Video
Pozivajući se na analogiju s periodom između dva svjetska rata, Vučinić je rekao da određene političke klase i u Srbiji i u Crnoj Gori slave evidentne ratne zločince – osobe koje je Međunarodni sud proglasio odgovornim za najteže ratne zločine protiv čovječnosti, uključujući genocid – kao heroje. „Opcija upotrebe sile nije napuštena. Bojim se da mi imamo samo primirje. Jer kako drugačije objasniti da se slavi neko ko je ubio 8.700 vezanih ljudi, ne u sukobu, nego vezanih ratnih zarobljenika? Opcija nije napuštena, samo čeka određene međunarodne okolnosti,” rekao je Vučinić.
“Ja smatram da mi imamo mir, ali mir koji se ne podrazumijeva i za koji se svaki dan treba boriti. I imam odgovornost da to izgovorim na taj način, vodeći računa o ljudima koji to gledaju i koji će možda pitati: je li ovo najava novog rata?,” ocjenjuje na drugoj strani Saša Magazinović.
Srđan Milošević tvrdi da postoji mir koji treba čuvati, ali i da su tendencije revizionizma i ponovnog raspirivanja sukoba prisutne. “Društveno učenje, pamćenje, sjećanje mogu se razoriti u vrlo kratkom periodu pod uticajem manipulacije i ciljeva koji se predstavljaju kao veliki i sveti ciljevi. Nije problem šta smo naučili, nego kako to znanje održavamo” ustvrdio je on.
“Revizionizam u Srbiji dobio je i konkretan institucionalni oblik kroz Zakon o rehabilitaciji”, rekao je Milošević. Zakon donešen 2006. i razrađen 2012. godine naložio je sudovima da rehabilituju svakoga ko je bio osuđen iz političkih i ideoloških razloga. Budući da su svi sudski procesi u socijalističkoj Jugoslaviji bili okarakterirani kao ideološki, to je praktično značilo da sudovi automatski prihvate svaki zahtjev za rehabilitacijom. “Tako je čitav niz spornih ličnosti bio sudski rehabilitovan i to je nosilo pečat države. Nije to bila rehabilitacija njihove istorijske uloge, ali percepcija je bila jasna: država staje iza rehabilitacije ljudi koji su čak i neposredno bili odgovorni za zločine. To je bio jedan od tipičnih zakona o sjećanju koji vodi ka revizionističkom pogledu na prošlost” objasnio je Milošević. On je, takođe, napomenuo da ovakve tendencije nijesu bile isključivo srpski fenomen, jer su slične procese imale Rumunija, Poljska i baltičke države, ali su u slučaju Srbije bile posebno štetne zbog geopolitičke težine te države u regionu.
Komentarišući nedavne izbore u Bosni i Hercegovini, Magazinović je naveo da je uvjeren da bi ishod glasanja u BiH bio drugačiji da su izbori u Srbiji prethodili onima u BiH. “Građani Srbije koji su glasali protiv Vučićevog režima glasali su, posredno, i protiv Dodika, jer se Dodik identifikuje s tim režimom koji je bio bahat, agresivan, kriminaliziran. Zato očekujem da neće biti lako za Dodika da se “ukrca u voz” novih vlasti u Beogradu”, ocijenio je on.
“Jedna od mojih prvih poruka nakon izbora bila je: nova vlast u Srbiji ne smije dozvoliti da joj odnose sa susjedima kreiraju oni koji su ih i zatrovali. Prve najave pobjednika govore o poštovanju suvereniteta Bosne i Hercegovine i to je vrlo značajna poruka. Probajte naći u arhivi kada je Vučić ikad pomenuo riječ suverenitet” rekao je Magazinović.
Po ocjeni svih gostiju, suočavanje s prošlošću ostaje neophodan preduslov normalnih međunarodnih odnosa u regionu. Za BiH ne postoji prostor za pregovaranje o sudskim presudama u pogledu genocida u Srebrenici. Magazinović realistično gleda na tempo promjena. “Dovoljno će biti vidjeti da onaj ko u Srbiji kaže da je u Srebrenici bio genocid nije anatemisan, napadan i označen kao državni neprijatelj. Dovoljno će biti da kakvi banditi sa političkom podrškom ne mogu otići na televiziju s državnom frekvencom i pokazivati slike ljudi s metom na leđima – kao što su meni crtali,” navodi on.
