a što nije. Jedina koliko-toliko konkretna ne baš informacija prije pretpostavka ili tvrdnja objavljena je u Nacrtu srednjoročnog programa rada Vlade Crne Gore za period 2022-2024. s Programom rada Vlade za 2022, usvojenom 13. decembra 2021. Objavljeno je da će kandidatura Crne Gore „biti podržana od barem 100 država“.

Portal Standard je u proteklih deset dana uputio Kabinetu potpredsjednika Vlade Filipa Ivanovića i Ministarstvu vanjskih poslova u dva navrata pitanja o tome. Nijesmo udostojeni ni slova odgovora.

Kandidatura Crne Gore za članicu SB UN očito je u administraciji tabu tema.

A kad god zvaničnici ćute, odgovore treba tražiti od onih koji hoće da govore i imaju što da kažu. Iz razgovora s Miodragom Vlahovićem i Nebojšom Kaluđerovićem jasno je da je su ovakav ishod kandidature Crne Gore posljedica neozbiljnosti, neznanja, i nemara.

Ambasador Miodrag Vlahović na pitanje Standarda zašto država na ovu temu ćuti, i zna li on nešto o tome kako stoji naša ili naša bivša kandidatura kaže da zna, i da je kandidatura propala.

„Zaista niste dobili odgovor? Čudno!

Šalu na stranu – ne vidim, zaista, zašto Vam ne bi odgovorili – i iz Ministarstva vanjskih poslova, i iz kabineta potpredsjednika Vlade Filipa Ivanovića, koji je vodio tu aktivnost.

Ja sam iz inostranih diplomatskih izvora saznao da je ta kandidatura pred gašenjem, tj. da je već ugašena, zbog toga što nema praktično nikakvu podršku. Druge detalje ne bih iznosio – jer ne želim da se bilo ko zbog toga ima problema u sopstvenom ministarstvu.

Pitanja koja ste postavili su korektna i logična. Ne vidim razlog da Vam se ne odgovori – tu su ideju/inicijativu pominjali i promovisali naši najviši zvaničnici, u raznim prilikama. Znam da je potpredsjednik Vlade Ivanović imao neke aktivnosti. Red je da obavijesti građane o tome. I obaveza, naravno“, kaže ambasador Miodrag Vlahović.

Uslovi za uspjeh

Ambasador Nebojša Kaluđerović, koji je u Ujedinjenim nacijama službovao i kao diplomata SFR Jugoslavije i kao ambasador Crne Gore, objašnjava za Standard kako zapravo funkcioniše kandidovanje neke države za članicu SB UN. Kaže da se gleda da svi dijelovi svijeta budu predstavljeni u Savjetu bezbjednosti, pa se prilikom izbora kandidati dijele po geopolitičkim regijama. Crna Gora je izvjesno vrijeme bila jedina kandidatkinja u okviru Istočnoevropske grupe.

„Da smo mi ostali jedini kandidat, onda se rješenje u okviru jedne od regionalnih grupa ne dovodi u pitanje od strane Generalne skupštine. Zemlja prolazi kao usaglašeni kandidat jer niko ne želi da se miješa u ta pitanja drugih regionalnih grupa. Međutim, kada se pojavi još neko, a nema dogovora između te dvije države da se neka povuče, ide se na glasanje i odluku donosi Generalna skupština“, kaže Nebojša Kaluđerović..

Za kandidata za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti iz Istočnoevropske grupe pojavila se prije 5-6 godina, pored Crne Gore, i Letonija – jedna od malobrojnih evropskih država koja, kao ni Crna Gora, do sada nije bila članica Savjeta bezbjednosti. O razlogu ove kandidature naši sagovornici ne žele javno da govore, ali je vrlo vjerovatno da je na odluku uticao i svojevremeni potez Crne Gore da prilikom jednog važnog glasanja uskrati već najavljenu podršku Letoniji kako bi podržala Srbiju. Crna Gora, koja je do prije 5-6 godina računala da će biti jedina kandidatkinja, te da će stoga automatski proći, došla je kandidaturom Letonije u situaciju da za mjesto mora da se bori. O tome što je sve trebalo da učini naša zemlja govori ambasador Kaluđerović.

