Miljana Rakočević, saradnica na Fakultetu pravnih nauka Univerzitet Donja Gorica (UDG), ocijenila je da je zakonodavni okvir u Crnoj Gori prilično dobro regulisao govor mržnje, ali da digitalni prostor olakšava njegovo širenje.

“Odgovornost je prvenstveno na onome ko piše, zatim na medijima, a treće na državi i društvu u cjelini. Kada nadležni ne reaguju, žrtve često ostaju bez podrške i odlučuju da ne prijave diskriminaciju”, kazala je Rakočević.

Ona je naglasila da izostanak adekvatne reakcije nadležnih organa na ovaj problem dovode do toga da izostaje podrška žrtvama koje su bile diskriminisane, a što dalje vodi tome da se one odlučuju da ne reaguju.

“Govoru mržnje ne treba razlog, ali mu treba okidač. On je reaktivan, što se vidi u reakcijama na političke teme, krize, slučajeve nasilja, rodna ili seksualna orjentacija. Manifestuje se tamo gdje se spajaju veliki dometi i niska odgovornost. Zato je on mora sistemski suzbijati“, kazala je Rakočević, uz ocjenu da kontrarekacija medija nikada ne treba biti odgovar na zapaljivu retoriku, već uvijek prijava. Posebno je naglasila problem neregistrovanih medija i nedosljedno sankcionisanje spornih sadržaja.

“Multikulturalizam u Crnoj Gori nije vrijednost koju zaista živimo i primjenjujemo. On nije suštinski prisutan kao praksa u društvu, već više predstavlja formalni narativ institucija na putu ka Evropskoj uniji“, kazala je dr Jelena Šušanj, profesorka na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost (FCJK).

Šušanj je istakla da, i pored postojećeg pravnog okvira, osobe koje se bore za svoja prava često bivaju ućutkane.

“Mediji oblikuju vizuelni identitet vijesti. Kada sadržaj uđe u javni prostor, a uključuje uvrjedljivi komentare i govor mržnje, problem ostaje i širi se”, dodala je ona. Naglasila je da dijeljenje problematičnih sadržaja na društvenim mrežama, čak i s namjerom osude, povećava njihovu vidljivost.

“Zato treba prepričavati problem, a ne dijeliti originalnu objavu, jer time samo doprinosimo njenom širenju”, pojasnila je Šušanj.

Prema njenim riječima, ograničavanje govora mržnje zahtijeva i promjene u obrazovanju i društvenoj kulturi. Apostrofirala je dominantnu političku klimu u kojoj desnica često koristi podjele „mi“ i „oni“ u svom diskursu, što dodatno marginalizuje različitosti i učvršćuje govor mržnje.

“Potrebno je razvijati svijest o ovim strategijama i jačati lične reakcije kao način suzbijanja negativnih obrazaca u javnom prostoru”, zaključila je Šušanj.

Emir Pilav, građanski aktivista, smatra da se broj slučajeva govora mržnje koji ostaje bez sankcija povećava, uprkos relativno dobro uređenom zakonskom okviru.

“Sve zavisi od toga prema kome je usmjeren govor mržnje. Kada su u pitanju političari ili javne ličnosti, počinioci se brzo identifikuju, dok u slučaju aktivista, novinara i običnih građana reakcija često izostaje“, kazao je Pilav.

On je upozorio da normalizacija i nekažnjavanje govora mržnje sa vrha društva utiče na biračko tijelo, a digitalni komentari se često prenose i u stvarni život.

“Oni koji bi trebali štititi žrtve – policija, tužilaštvo i sudstvo – ne rade svoj posao. Govor mržnje najjače se očituje tamo gdje postoji vjerska i nacionalna netrpeljivost, kao i siromaštvo”, dodaje Pilav. Prema njegovom mišljenju, problem je i u nepreuzimanju odgovornosti od strane novinara te nedostatku edukacije.

“Potrebno je započeti primarnu socijalizaciju i edukaciju djece u najranijem uzrastu o ponašanju u online prostoru, razvijati medijsku i informatičku pismenost, i pružati podršku žrtvama nasilja, posebno u slučajevima govora mržnje”, zaključuje Pilav.

I Almedina Dodić, građanska aktivistkinja iz NVO Eduko Plus, smatra da je govor mržnje u Crnoj Gori postao normalizovan, naročito na portalima, gdje se često pojavljuju uvredljivi komentari na račun žena, uključujući novinarke i političarke, kao i LGBT osoba i romske zajednice.

“Važan je javni dijalog o ovim temama kako bi problem bio prepoznat i adresiran, umjesto da se stavlja „pod tepih“. Takođe, prijavljivanje govora mržnje često obeshrabruje jer policija i nadležni organi ne preduzimaju adekvatne mjere. Iz iskustva, kada sam prijavila profil na kojem su se dijelile fotografije moje i drugih aktivista, nisam dobila odgovor niti je preduzeto išta“, istakla je Dodić.

Prema njenim riječima, nedostatak jasnih sankcija otežava razlikovanje između govora mržnje i slobodnog izražavanja. Nedavni slučajevi, poput komentara na turske državljane ili grafita na Ambasadi BiH, pokazali su tanku liniju između verbalnog napada i stvarnog nasilja.

“Različite grupacije se međusobno ne poznaju dovoljno i ne sarađuju. Suludo je govoriti o multikulturalizmu, a istovremeno održavati takvu distancu. Pravi interkulturalizam u Crnoj Gori suštinski ne postoji”, poručila je Dodić.

Događaj je okupio blizu 50 predstavnika/ca institucija, civilnog društva, akademske zajednice i medija, a organizovan je u okviru projekta „Online zajedno – protiv mržnje za multikulturalnost”, finansijski podržanog od strane Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.