Milošević ističe razliku između “što je drugačije mišljenje ili perspektiva” i “što je vrijednosni sud, ratni zločin, pozivanje na nasilje”. Dok god demokratski okvir dijaloga postoji i dok god nije kriminalizovano političko stanovište koje ne poziva na nasilje, društvo ima mehanizme da se s tim nosi.
Bilateralna pitanja između Crne Gore i Hrvatske ocijenjena su kao uglavnom rješiva, ali uz jasno upozorenje. “Od osam zahtjeva koji se postavljaju kao preduslov zatvaranja pregovaračkih poglavlja, dva tehnička (granica i školski brod “Jadran”) imaju jasna rješenja, dok su ostala vrijednosna pitanja suočavanja s prošlošću”, objasnio je Vučinić. On je dodao da “ako stavimo brod i granicu sa strane, sve ostalo su vrijednosne stvari. I nekome ko gleda sa strane, to izgleda logično – hajdemo skinuti taj teret sa sebe na vratima EU. Drago mi je što čujemo da je to rješivo, da ne postoji razlog zbog kojeg Crna Gora neće ući u EU.” rekao je.
Vučinić je pomenuo Međunarodni sud pravde kao instancu za rješavanje spora oko razgraničenja na ulazu u Bokokotorski zaliv. Podsjetio je da su čak Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, obje članice EU i NATO-a, slične sporove rješavale pred tim sudom, uključujući spor oko ostrva u Lamanšu. “Jedino Međunarodni sud pravde može dovesti do trajnog i pravednog rješenja. Jer ako ne možemo da postignemo sporazum u bilateralnim pregovorima, kao sve civilizovane države u skladu sa evropskim vrijednostima, onda neka sud riješi” rekao je Vučinić.
Na pitanje šta EU može da uradi da doprinese stabilizaciji Zapadnog Balkana i da ne insistira na stabilokratiji, Magazinović je rekao da je razočaran odustajanjem EU od vlastitih vrijednosti i upadanjem u “stabilokratiju”, podršku stabilnim autokratama umjesto demokratskim procesima. “EU postaje kao onaj neozbiljni prijatelj na kojeg se ne može osloniti. Tu je, u redu je, ali kad je „stani-pani“ – neće se osloniti. Kad vi očekujete snažnu reakciju na glorifikaciju ratnog zločinca, oni kažu: šta nam se ovdje najbolje uklapa? Uklapa nam se da se ovo za dva dana zaboravi”, rekao je Magazinović. Podsjetio je i na sudbinsku dimenziju projekta: Evropska unija nastala je kao odgovor na stoljeća istorije genocida, ratova i primirja u Evropi. “Te vrijednosti su pokušaj da se stavi tačka na takvu istoriju Evrope i to se jeste u velikom dijelu uspjelo”, rekao je on.
Milošević je stava da Evropa treba samo da ostane “dovoljno privlačna” da region preuzme njene mehanizme funkcionisanja. “Privlačnost je već nešto, čak i uz spuštene minimume,” kazao je on.
“Biti normalan i pristojan ne košta. Od jedne osobe mora krenuti, ali simbolični potezi mogu imati mnogo, mnogo veći efekat nego što mislimo – ne samo na kolektivno mentalno zdravlje i atmosferu u društvu, nego i na ekonomiju, kretanje ljudi, regionalna partnerstva. Ovo o čemu ja govorim ne košta ništa”, rekao je Magazinović tvrdeći da je regionu potreban jedan Vili Brant.
Preporučeno
„Mobilizacija liberalnih, intelektualnih snaga i sama po sebi ima vrijednost, jer samo tako se može izbjeći da vas ponovo zatekne i iznenadi ono što su 90-te naučile da ne treba da nas iznenadi“, zaključio je Vučinić.