„Da bi neko bio član Savjeta bezbjednosti mora da ima odgovarajuće pretpostavke. Prvo, da ste odgovorna, kredibilna i respektabilna država ne samo u svom regionu, ne samo u širem regionu, nego i na globalnom planu. Da imaš stav o svim pitanjima o kojima Savjet bezbjednosti raspravlja. I moraš sve te svoje stavove da obrazložiš zemljama članicama da bi one znale i da bi se odredile odnosno da bi odlučile kako će da glasaju. Mora se znati kakav ti je stav o Bliskom istoku, o iranskom, nuklearnom programu, o ratu Ukrajini, o brojnim problemima koje moraš kao država jasno da definišeš da bi zemlje koje glasaju o tome znale s kim imaju posla. Dakle, to je prvi preduslov.

Druga stvar je da moraš da uđeš u proces koji zahtijeva, najmanje četiri ili pet godina ozbiljnog rada sa svim državama svijeta. I to se ne radi samo sa ambasadorima u UN. To se radi direktno sa pojedinim zemljama ili regionima od kojih očekuješ podršku. Kako smo mi mala država i kako nemamo predstavništva recimo u Africi, mi smo morali da napravimo jedan ozbiljan program sa iskusnim ljudima da oni kao specijalni izaslanici Predsjednika ili Premijera ili Ministra vanjskih poslova obave razne vrste konsultacija sa zemljama u kojima mi nemamo diplomatska predstavništva.

Ako je tačno da se odustalo, to znači da ništa od ovoga nijesmo napravili. A nijesmo napravili iz jednog ključnog razloga: mi ovakvi kakvi smo u posljednje četiri godine jednostavno nemamo vanjsku politiku. Mi nemamo definisane vanjskopolitičke prioritete, nemamo jasne stavove. Dakle, mi jednostavno u ovom trenutku, kako god se odlučilo o ovome, definitivno nemamo osnovne pretpostavke da kredibilno nastupamo kao zemlja kandidat za članicu Svjeta bezbjednosti. To pokazuje što posljednje tri vlade, misle o tome.

Članica Savjeta bezbjednosti mora da bude ozbiljna država, mora da bude spremna, mora da ima jasnu vanjsku politiku, mora da bude jasna u svim pitanjima koja se tretiraju u Savjetu bezbjednosti. Kad sve to saberemo – mi danas od toga nemamo ništa“, kaže za Standard ambasador Nebojša Kaluđerović.

O razlozima propasti kandidature Crne Gore za članicu Savjeta bezbjednosti UN saglasan je i ambasador Miodrag Vlahović.

Sada Crna Gora – da budemo sasvim direktni i jasni, i da ponovimo – nema autentičnu, konzistentnu i nezavisnu vanjsku politiku. Da ostavimo fraze i naizust naučene formulacije po strani. To nikoga ne može da zavara, niti bilo koga impresionira.

Bio sam nedavno prisutan, pred prepunom salom Fakulteta političkih nauka, kada su, na zajedničkom predavanju, češki predsjednik Petr Pavel i slučajni Jakov Milatović odgovarali na pitanja studenata. Milatović je izbjegao – ponavljam izbjegao – da odgovori na sasvim jasan upit jednog studenta o odnosima Crne Gore i Srbije! Pa je na to pitanje odgovorio – vrlo detaljno i diplomatski uravnoteženo, ali i vrlo jasno i precizno – gost iz Češke!

Kako će onda Češka, hipotetički, ili bilo koja druga prijateljska zemlja i njena diplomatija, da podrži Crnu Goru – čiji se predsjednik plaši da pred publikom priča o našim neveselim odnosima sa Srbijom? Misli li neko da to i Srbija cijeni? Ne cijeni, smiju se ovim našim ‘diplomatama’ i ‘državnicima’.

Zamislite, dakle, tu sjednicu Savjeta bezbjednosti UN – neko delikatno ili dramatično pitanje je na dnevnom redu – a predstavnik Crne Gore ne smije ni da – izvinjavam se – bekne.

O tome se ovdje radi. I zato je kandidatura ove i ovakve vlasti iz Crne Gore bila osuđena na neuspjeh.

Kada nije za sebe, nije ni za drugoga – kažu svi naši narodi“, zaključuje ambasador Vlahović.

Izbor nestalne članice Savjeta bezbjednosti iz našeg regiona je na ljeto. Ako Letonija ne odustane, a ne izgleda da im to pada na pamet, niti za to imaju razloga, kakve su šanse Crne Gore? Ambasador Kaluđerović objašnjava zašto su gotovo nikakve.

„Letonija ima diplomatska predstavništva u barem dva puta više zemalja nego što imamo mi. I za nje će stati kompletna Evropska unija sa svim svojim vezama, sa svojom diplomatijom. Tako da bi, čak i da smo se ozbiljno pripremali, to bio veliki izazov kad imaš takvog jednog takmaca“, kaže za Standard ambasador Nebojša Kaluđerović.

SB UN nije usamljeni slučaj

Slučaj u kojem je Crna Gora nestručnošću i neznanjem svoje diplomatije i naopakom politikom upropastila mogućnost kandidature za članicu Savjeta bezbjednosti nije nažalost usamljen, kažu naši sagovornici. Ambasador Vlahović podsjeća na slučaj iz 2009.

Znam da smo se, kao MVP CG, krajnje nemarno odnosili u nekim situacijama kada su naše diplomate bile u prilici da se kandiduju za neke značajne funkcije na međunarodnom planu. Uzalud sam, 2009. godine, podržao ambasadora Kaluđerovića kod tadašnjeg kolege ambasadora Gruzije u Vašingtonu, mog prijatelja Batu Kutelie, kada je bio u pitanju angažman za specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN u Gruziji. U MVP CG Kaluđerović nije imao podršku.

Sjetićete se da je i nekadašnji ministar vanjskih poslova i premijer Igor Lukšić bio kandidat za poziciju generalnog sekretara UN, 2017. Nažalost, ne mogu kažem da je imao šanse – ali i to je bila prilika za promociju naše zemlje i njene vanjske politike, kaže ambasador Vlahović.

Nebojša Kaluđerović podsjeća na taj slučaj, i na još neke slične propuste.

„Tada sam bio lični kandidat generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Ban ki Muna. Lično me zvao i kaže: ‘Ja želim tebe da predlažem, bićeš moj kandidat i kandidat 38. sprata.’ I dobio sam sve saglasnosti, osim saglasnosti jedne države. E, tu je državu, tog je ministra, trebalo da pozove moj ministar. Nije to učinio.

Mi smo prije nekoliko godina imali priliku da budemo na godinu dana država predsjedavajuća Organizacijom za evropsku bezbjednost i saradnju. To su mjesta koja su za jednu zemlju od izuzetne važnosti, iz više razloga: zbog sopstvenog kredibiliteta, zbog učešća u razmatranju najvažnijih pitanja itd. Mi smo to odbili uz obrazloženje jednog ambasadora koji je rekao da mi ‘nemamo kapaciteta’. Ako je ambasador, koji je rekao da nemamo kapaciteta, mislio na sebe – složio bih se s tim. Ali smo kao država imali. Mogli smo da budemo i trebalo je da budemo predsjedavajući OEBS-a.

Otvara se mogućnost da budemo i predsjedavajući Savjeta Evrope. To ide po abecednom redu. Mislim da i to nastojimo da eliminišemo.

Prije dvije godine, za vrijeme vlade Dritana Abazovića, otvorena su nam vrata da damo kandidata za čelno mjesto u regionalnom Paktu stabilnosti za jugoistočnu Evropu. Imali smo tri kredibilna kandidata. Vlada jednostavno nije željela da dâ saglasnost.

Svi ti primjeri pokazuju da imamo ozbiljne probleme na unutrašnjem planu. Zašto nama ne treba afirmacija Crne Gore na međunarodnom planu? Ja ne mislim da je to slučajno, ja mislim da je to politika koja nam je potpuno jasna“, kaže za Standard ambasador Nebojša Kaluđerović.

S druge strane, kada je afirmacija zemlje cilj, onda se događa i ono što nam u razgovoru opisuje ambasador Miodrag Vlahović.

„Za mene je najupečatljivija ostala priča kada je Jugoslavija prvi put postala nestalna članica Savjeta bezbjednosti, 1950. godine – dakle u jeku borbe protiv uticaja staljinističkog SSSR. Na kraju je, izgleda, u glasanju ‘popustio’  ambasador Čehoslovačke, pa je jugoslovenska delegacija slavila da je Vladimir Dedijer tako jako zagrlio ambasadora Aleša Beblera – da mu je slomio rebro! Tako je to kada se borite za svoju zemlju i vjerujete u politiku koju zastupate“, kaže za Standard ambasador Miodrag Vlahović.